Žandari su se razvili u strijelce i puškama s bajunetima uperenim na seljake krenuli na njih. Neki iz grupe seljaka povikali su: „Ne pucajte, gospodo, mi se nećemo tući!“. Ne obazirući se na to major Cvijanović je zapovijedio paljbu u nenaroružanu masu
Danas se u slavonskoj općini Sibinj, smještenoj na južnim obroncima Dilj gore, zapadno od Slavonskog Broda, obilježava 83. godišnjica tragičnog događaja kada su jugoslavenski žandari ubili osmoricu hrvatskih seljaka iz okolnih sela, a koji je upamćen kao Sibinjske žrtve.
Godina je 1935., prošlo je godinu dana od ubojstva kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseillesu, a u Kraljevini Jugoslaviji knez Pavle Karađorđević, tadašnji namjesnik u vrijeme maloljetnosti Aleksandrovog sina Petra II., ukida diktaturu i raspisuje izbore. Velikosrbi i jugounitaristi ovo ne mogu i ne žele prihvatiti, te su sve učestaliji sukobi žandarmerije (koja je pod direktnim utjecajem klike ubijenog kralja) i zagovaratelja demokracije diljem države. To najviše dolazi do izražaja u Hrvatskoj, gdje narod gotovo plebiscitarno staje uz Hrvatsku seljačku stranku, koju od ubojstva Stjepana Radića vodi Vladko Maček. Ono što dodatno uznemiruje „beogradsku čaršiju“ je činjenica kako Srbi prečani, nakon progonstva svog vođe Svetozara Pribičevića, u velikoj većini prihvačaju Mačeka za vođu otpora centralizmu.
U takvom ozračju u nedjelju, 17. veljače 1935 u Sibinju je održana Sveta misa u sklopu proslave Papinog dana. U tome su sudjelovali brojni sibinjski župljani, kao i pridošli gosti iz okolnih sela. Misno slavlje je vodio Župnik Praskić koji je na kraju održao govor koji je imao političke elemente. Među ostalim, rekao je da je bio kod dr. Mačeka i da ih je on sve pozdravio i poručio im da se organiziraju. Na koncu poručuje prisutnima da glasaju za HSS na izborima 5 svibnja.
Nakon mise, oko 400 ljudi okupilo se pred obližnjom gostionicom gdje je održano nekoliko govora o papi Piju IX., socijalnim pitanjima i Hrvatima. Prisutni su govornike često prekidali uzvicima „Živio papa, živio Maček, Živila slobodna Hrvatska!“, a sve je završeno pjevanjem hrvatskih domoljubnih pjesama. Naravno, u masi su bili i doušnici režima koji su sve uredno prijavili žandarmeriji.
Već sljedećeg dana uslijedila su prva uhićenja pojedinaca u Oriovcu i Starom Slatniku. To je uznemirilo stanovništvo tih i okolnih sela, pa su seljani predvečer krenuli u Oriovac
kako bi u žandarskoj stanici zatražili oslobađanje uhićenih, koji su u međuvremenu bili odvedeni u Zagreb. Na povratku je na sudionike ove protestne grupe, iz šume Rastovice, ispaljeno nekoliko metaka, na sreću bez posljedica.
U utorak, 19. veljače, uhićenja se nastavljaju, a seljake brutalno batinaju te šalju u podrumski zatvor žandarmerijske postaje u Brodu. Prema kasnijim svjedočenjima u zlostavljanju uhićenika isticao se žandar Vasilije Vukotić, zvan Crnogorac.
Narod je sve uznemireniji, u Sibinju se skupljaju ljudi iz svih okolnih sela te u desetak natovarenih kola kreću za Brod. Na djelo opet stupaju doušnici koji o okupljanju seljaka javljaju brodskoj žandarmeriji koja brzo reagira. Skupina žandara, predvođena majorom Vladimirom Cvijanovićem, u tri automobila kreće prema Sibinju da presretnu seljake. Do prvoga sukoba došlo je u Bartolovcima, gdje su žandari zaustavili kolonu i nasrnuli na seljake. Nekoliko ih je uhićeno, dok su ostali pobjegli prema Sibinju. Naoružani žandari ubrzo su upali u selo gdje su naišli na skupinu od oko 150 seljaka, koja još nije ništa znala o opisanim događajima. Žandari su se razvili u strijelce i puškama s bajunetima uperenim na seljake krenuli na njih. Neki iz grupe seljaka povikali su: „Ne pucajte, gospodo, mi se nećemo tući!“. Ne obazirući se na to, major Cvijanović je zapovijedio paljbu u nenaroružanu masu. Osmorica seljaka je ubijena, nekolicina teško ranjena, dok su se ostali razbježali prema šumi. Preživjeli svjedoci masakra kasnije su pričali da su žandari zašli među poginule i ranjene te nogama i kundacima pušaka gurali njihova tijela provjeravajući jesu li još živi. Ranjenog Đuku Štimca, koji se previjao od bolova, dotukli su udarcima kundaka.
Toga dana ubijeni su:
– Petar Topalović (Odvorci – Jakačina Mala) 34 god.otac troje djece
– Antun Ercegović (Odvorci- Jakačina Mala) 20 god.neoženjen
– Ivo Janković (Odvorci- Jakačina Mala) 37 god.otac četvero djece
– Ivo Katalinić (Odvorci- Jakačina Mala) 30 god.otac jednog djeteta
– Đuro Štimac (Odvorci- Jakačina Mala) 30.god.otac jednog djeteta
– Mato Peić (Odvorci- Jakačina Mala) 26 god.otac troje djece
– Stipo Gunčević (Odvorci-Grižići) 39 god.otac petero djece
– Antun Perković (G.Andrijevci) 40 god.neoženjen
Sljedećeg dana nakon masakra došlo je do prosvjeda seljaka kod groblja u Brodu (Vrbske žrtve). Prosvjedovali su zbog ubojstva dan ranije te velikosrpskog režima. Okrutni scenarij se ponovio, žandari su izašli pred nenaoružanu masu i otvorili vatru. Ubijeno jsu šesterica seljaka:
– Mirko Milec (iz Ruščice)
– Ivan Martić (iz Ruščice)
– Stipo Mirković (iz Ruščice)
– Tomo Vargić (iz Gornje Vrbe)
– Ivan Borevković (iz Gornje Vrbe)
– Franjo Borevković (iz Gornje Vrbe)
Zadušnica za poginule održana je 23. veljače u zagrebačkoj katedrali. Zadušnicama je, uz mnoštvo naroda, prisustvovao i predsjednik HSS-a dr. Vladko Maček.
Do početka ožujka uhićena je 71 osoba osumnjičena za događaje koji su se zbili između 17. i 20. veljače. Dio njih dobio je zatvorske kazne od 30 dana, dio je novčano kažnjen dok je dio vraćen u Slavonski Brod. Na koncu je protiv 6 osoba podignuta optužnica na temelju „Zakona o zaštiti javne bezbednosti“, od kojih su trojica osuđena na višegodišnju robiju.