Mediji i kontrola informacija = VLAST

0
609

Pišući o medijima i nadzoru ne možemo ne spomenuti knjigu "Protokoli sionskih mudraca"

Kad su se pripremali ozbiljni državni udari (oni desperadosko-kaubojski su  uglavnom brzo i neslavno propadali), prvi zadatak prevratnika bio je zauzimanje zgrade barem jedne velike nacionalne medijske kuće – radija, televizije, novina – obično istodobno s napadom na neku stožernu državnu instituciju: predsjednika, parlament, vladu… S jedinom namjerom da se u javnost šalje samo potrebna količina probranih vijesti, onih koje će njima koristiti i stvarati raspoloženje, zabunu, pometnju i što već treba za postizanje određenih ciljeva. Kakvi god da jesu (ciljevi), moraju biti informativno servisirani – kao svojevrstna topnička priprema terena za nastupanje pješaštva – a izvori informacija nadzirani, filtrirani i usmjeravani: s prigušivačima, ili raspršivačima. Kako kad zatreba.

Vi koji prostodušno i s ‘varljivom nadom’ [posljednjem od zala što je ostalo zatvoreno u Pandorinu vrču, dok su ostala pobjegla vani] još sanjarite o blagodatima takozvane ‘demokracije’, koju je Platon nazvao „najgorim od svih oblika vladavine“ – ostavite svaku nadu. (Lasciate ogni speranza, voi ch’ entrate. – kako u Danteovu spjevu stoji napisano iznad ulaznih vrata u pakao.)

Vremena su se promijenila, pa klasičnih, hard core, državnih udara baš i nema (možda povremeno u nekim egzotičnim rubnim državicama), ali onih ‘sofisticiranijih’ i teže prepoznatljivih uvijek se nađe i obično djeluju na duže staze.

Informacije sve brže kruže, pa ih je sve teže nadzirati, kakvim god se trikovima i moćnim tehničkim pomagalima služili nadziratelji. Lako je s novinama, televizijom, radijom…, ali novi mediji su skoro neuhvatljivi, usuprot velikom trudu i golemim naporima onih koji bi to željeli. Ne može ih se u potpunosti kontrolirati! Čak ni u Sjevernoj Koreji i Kini, kamoli u Europi. I Hrvatskoj – bez obzira na zakone što nam ih pripremaju (prema najavi vodeće činovnice Ministarstva istine → trenutno  pod imenom Ministarstvo kulture RH).

Jasno je da je ovdje riječ o medijima kao sredstvu prenošenja informacija, a ne osobama preko kojih se očituje okultna stvarnost i entiteti iz onostranosti (kao u spiritizmu, teozofiji, opsjednuću i sl.), premda se i u sredstvima priopćavanja ponekad nađe okultnoga. Stoga bi ipak bolja bila hrvatska riječ: priopćavalā, priopćavalo.

Nije kontrola informacija – prvenstveno onih tko/što ih prenosi –  stvar od jučer, vjerojatno je postojala u svim društvenim uređenjima, u različitim oblicima: zadržavanja vijesti, širenja lažnih informacija, u zabranama, indexima, cenzurama…  i kaznama.  I ne samo u totalitarnim državama, već posvuda, i u glorificiranim tzv. demo(n)kracijama. Kulminiralo je nastankom novinama kakve danas poznajemo – u drugoj polovici XIX. stoljeća.

Za nadzor i filtriranje u najvećoj mjeri je zainteresirana vlast, kako bi njezini predstavnici mogli činiti i ono što je neprimjereno, protupravno, neljudsko, nećudoredno, nakrivo – s trajnom željom i nastojanjem da to ne dospije u javnost: nikako, ili barem zamagljeno, što manje jasno  i vidljivo, netransparentno (neprozirno), kazano suvremenim rječnikom. Podjednako, možda još više, i oni koji bi htjeli iz pozadine utjecati na vlast i tijek zbivanja, vući nevidljive konce, premrežiti sve razine i područja, a pritom ostati skriveni i nevidljivi. Neprimjetni. To je način okultnih bratstava i tajnih društava, što bi željeli zavladati ne samo čovjekom, već i svijetom. I onostranošću na njihov način. Odavno, ne samo u naše vrijeme.

Pišući o medijima i nadzoru ne možemo ne spomenuti knjigu “Protokoli  sionskih mudraca”, pritom moramo spomenuti kako su urednici i nakladnici (Rusi Jurij Butmi i poslije njega Sergije Nilus, 1905.) namjere i planove opisane u Protokolima – najvjerojatnije zbog uporabe hebrejskoga nazivlja (možda i s nekom ciljanom namjerom) – pogrješno pripisali jednome narodu (Židovima, a obično ne završava dobro kad se bilo što pridjene cijeloj naciji; bilo kojoj i bilo kad, jer tada stradaju nedužni]), umjesto hijerarhiji tajnih društava, iluminata i masona. [Koji su ostavili svoj znak „Zelenoga zmaja“/The green Dragon na zidu kuće Ipatijev u Ekaterinburgu, gdje je smaknuta carska obitelj Romanovih.] Koliko god se neki uporno trudili proglasiti knjigu krivotvorinom i fantastikom – ciljevi naznačeni u njoj se polako, ali sigurno ostvaruju pred našim očima. Isto kao što je prije tridesetak godina tzv. Memorandum Srbske akademije nauka (SANU) proglašavan „nepostojećim“, sve dok se nije počeo provoditi osvajačkim ratovima.

Evo nekoliko rečenica iz hrvatskoga izdanja knjige “Protokoli  sionskih mudraca” prevedene i objavljene u Šibeniku 1929.  godine, koje su kao naručene za ovu temu o medijima – onda, krajem XIX. stoljeća, to su bile isključivo novine i knjige:

Mi ćemo konačno staviti brnjicu novinama  kao  i  svim drugim publikacijama.”

Ako ih bude, koji  bi  htjeli da pišu u duhu protivnome našim  idejama, neće naći  izdavača, koji će objelodaniti njihove radove.”

Nadalje, nitko neće biti pripušten ‘broju glasovitih pisaca’ ako njegova prošlost ne jamči da će biti pokoran našim uputama i našoj  paroli.  … Ovo područje  /književnosti, pisane riječi,  I. G./  ostaje zatvoreno mnogim velikim duhovima, koji nepokorni našim naredbama, ne mogu u nj ući.”

Premda su Protokoli nastali prije skoro stotinu i pedeset godina (vjerojatno 1884. ), kad smo već kod njih, evo još nekoliko zanimljivih rečenica koje će  – nemojte se iznenaditi vi što se prvi put susrećete s njima – zvučati itekako suvremeno i poznato, jer se i današnji mediji/priopćavala trude svim silama da se to provede.

Stoga mi moramo potkopati vjeru, iščupati iz duše svaku pomisao na Boga i na dušu,  te je nadoknaditi matematičkim formulama, pohlepama i materijalnim interesima.”

Mi smo se već pobrinuli da diskreditiramo Goimov kler i  tako porušimo njegovu misiju, koja bi nam mogla biti zaprekom.

Mi ćemo uništiti uzrok svih vaših muka, naime: narodnost, granice i razliku novca.”

O bankarstvu:

Ako je  zajam 5 %, država će kroz 20 godina na kamatama izgubiti toliko kolik je  zajam; kroz  40  godina izgubljena svota bit će  dvostruka, kroz 60 godina trostruka, a dug ostaje kakav je bio u početku.”

I tako dalje. I tako dalje.

Sve se zbiva pred našim očima.

Ostvaruje se danas, premda  su  Protokoli napisani u XIX. stoljeću.

I kod nas u Hrvatskoj također. Okultisti su prigrlili komuniste jer su oni ionako bili internacionalisti i već obučene spremne sluge vanjskih gospodara (Moskve, Internacionale, Beograda), anacionalni, ateisti… Nije slučajno bivši ‘veliki meštar’ Velike lože Hrvatske postao vlasnik brojnih novina, a posao (prikupljanje tv-pretplate) od nekoliko desetaka milijuna kuna (četrdesetak?, ako se ne varam) njegovu odvjetničkom uredu ‘namjestio’ je ‘subrat zidar’ i tadašnji glavni ravnatelj HRTV-a. Tà, braća se moraju potpomogati i zidati građevinu Novoga svjetskoga poredka [kako sam se u sebi kiselo smijuckao kad je pokojni F. Tuđman vrlo često i skoro zanosno spominjao ‘novi svjetski poredak’] – bez Boga, luciferijansku. Premda su većini u mislima samo materijalni probitci (oni ispod tridesetoga stupnja mahom pojma nemaju, s ponekim izuzetkom). Sjeća li se još netko Laxe?

Nove tendencije u kontroli medija zapravo su prastare. I dio sveopćega nadzora i ograničavanja slobode (koju je Bog dao čovjeku).

Ako nas i ustroje  (možda uškope) novim zakonima i propisima: bilo domaćim, bilo europskim/eu-rob-skim – priviknut ćemo se.

Nevjerojatno je kako se ljudi uspiju brzo prilagoditi novim okolnostima i pronaći nekakav izlaz. Bit će da i mozak bolje radi kad je u škripcu.

Sporazumijevat ćemo se – ako zatreba – dimnim signalima, Morseovim znakovima (kao logoraši u gulazima), s pomoću golubova pismonoša i čime se već mogne.

Čemu se dosjetimo.

Loading...