Neđo Perić: ‘Pravi heroji Domovinskog rata bili su mali, nepoznati ljudi, koji su riskirali život za Domovinu’

"Naše sanitetsko osoblje, liječnici i medicinske sestre veliki su heroji tog vremena“

Nakon četverogodišnje okupacije gotovo trećine hrvatskoga teritorija, života u izbjeglištvu i u vječnom strahu od neprijateljske odmazde, granata koje su danonoćno prijetile, brojnih neuspješnih pregovora i inicijativa, Republici Hrvatskoj ništa drugo nije preostalo nego da vlastitom oružanom silom oslobodi ono što je oduvijek bilo njezino.

Vojno – redarstvena operacija ‘Oluja’ bila je kruna svih prijašnjih operacija oslobođenja Hrvatske, a koje su sprovele hrvatske gardijske brigade potpomognute specijalnim postrojbama MUP-a i Hrvatskim gardijskim zdrugom, rezervnim i pričuvnim pristojbama, a veliki obol dale su i snage HVO-a koje su ranije u operaciji ‘Zima 94’ ‘Ljeto 95’ zajedno s Hrvatskom vojskom stvorile preduvjet da s vrhova Dinare prema Kninu krenu 4. i 7. gardijska brigada, piše direktno.hr.

Brigadir HVO-a i HV-a Neđo Perić, koji za sebe voli naglasiti kako je ‘samo pilot helikoptera’, za direktno je rekao upravo to, da je ‘Oluja’ vrhunac i kruna nevjerojatnih akcija HV-a i drugih hrvatskih borbenih grupa koje su sudjelovale u oslobađanju Hrvatske. No, naglašava kako je akcija ‘Zima 94’ bila glavna podloga za sve buduće akcije pa i za samu VRO Oluju.

Operacija Zima ’94 odvijala se u razdoblju od 29. studenog do 24. prosinca 1994. godine na području Livanjskog polja i planine Dinare. Oslobođeno je područje širine 10 km i dubine 20 km – ukupno 200 četvornih kilometara. Srbi su poraženi na Dinari i veći dio Livanjskog polja našao se pod nadzorom HV-a i HVO-a, a posredno je spašena Bihaćka enklava.

“Mi smo imali bazu i zapovjedništvo tada u Rujanima. Tada sam bio zapovjednik zrakoplovnih snaga HVO-a. Zadaća nam je bila logistička i sanitetska potpora postrojbama koje su napredovale preko Livanjskog polja prema visovima Dinare i na samoj Dinari”, prisjeća se naš sugovornik.



“Ono što ja ne mogu i ono što nikada ne smijemo zaboraviti jest stradanje pripadnika 7. gardijske brigade ‘Puma’. Čak 32 pripadnika Puma izgubilo je život na području Velike Duvjakuše na visini od 1700 metara. Sjećam se i nevjerojatnih pokušaja slijetanja helikopterom u nemogućim uvjetima. Uvijek u borbi s jakim vjetrom i jako niskim temperaturama i velikim snijegom”, prisjeća se pilot Perić. Dodao je kako poslije nije doživio tako hladnu i oštru zimu.

Mali ljudi i veliki heroji

Tijekom razgovora zd direktno, brigadir Perić želio je podsjetiti čitatelje na pomalo zaboravljene heroje Domovinskog rata. “Naše sanitetsko osoblje, liječnici i medicinske sestre veliki su heroji tog vremena i pogotovo akcije ‘Zima 94’. Kad bi dobili poziv da je netko ranjen ili se smrznuo oni su utrčavali u helikopter s nevjerojatnom hrabrošću”, rekao je Perić.  

Dodaje kako sanitetsko osoblje nikad nije gubilo volju za radom i kako ih ni nevjerojatno teški vremenski uvjeti nisu mogli spriječiti u izvršavanju zadaća.

“Sad kad se s ovim vremenskim odmakom prisjetim svega i svih tih hrabrih ljudi, čini mi se kako su oni u nekim situacijama više vjerovali u mene i moje sposobnosti da letimo u teškim uvjetima nego i ja sam. Želim im se sad zahvaliti na njihovoj nevjerojatnoj hrabrosti, požrtvovnosti i vjeri u ime svih ‘Olujnih pilota’ i tehničkog osoblja”.

Podsjetio je na uvjete koji su vladali na Dinari te zime i česte gotovo svakodnevne borbe s jakim vjetrom i nevjerojatnim hladnoćama. “Dostavljali smo kontejnere našim borcima kako bi se mogli sakriti od jakog vjetra i zime te ugrijati na tim visinama i skloniti od snijega. Te kontejnere je general Ljubo Ćesić-Rojs nabavljao. Jednom sam ga pitao odakle ih samo izvlači jer ih je uvijek imao spremne”, govori kroz smijeh.

“Za nas pilote helikoptera kontejner je jako nestabilan teret koji se tijekom leta non-stop vrti. To je u biti prazna kutija. Sjećam se jednom smo morali kontejner odbaciti zbog snažnog vjetra kako ne bi i mi nastradali. To nam nije bilo svejedno jer se radilo o skloništu za naše vojnike, ali kad smo sletjeli u bazu u Rujane s položaja na Dinari su nam javili kako nema veze jer je kontejner pao u dubok snijeg i kako mu se ništa nije dogodilo”, prisjeća se Perić teškoća koje su naši branitelji prolazili. 

“Na toj visini od 1600-1700 metara vojnicima je kontejner bio drugi dom”, podsjeća Perić i dodaje: “Gore nije bilo kuća ili skloništa jedino su se u te kontejnere mogli skloniti od jakog vjetra, naložiti vatru i ugrijati na temperaturama nižim od 20 stupnjeva ispod nule. Tako da nam je bilo jako bitno ih dostaviti na Dinaru”.

Sjećanja i vrijednosti zbog kojih se treba prisjećati ‘Oluje’

Neđo Perić sjetio se još jednog heroja, glavne medicinske sestre Marije Županović iz medicinskog centra u Splitu koja ih je svakodnevno dočekivala na heliodromu na splitskim Firulama gdje su dovozili smrznute, ranjene i nažalost i poginule vojnike. “Sjećam se kako je pri svakom polijetanju helikoptera za nas i vojnike molila Boga i blagoslivljala nas sa željom da se živi vratimo s akcije. To su sjećanja koja ne blijede. Koja ne mogu izblijediti i upravo je to jedan od najvećih razloga zbog kojih svake godine idem na proslavu obljetnice ‘Oluje’ u Knin”, emotivno je primijetio Perić.

Sjetio se kako je bio jedan od prvih koji je sletio u oslobođeni Knin. “Poletjeli smo iz Rujana s ekipom Vojne policije i sanitetom. Prolazili smo između Grahova i Crvene zemlje pod paljbom sa svih strana. Sjećam se kako je jedan metak pogodio i helikopter. Znate, helikopter je jedna velika zvučna kutija pa kad vas pogodi metak čak i manjeg kalibra odzvoni kao da vas je pogodila granata od 130 mm.”, prisjeća se pilot Perić.

“U Knin smo sletjeli na stadion neakadašnjeg ‘Fudbalskog kluba Dinara’. Sjećam se kako smo tamo našli dresove tog kluba koje su kasnije momci uzeli sebi kao ratni trofej”, prisjeća se naš sugovornik i dodaje kako su taj dan više puta letjeli i dovozili pripadnike Vojne policije koji su bili zaduženi za održavanje reda i mira. “Čekao sam noć da bi uopće poletio. Pucalo se sa svih strana”, prisjeća se Perić i dodaje: “Gorjelo je nebo. Em što su naši slavili, em su četnici koji su još uvijek bili u povlačenju pucali po nama”.

Pilot Perić kaže kako su upravo svi događaji iz rata, ali najviše oni s Dinare razlog zbog kojeg svake godine na Dan pobjede odlazi u Knin. “Ti trenuci kad ti netko priđe ili zazove ime u onoj gužvi, a ti ni ne prepoznaš čovjeka, a on se sjeti da si ga s Dinare ili nekog drugog ratišta prevezao u bolnicu pa još kaže da si mu spasio život ili kad za Božić dobiješ čestitku nepoznatog čovjeka koji ti sa svojom obitelji zahvaljuje jer si mu spasio život, jednostavno je neprocjenjivo. U tim momentima i suza krene na oko”, opisuje Perić i naglašava kako nije čovjek koji se lako slomi, ali da ga ti trenuci dirnu i čine ga ponosnim što je služio Domovini i vojnicima.

“Te vrijednosti koje smo onda imali, kojih se danas s ponosom prisjećamo, razlog su zbog čega odlazim u Knin”, rekao je brigadir Perić i naglašava kako je bitno da svi mi, zbog svih onih poginulih i ranjenih u Domovinskom ratu, dok god možemo trebamo odlaziti u Knin obilježavati Dan pobjede.

“Ta zahvala ljudi koje si vozio s ratišta, a koje ni ne prepoznaješ i ne poznaš osobno, ali koji znaju tebe, najveća je nagrada. Sva odlikovanja i priznanja koje sam ikad dobio su ništa prema tome. Proslavu Oluje ja doživljavam tako. S tim emocijama i sa osjećajem zahvale svim tim neznanim junacima”, naglašava brigadir Perić.

O pravim herojima Domovinskog rata

Brigadir Perić dodaje kako želi naglasiti kako su heroji, pravi heroji Domovinskog rata bili mali, nepoznati ljudi koji su hrabro i predano izvršavali svoje zadaće, ne mareći za vlastiti život. “Tako se sjećam pilota  Nikice Koraća koji je kao otac četvero djece, kojem je najstarije imalo tek četiri godine, ustrajao na tome da leti sa mnom i služi Domovini. Ili mladog golobradog tehničara koji je inzistirao letjeti sa mnom iako sam ga pokušao odgovoriti pričama o teškoćama i opasnosti posla za koji se javio obavljati. Ti mladi, hrabri ljudi koji su bili spremni položiti život za Domovinu za mene su pravi heroji Domovinskog rata”, naglašava naš sugovornik.

“Morate znati, ja sam bio školovan pilot i shvaćao sam sve opasnosti posla i rata, a vojnici poput ove dvojice ili sanitetsko osoblje koje sam spomenuo, oni su imali volju, nevjerojatnu hrabrost i spremnost i vjeru služiti Domovini i hvala im svima na tome”, rekao je brigadir Perić.

Pilot Perić prisjetio se i koliko često su morali letjeti mimo pravila struke i iza prve crte bojišta kako bi izvlačili ranjene ili dostavljali municiju i materijane potrepštine. “Svi su onda pucali po nama. I muslimani i četnici, a po koji put i naši”, rekao je kroz smijeh napominjući kako su naši pucali u neznanju ili kad veze nisu funkcionirale pa se nije znalo tko leti. Pilot Perić naglašava i kako su spašavali ranjene svih zaraćenih strana. “Ranjenik je ranjenik, nama nije bilo bitno. Tko god je došao u helikopter ako ga je trebalo prevesti ga do saniteta ili do bolnice, mi smo to činili”.

Prisjetio se i kako je Franju Tuđmana i Gojka Šuška dovezao do Knina na Dan pobjede. “To su bili veliki dani ponosa i slave. Cijeli državni vrh je bio u Kninu” , rekao je.

“Možemo mi pričati o mnogim stvarima, spominjati brojeve koliko smo čega i koliko prevezli u tim letovima, ali bitno je spomenuti naše vojnike, heroje koji su se smrzavali na Dinari, ginuli na linijama, liječnike, medicinske sestre i male ljude koji su hrabro i požrtvovno kroz mnoge akcije pripremili teren za vrhunac i krunu svih akcija kojom smo oslobodili Hrvatsku i skršili agresiju. Tu priču, priču o njima, nepoznatim herojima treba uvijek pričati”, rekao je za direktno.hr. brigadir Neđo Perić.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI