Nemam ništa protiv onih 15.000 koji su dali 200 kuna za koncert Balaševića, ali imam protiv Đoke!

Luka Stanzl/PIXSELL

Narod koji ne cijeni i ne poštuje svoje, zaslužuje Irsku

Hoće li Biskupija u Stuttgartu zabraniti i mise u slavu Isusa Krista?

Iako ovo više spada u pregled njemačke politički korektne gluposti, i ovakve RKC koju vodi Teologiji oslobođenja tj. marksizmu u mantiji sklon papa Franjo, nemoguće je ne spomenuti vijest iz Njemačke jer se tiče – Hrvata i Hrvatske.

Biskupija Rottenburg – Stuttgart hrvatskim je katoličkim misijama zabranila održavanje misa za Slobodana Praljka. Oni su dopisom hrvatskim je katoličkim misijama poručili da se brani održavanje bilo kakvih pobožnosti za “osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka”. “Pastoralno osoblje u službi dijaceze ne smije dovoditi u pitanje presudu suda u Haagu”, stoji u dopisu.

Osim zabrane služenja misa, pripadnicima je hrvatskih katoličkih misija zabranjeno sudjelovati u takvim događajima koje organiziraju drugi te ih se obvezuje na strogu neutralnost. “Ni prostorije, kao ni vi, kao suradnici biskupije Rottenburg – Stuttgart, niste dostupni za sudjelovanje u bilo kakvim političkim manifestacijama”, stoji u poruci hrvatskim katoličkim misijama.

Sad, mene prije svega zanima od kad su to presude nekog svjetovnog suda obvezujuće za RKC, pogotovo “Kangaroo courta” kao što je onaj Haški, koji je oslobodio jednog Šešelja? Što je s odvojenošću crkve od države, nije li crkva neovisna u svom poslanju od države? Ne smije li crkva održavati mise za ljude osuđene od bilo kog režima, komunističkog, nacističkog, ili zabrana važi samo za osuđene od suda u Haagu? I zašto se uostalom za osuđene ne bi smjelo održavati mise? Zar je to novo viđenje crkve pape Franje, u koju su svi pozvani, osim Praljka jer je “zločinac”? Za zločince se po novom mise više ne održavaju, i zadušnice, samo za one bez grijeha? Ili samo za one s nekim grijesima? Gdje je popis tih grijeha?



A najviše me od svega zanima, smije li se slaviti ime Isusovo u toj nadbiskupiji? Jer, i Isus Krist je osuđen na smrt kao zločinac i terorist, i to od strane pravosuđa jedne i te kako uređene i pravne države. Dapače, rimsko je pravo, uz kršćansku etiku, jedan od stupova naše civilizacije.

HBK bi, smatram, na ovo ipak trebala odreagirati. A i Hrvati bi trebali poslati jaku i jasnu političku poruku rečenoj biskupiji u Njemačkoj, koja je, smatram, posve promašila svoje kršćansko poslanje. Zanimljivo je živjeti u svijetu u kom slastičarnica ne smije odbiti raditi nekom svadbenu tortu zbog uvjerenja vlasnika iste o istospolnom braku, uputivši ga na bilo koju drugu slastičarnicu, ali katolička biskupija smije odbiti misu zadušnicu jednom katoliku jer ga je osudio jedan svjetovni sud, ad hoc sklepan i ne baš legitiman.

Kome adventska zvona preglasno zvone?

Jedna od najantipatičnijih nacionalnih osobina Hrvata je što su u stanju biti nepopravljivi seronje i vole stalno jamrati oko svega. A druga je što su nerijetko iskompleksirani time što su Hrvati, pa preziru sve što s hrvatstvom ima neke veze.

Kad to spojite, dobijete naricaljku objavljenu kao pismo čitateljice na jednom hrvatskom antihrvatskom portalu. Nekad su, za antifašizma, takva naručena pisma protiv antisocijalističkih pojava pisali glavni urednici, ali pretpostavimo kako je ovo autentično.

Dakle, Advent u Zagrebu proglašen je drugu godinu za redom za najljepši u Europi. To uređenje grada je jedna od onih stvari koje razlikuju kulturne i civilizirane sredine i gradiće s fontanama, sajmovima, zelenim parkovima, od socrealističkih betonskih spavaonica ukrašenih grafitima. Zad djecu je vrijeme Adventa vrijeme zabave na otvorenom, šarenila, ukrasa, klizanja, slatkiša, poklona.

No stanovita zagrepčanka Tanja Gavrančić tvdi da joj “život postaje pakao” svakog drugog prosinca, a taj pakao traje do kraja adventa, početkom siječnja. Jer, gospođa živi na Tomislavcu, a tamo je sad– klizalište na otvorenom, uz muziku koja traje do 11 navečer.

Zanimljivo kako gospođi ne smeta sva ostala buka u centru nego baš – advent. Živio sam dugo godina u najstrožem centru, i da, rock koncerti i slična događanja jesu problem, ali problem je i sve drugo – tramvaji, pijane budale koje galame po cesti, policijske i ine sirene. Možete si kupiti bolje prozore, ako vam smeta, i držati ih zatvorenima navečer, ili odseliti negdje u mirniji kvart. Ne možete biti u središtu zbivanja, a onda očekivati da sva zbivanja prestanu kad se vama ili vašoj djeci spava!

Sve se ove godine nitko drugi od stanara centra Zagreba nije sjetio žaliti se na buku koju stvara proslava Adventa. Da problem nije u “buci” nego u tome što je gradonačelnik Bandić i što se radi o manifestaciji u osnovi vjerskog karaktera govori što se u ime “žrtve” gospođe Gavrančić oglasila udruga “Želim miran život” Dražena Trnskog kojoj se požalila, i koja je, od svih oblika zagađenja zvukom u centru Zagreba, najviše koncentrirana na – zvuk crkvenih zvona, kojeg oni pogrešno zovu “bukom”. Kad se netko već bavi tako nečim kao što je zaštita građana od “buke”, trebao bi bar naučiti što buka jest a što nije.

Seronje koji bi kvarili ljudima malo veselja u sumornoj hrvatskoj svakodnevici postoje svugdje. Ali zabrinjavajuća je količina razumijevanja koju u komentarima dobiva dotična gospođa. Od ljudi koji sebe smatraju “pravim Zagrepčanima”. A lako ih je prepoznati jer najviše mrze – Bandića, i katolički karakter Srednje europe i Zagreba. I jamraju protiv dotepenih “bosančerosa”, pod čime obično misle na Hercegovce, pravi Bosanci im ne smetaju. Iako su i sami uglavnom djeca dotepenaca s Kozare i Papuka iz 1945.

Puno je, doduše, i onih koji gospođi savjetuju da, ako joj smeta buka, proda stan u centru i preseli negdje gdje je život tiši. U Slavoniju, gdje nema buke, Adventa, posla, niti života. Ili u neko selo u Ravnim kotarima. Ili u Irsku, gdje doduše pijanci u centru Dublina, Temple Baru, svakog vikenda galame po cesti do debelo iza ponoći.

No da budeno do kraja iskreni, problem ovdje nije buka, nego licemjerje. Jer, kat takvi tankoćutni s osjetljivim ušima odu u London ili Pariz i slušaju kako hodža svaki dan pet puta zove na ezan s minareta obližnje džamije, onda im to ne smeta i ne osnivaju grupe “smeta mi buka crkvenih zvona” nego su oduševljeni kozmopolitizmom i “gradom koji živi od 0 do 24”. A isto tako, da gradonačelnik nije Bandić nego, recimo, Anka Mrak, gospođi zacijelo ne bi smetao ni trash metal band u dnevnom boravku. Ali, kad kad bi Bandić uveo policijski sat u devet navečer, isti ti ljudi bi jamrali kako je ovo provincija i selendra! A da im ispod prozora prolazi Gay pride, uz tulum do jutra, isto tako ne vjerujem da bi se bunili, pa baš da im netko u tri ujutro pozvoni na vrata i pita ih imaju li za posuditi paketić kondoma. To bi baš bilo cool.

Kako je propao SDP

Ankete Ipsosa, poznato je, nisu baš najpouzdanije. Više su pokušaj stvaranja određenog mišljenja, nego li stvaran pokazatelj raspoloženja javnosti. Tako je Ivo Josipović imao podršku jedno 115% birača dok je bio na položaju, da bi ne samo glatko izgubio izbore nego pao na promile. Karamarko je godinama bio najomraženiji političar u državi, pa je HDZ s njim na čelu dobio jedno šest izbora za redom, uključujući parlamentarne, unatoč svim naporima medija da to spriječe. Kad nisu uspjeli spriječiti, uspjeli su ga srušiti, no o tom potom.

Ipak, novim podacima o (ne)popularnosti SDP-a, kojem prijeti da izgubi položaj jedne od dvije velike nacionalne stranke treba vjerovati. Nema razloga zašto bi itko normalan glasao za ovakav SDP, ako nije Bernardićeva mama. SDP-u se opasno približila skupina redikula registrirana kao stranka, “Živi zid”. On je preuzeo dio tradicionalnih birača ljevice, i to onih koji su u stanju glasati i za vrlo opasne diletante kako se ne bi morali odreći vrlo opasnih vlastitih deluzija.

Ne treba to čuditi, jer SDP ozbiljnim ljudima nema što za ponuditi s ovakvim vodstvom, i bez ikakve artikulirane i prepoznatljive politike. A neozbiljnima su uvijek zanimljiviji i privlačniji Pernar i Bulj, hrvatske inačice Muje i Hase iz vica. Bernardić se tako nedavno u Rijeci uslikao ispod slike Che Guevare, što je relikt prošlog stoljeća kojeg osim u antifašističkoj Rijeci vjerojatno možete pronaći samo na Kubi, u Venezueli, i na majicama šezdesetogodišnjih hipija duge, masne i sijede kose koji još uvijek žive kod devedesetogodišnje mame i kojima nitko još nije rekao da je 68. prošla, da je tulum završio, da nitko više nema trave i da treba ići doma.

No još veći problem od vodstva SDP-a je to što Bernardića u stranci nema tko zamijeniti. Ne treba kriviti Bernardića za to. Treba kriviti Milanovića: on je iz stranke, za svog mandata koji je trajao od Račanove smrti do nedavno, istjerao ili marginalizirao sve koji su mu mogli biti konkurencija. Sve za koje je procijenio da bi mogli biti pametniji, sposobniji, kompetentniji od njega. Što će reći sve, osim bezveznjaka upitne inteligencije poput Marasa, malicioznih redikula poput Stazića i još malicioznijih kvaziintelektualaca tipa Glavaševića, Murge drota od krvi i mesa Ranka Ostojića, te paleokomunističkih fosila poput Komadine. Picula je daleko, i ne pokazuje želju da se vrati, a Rajko Ostojić – od rijetkih pametnih i normalnih ljudi tamo – se ne oglašava mjesecima tako da Peđa Grbin, kakav god da je, ostaje uz Rajka Ostojića najozbiljniji političar u toj ekipi.

Milanović je odstrijelio ili marginalizirao Bandića, koji mu sad nesmetano vlada glavnim gradom preko desetljeća nakon što je izbačen iz SDP-a, te staru gardu poput Željke Antunović i Mate Arlovića, na kraju i Aleksandu Kolarić i Linića, i to je ono što sada SDP-u dolazi na naplatu, a ne toliko Berina sad već poslovična nesposobnost. Istina, nisu ni Kolarićka ni Linić neka premija na lutriji, ali su bar bili ozbiljni ljudi.

Za SDP-om kao takvim, ako ćemo pravo, ne treba plakati. Vladali su Hrvatskom svega dva puta po četiri godine od neovisnosti na ovamo, i to su bile dvije vjerojatno najnesposobnije vlade koje smo imali. Nikad nisu osvojili drugi mandat. Račanova vlada je uništila većinu onog što je Tuđman s mukom gradio, prije svega status zemlje koja nije samo vazal i privjesak nego aktivni sudionik svjetskih zbivanja, koju se nešto i pita, makar i škrgućući zubima. Za Račana je Hrvatska natukla rekordan javni dug i k tome dala jamstva propalim škverovima koja su došla na naplatu vladi Jadranke Kosor, te ostala bez većine saveznika koje je imala u svijetu, prije svega SAD i Njemačke. Za Milanovića smo imali pad BDP-a i rast duga tijekom cijele njegove vladavine, a onda se posvađali još i s Mađarima i Rusima.

Hrvatska danas, uz nikad gori HDZ na vlasti, više nego ikad treba ozbiljnu i jaku oporbu. A ona je spala na Bernardića i Pernara. Čak se i jedan Beljak gura za vođu oporbe. Tragično. Nije čudo da ljudi iseljavaju.

Ostojić kreće na Sutjesku

U takvoj situaciji, kad SDP tone brže od dionica Leda i Konzuma na zagrebačkoj burzi, što radi jedan od najspominjanijih kandidata za Bernardićevo mjesto, mjesto vođe starnke? Ranko Ostojić, za Milanovića prvi pendrek Hrvatske? Gleda u budućnost, pokušava spasiti i povećati rejting stranke?

Ne, nego se po običaju vraća u bolju prošlost. Predlaže da Hrvatski sabor nagodinu bude pokrovitelj obilježavanja 75. obljetnice te bitke iz Drugog svjetskog rata. Ono što je nejasno je: zašto bi hrvatski parlament trebao biti pokrovitetlj obljetnice jedne bitke koja se nije dogodila u Hrvatskoj, i u kojoj današnja Republika Hrvatska nije sudjelovala? Možda Ostojić smatra da bismo trebali ponovo uspostaviti svoj suverenitet nad teritorijem nekadašnje NDH? Ili je jednostavno po običaju lupio glupost, čisto da ne zaostane za vođom stranke?

Bitka na Sutjesci je bila jedan od nacionalnih mitova na kojima je bio sazdan jugoslavenski nacionalni ponos. Svaka nacija ima takve svoje mitove na kojima temelji svoj identitet i bitke kojima se ponosi, samo što Sutjeska nije bila naša bitka. Jest, poginulo je puno partizana iz Dalmacije, doduše velikim dijelom Srba i prisilno mobiliziranih Hrvata, no to i dalje ne znači da bismo trebali preuzeti pokroviteljstvo nad nečim što se odigralo u susjednoj državi i u ime propale bivše države i socijalizma, iako ovog puta Vesna Pusić zacijelo neće palamuditi da je to narušavanje suvereniteta BIH.

SDP-ovi Arsen Bauk i Hajdaš Dončić su već potvrdili kako će podržati prijedlog Ranka Ostojića. Što dosta govori o tome kako SDP diše. I potvrđuje tvrdnju iz prethodnog pasusa – da ovog i ovakvog SDP-a nije nikakva šteta.

Povratak Balaševića Bečkim konjušarima

Đoka Balaš, odnosno Đorđe Balašević, to je onaj tip koji je osamdesetih pjevao “Računajte na nas” i “Triput sam video Tita”, devedestih je pjevao nešto o bečkim konjušarima i “j.. nas ko nas sastavi”, pjevao je u sklopu te pjesmice i:

“Kvarni ste, jadna vam majka,
Nismo iz istog filma
I dečki iz trećeg rajha
Za vas su GG firma”.

A 1991. je u jednom intervjuu za NIN rekao: “Mene je lično, od svih onih scena iz Vukovara, koje su bile monstruozne, najviše uplašilo lice one časne sestre, koja je u celoj toj situaciji bila apsolutno bez emocija. Kod uhvaćenih ustaša, kod oslobodilaca, kod naroda koji izlazi iz podruma s jedne i s druge strane, svuda se videlo nešto ljudsko na facama – mržnja, radost, strah, histerija – sem na tim voštanim licima časnih sestara, koja su jedina odavala predumišljaj.”

Sad, nije da ja imam nešto protiv onih 15.000 ljudi u Hrvatskoj koji su dali 200 kuna za kartu za koncert Đoke Balaša, i to onako prigodno božićni. I koje je oduševio svojim starim forama, Đole je zabavljač. Lijepo je, je li, opraštati. Oprostile su antife i Mesiću pjevanje ustaških. Samo zašto onda pobogu jedan Tompson, koji nikad nije nikog vrijeđao po nacionalnoj osnovi, pogotovo ne onako vulgarno kao Balašević Albance i Slovence, ne može gotovo nigdje pjevati? Radi “Za dom spremni”?

Ali imam protiv Balaševića. Jer, da ima obraza, ne bi nikad prismrdio u Hrvatsku nakon svega što je otpjevao i izrekao devedesetih. Meni bi na njegovom mjestu bilo neugodno nakon svega. Osobno, radije bih u Zagrebu vidio Boru Čorbu. On nije sto puta mijenjao mišljenja i strane, četnik je bio i ostao i nikad to nije skrivao, i rekao je da bi rado nastupio u Zagrebu, ali da se ne namjerava nikom ispričavati. Pošteno, za što i bi? Za to što nikad nije bio Jugoslaven nego uvijek samo i jedino Srbin i antikomunist?

A što se Hrvata tiče – ne vjerujem da bi drugi narod bio tako tolerantan. Čini se da najmanje držimo do sebe i svojeg. Pa nije niti čudno da masovno iseljavamo za katolibansku Irsku.

Tomićeva blagdanska trpeza

Hanžekovićev pokazni vlaj pak za Božić igra na drugu kartu. Ante Tomić se raspisao o tome kako je on “katolik ateist”, kao da je izmislio drveno željezo. To se inače zove “kulturni katolik”, a ne katolik ateist. Dakle, osoba koja poštuje katoličke običaje i kulturu ali nije vjernik.

To je u redu, odnosno bilo bi u redu kad bi to tako stvarno bilo. Jer, da je Tomić stvarno “kulturni katolik” onda ne bi cijele godine gnojio protiv svećenstva, vjere, ismijavao crkvu, svoje Vlaje, nego bi pokazao malo poštovanja spram svega toga. Jer, katoličanstvo nije samo vjera nego i bitna sastavnica hrvatskog nacionalnog identiteta. S kojim se Tomić, istina, malo teže identificira.

No Tomić i ovdje ismijava suseljane od kojih je, smatra, pametniji i napredniji. “Ako i prestaneš vjerovati u nadnaravno, ostaju ti priče, pjesme, slike, okusi, mirisi i osjećaji, čitav katolički doživljaj svijeta iz kojega ne možeš izaći čak i kad bi to želio. Tradicija je čvrsto usađena u tebe, ona je neodvojiv dio tvoga bića, nosiš je sa sobom, kao šećernu bolest, do smrti. I naravno da onda slaviš Božić, kao i sve druge blagdane. Smrtno te uvrijedi ako nema tvoga dara na mahovini ispod božićnog drva ili ako pojedu čitavu teću bakalara bez tebe.

“Kontali smo”, kažu, “da ti, kao ateist, ne postiš.”

“Ma, nabijem vas! Ako ne postim, ne znači da sam glup.”

Božić pripada i meni i ne dopuštam da me itko isključi iz najvećeg katoličkog tuluma. Sve mi je tu krasno, i nizovi lampica, i pečene kobasice, i šećer u prahu na vrelim fritulama, i žene što se raskalašeno cerekaju omamljene kuhanim vinom. Opušteno uživam u svemu. Usudio bih se čak reći da je Božić zabavniji ako ne vjerujete. Jer, znate već kako je s takozvanim pravim vjernicima, uštogljenim i strogim, koji umišljeno drže kako su autentični sljedbenici Isusova nauka. Oni se uvijek nešto mršte, smetaju im gužve i dim roštilja, glasna muzika, debrecinke im smrde. (…) Katolički fundamentalisti samo bi u suzama pokorno molili ujutro u ledenoj crkvi, ispunjeni krivnjom i sramom. To je, tvrde, smisao blagdana, a ne da su ljudi sretni. Ljudska sreća ispunjava ih dubokim nezadovoljstvom.”

Ha! Ja bih prije rekao da dubokim nezadovoljstvom ljudska sreća ispunjava gospođu iz prethodnog pasusa, pa kad smo kod toga i Tomića! A jamranje protiv komercijalizacije Božića ne znači da ljudi ne uživaju u njemu! No, Tomić smatra da je fora 364 dana u godini seruckati po katolicima, a kad se dijele darovi i delicije pridružit se ekipi na tulumu. Zapravo je to napisao kao božićnu porugu onima koji vjeruju, jer eto, sve što valja od katoličanstva možete uživati i bez da vjerujete, pa ste stoga glupi ako vjerujete. Popijte si vino, pojedite kolače, i narugajte se onima koji su k tome i otišli u crkvu.

No lako što Ante i Božić koristi da se naruga Vlajima. Stvar je što je on taj koji je promašio cijelu suštinu Božića. A ne radi se o kobasicama, kuhanom vinu, kolačima. Ne radi se ni o Isusovom rođendanu, datum je tu posve arbitraran. Radi se o dijeljenju, davanju, i zajedništvu s Bogom i drugim ljudima preko Boga, a dijeljenje i davanje su Tomiću malo strani. Uzimanje mu se čini pametnijim. Ono, što bi on bio jedina budala koja nije na tulumu, jel. Ovako ispada jedina budala koja je došla na tulum a nije trebala. Nije poanta narugati se ljudima s kojima jedete i misliti si da ste jako pametni jer ste nešto užicali badava, a niste platili na ovaj ili onaj način.

Vrdoljakova velikodušnost

Da u javnosti HNS ne uživa neki naročit ugled nije neka tajna, dio birača ih doživljava kao udruženi zločinačko-razdjelnički pothvat, kao stranku u kojoj jedva da ima viđenijeg člana bez presude za korupciju ili bar sudskog postupka. Drugi ih vide kao jugoslavenčine i komunjare Vesne Pusić i Stipe Mesića, treći kao Čačićevu razbojničku družinu, četvrti kao izdajice koji su pretrčali u tabor HDZ-a.

A nova epizoda im svakako neće pomoći da ugled poprave. HRT je pokrenuo proceduru za izvanredni otkaz novinaru Miloradu Šikanjiću koji je tijekom emisije U mreži prvog, kritizirao HNS-ovog šefa Ivana Vrdoljaka. Šikanjiću je najviše smetalo što je dotični sklopio pakt s HDZ-om, a pokušavao ga je sklopiti, izgleda, i s Karamarkom prije toga.

“Kada biračima pokažeš, ti koji si kao bio liberal i ušao na SDP-ovoj listi, da misliš da su stoka sitnog zuba, ti si po mom mišljenju politički mrtav. U svakom slučaju jedna politička lešina. Jednostavno, kad si moralno mrtav, onda si moralni leš. To je ono po čemu će Vrdoljak i svi koji ga podupiru zaudarati”, izjavio je Šikanjić.

Istina, možda taj riječnik nije primjeren javnom TV servisu, pa bi se tu o sankcijama dalo razgovarati. No kako su lijevi mediji digli frku s tim otkazom kao politički motiviranim zbog kritike HNS-a, HNS je brže-bolje poslao priopćenje u kom osuđuje izvandredni otkaz novinaru HRT-a.

Napominju da “ni u jednom trenutku od vodstva HRT-a nismo tražili otkaz za g. Šikanjića” i tvrde kako ne žele utjecati na slobodu medija. “Pojedinci koji to sugeriraju, rade to isključivo u svrhu podmetanja i širenja laži, kojima se želi direktno naštetiti HNS-u”, kažu.

Nitko ne može učinkovitije naštetiti HNS-u od Vrdoljaka. No ovdje im vjerujem, jer na HRT-u često žele biti veći katolici od pape i ulizati se vlasti i kad to od njih nitko ne traži. A moguće je i da je čitava stvar izbila čisto zbog neprimjerenog vokabulara. Kako god, HNS-u osim mene vjerojatno nitko neće povjerovati. Ljevica zato jer su u njihovoj vizuri ionako izdajice, a desnica jer bi ih radije izgubili nego našli.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI