Gdje god su partizani od 1941. upali u hrvatska mjesta (iste godine često skupa s četnicima, op. I. K.) ubijali su Hrvate. Zločine nad nedužnim hrvatskim civilima učinili su Gvozdanskom na Božić 1941., u Prijedoru 1942., potom u Španovici kod Pakraca, u Zrinu kod Kostajnice 1943., u Travniku 1944., pa u Boričevcu, Udbini, Buniću, Gračacu… Gdje su se god pojavili partizani, sve zarobljenike su ubijali...
U „Zborniku dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda“ stoji izjava Edvarda Kardelja, izrečena 2. kolovoza 1941. na sjednici Politbiroa CK KPJ: „Postoji razlika u borbenoj spremnosti hrvatskih i srpskih sela. Ako bi mi tu išli po crti najmanjeg otpora, doveli bismo u sukob ta dva sela. Pošto-poto moramo dići u borbu i hrvatska sela… A to se može. Kod nekih drugova postoji strah od represija, od uništavanja sela i ljudi. A ja držim da će baš represije prebaciti hrvatsko selo na stranu srpskog sela. Teror će dovesti do oružane akcije. U tom duhu smo donijeli naše konkretne zaključke… Treba izazivati njihovu akciju. Teror protiv mačekovaca podići će čitavu Hrvatsku.“
U huškačkom govoru mržnje, Kardelj nije posustajao. Dapače, 1. listopada 1942. zapovjedio je Ivanu Mačeku Matiji, zapovjedniku Glavnog štaba NOV i POJ Slovenije: „Svećenike u jedinicama sve postrijeljajte; isto tako oficire i intelektualce, a napose kulake i kulačke sinove.“ Iste, 1942. godine, Kardelj je naredio Zdenki Kidrić: „Nauči žene strijeljati, klati, trovati… Sada započinje ta vrsta rata, (…) u kojem zarobljenici nisu niti kao pojam niti kao stvarnost. To je kada se kolje sve što dođe pod nož.“
Partizani nisu oklijevali kada je trebalo prijeći s riječi na (zlo)djela! Gdje god su partizani od 1941. upali u hrvatska mjesta (iste godine često skupa s četnicima . op. I. K.) ubijali su Hrvate. Rečene zločine nad nedužnim hrvatskim civilima učinili su Gvozdanskom na Božić 1941., u Prijedoru 1942., potom u Španovici kod Pakraca, u Zrinu kod Kostajnice 1943., u Travniku 1944., pa u Boričevcu, Udbini, Buniću, Gračacu…
Gdje su se god pojavili partizani, sve zarobljenike su ubijali. O tomu je partizan, Vladimir Dedijer, 6. kolovoza 1942. u Dnevniku napisao: „Mi smo ljudi, ali neprijatelja mrzimo i istrebljujemo (…) Zarobljenici su ubijeni na licu mjesta, odnosno preklani. (…) Klali smo ih kao janjad.“
Drugi primjeri partizanskih zločina
Radi ograničena prostora, navest ću tek nekoliko primjera. Početkom 1943. partizani su u Krašiću zarobili dvjesto hrvatskih ranjenika i jednu ustaško-domobransku postrojbu. O njihovom tragičnom svršetku posvjedočili su upravo partizanski dužnosnici. Marko Belinić, zapisao je doslovno: „Kad su naše jedinice ušle u Krašić, po Krašiću je potocima tekla ustaška krv. Osam kilometara uz cestu od Krašića do Brlenića ležao je ustaški i domobranski leš do leša.“. Zloglasni partizan, Rade Bulat, također je vraški likovao: „Snijeg oko Krašića u promjeru dva kilometra bio je sav crn od ustaških leševa.“
Od 1944., partizani su činili zločine gotovo u svim „oslobođenim hrvatskim krajevima“. Naprijed ću podrobnije ukazati tek na partizansko divljanje na širem području Dubrovnika, a prije toga podastirem neke druge stravične podatke. „Oslobođenjem“ Like i Podgorja partizani su istodobno oslobodili života više od šest tisuća tamošnjih Hrvata i Hrvatica; u Hercegovini su smaknuli više od 60 hercegovačkih franjevaca, te Sarajevo temeljito čistili od Hrvata, na Vracama i Braunovu jezeru, te su vlastite zločine kasnije na spomen-pločama podmetnuli ustašama.
Poslije „oslobođenja“ Zagreba, partizani su na širemu zagrebačkom području smaknuli više od 65.000 osoba. U Gračanima su organizirane masovne likvidacije počele 10. svibnja 1945., kada su u Gračane žrtve dovođene iz zatvora i logora u Zagrebu. U dvadeset grobnica u Gračanima nalaze se 783 posmrtna ostatka žrtava, pogubljenih bez suđenja i bilo kakvog prava na obranu. Ove moje konstatacije razvidno potvrđuju riječi što ih je „narodni heroj“ Slavko Komar izrekao 13. svibnja 1945., u govoru okupljenim „drugovima i drugaricama“ u Zagrebu:
„Ne možemo da govorimo – Dolje Pavelić ili Dolje ustaše. Mi govorimo – Smrt Paveliću, Smrt ustaškim koljačima… Možemo li imati milosti prema zvijerima? Ne možemo imati milosti prema ljudima koji su aktivno pomagali ustaški pokret… Takvima kažemo – Smrt njima! Mi se nadamo da ni zagrebačka omladina neće imati smilovanja…“
Partizanski zločini na dubrovačkom području
Bez ikakvih borbi, 18. listopada 1944., partizani su ušli u Dubrovnik. „Oslobodioci“ hrvatske Atene, ubrzo su pokazali vlastito zvjersko lice, jer je zapovjedni kadar partizanskih jedinica u Dubrovniku bio sastavljen od najgorih srpskih šovinista iz Knina, Drvara, Bosanskog Petrovca i Grmeča, koji je kokarde na kapama zamijenio zvijezdama petokrakama. Netom poslije ulaska partizana u Dubrovnik, visoki komunistički dužnosnici, Aleksandar Ranković, Koča Popović i Moša Pijade, utemeljili su poseban partizanski bataljun, s glavnim zadatkom čišćenja grada Dubrovnika od svega hrvatskoga. Grozomorne zločine partizani su počinili nedugo iza „oslobođenja“ Dubrovnika.
U mrkloj noći, uoči 20. listopada 1944., partizani su na strmoglavoj stijeni Orsula, smještenoj istočno od Dubrovnika, počinili prve zločine. U zlokobnoj noći 19. listopada 1944., bez suda i suđenja, sa stijene u more bacili su jedanaest prethodno okrutno ubijenih konavovskih mladića, starih između 20 i 23 godine. Njihova imena i prezimena su: Baro Barović, Ivan Đuka, Antun Kovač, Antun Španjuo, Vlaho Španjuo, Andro Trojanović, Niko Trtoman, Nikola Vartić, Ivo Vlahutin, Marko Vlahutin i Antun Zupčević.
Na Orsulu su partizani doveli smaknuti dvanaest mladića, od kojih se bijegom od sigurne smrti uspio spasiti Marko Trtoman, koji je o ovim partizanskim zločinima posvjedočio: „Kao stoku su nas pobacali u kamion, bez prebrojavanja, prozivke… Bili smo ustaše i gotovo. (…) Odveli su nas pred jednu baraku na Orsuli… Utjerali su nas u baraku i onda izvadili i ubijali. Prije nego što je došao red na mene, ruke su mi se nekako same odvezale. Bila je to Božja providnost, jer sam nisam imao snage raskinuti žicu.“
Na otoku Daksi, od noći 25. listopada 1944., partizani su, u više navrata, mučki umorili 44 osobe. Smaknuća su izvršili noževima. Zarobljenike su prethodno mučili, a u sve žrtve su dodatno pucali, kako ne bi netko od njih ostao živ. Uz druge ugledne Dubrovčane, partizani su na Daksi okrutno likvidirali i katoličke svećenike. Imena i prezimena mučenika s Dakse koje su ubili partizani 25., 26. i 27. listopada 1944. su:
Ante Tasovac, fra Toma Tomašić, Martin Tomić, Stjepan Barbieri, Vicenco Capurso, Nunzi Detović, Branko Joković, Vicko Ljepanović, Josip Tuta, Frano Vojvodić, Frano Žiška, Niko Nunić, Ivo Peko, o. Petar Perica, Frano Pici, dr. Baldo Poković, Mato Račević, Ante Šeparović, don Josip Schmidt, dr. Ivo Karlović, Ivo Knežević, Niko Koprivica, Đuro Krečak, Miho Kulaš, Jure Matić, don Mato Kalafatović, Makso Milošević, Antun Mostarčić, Ivan Nikić, Boris Berković, fra Marijan Blažić, Miho Bobić, Ante Brešković, Baldo Crnjak, don Mato Dobud, Vido Ređo, Nedjeljko Šarić, Marijan Vokić, Milan Goszl, Stojan Jovanović, Petar Lasica, Danilo Milišić, Božidar Pindović, Aleksandar Členov i Vicko Lipanović.
Osim Orsule i Dakse, na dubrovačkom području, partizani su vršili masovne likvidacije na groblju Boninovo, 29. i 30 listopada 1944., potom u okolici Slanoga, na otoku Korčuli, na vojnom groblju Gospe od Milosrđa… Od dolaska u Dubrovnik komunisti su pogubili 688 osoba, te na području Dubrovačke biskupije ubili bez suđenja 16 katoličkih svećenika.
Paklena crvena nit od Bleiburga do sloma SFRJ
Netom iza službenog svršetka Drugoga svjetskog rata, od 15. svibnja 1945., dogodila se najveća povijesna Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, koju su počinili Titovi partizani, čije se žrtve mjere stotinama tisuća ubijenih zarobljenih vojnika, ali i civila. Ključ odgovornosti – uz druge brojne dokaze o kojima sam više puta činjenično pisao u najčitanijem hrvatskom političkom tjedniku 7Dnevno – Josipa Broza Tita za te zločine proizlazi napose iz njegove naredbe: „Pobiti!“, koju je Broz negdje između 9. i 12. svibnja 1945. zapovjedio u Beogradu potpukovniku Jefti Sačiću, te ga poslao na izvršenje u Sloveniju i Austriju. Rečeno navodi ugledni srpski publicist i znanstvenik, Pero Simić, u opsežnoj knjizi „Tito fenomen stoljeća“ (Zagreb 2009.). Ova zapovijed – „Pobiti!“, bila bi posve dostatan dokaz svakom nepristranom sudu na svijetu za pravomoćnu osudu komunističkog monstruma, Josipa Broza Tita, na najstrožu kaznu smrti!
Točan broj hrvatskih žrtava na Bleiburgu i tijekom grozomornoga Križnog puta 1945. nije mogućno znanstveno utvrditi, jer popise brojnih likvidacija Hrvata nisu pravili njihovi ubojice partizani, a matičnim uredima u olovnomu poraću bilo je strogo zabranjeno popisivati „nestale Hrvate“. Nesmiljene masovne zločine nad Hrvatima, komunistički su vlastodršci svim sredstvima skrivali od šireg općinstva punih 45 godina.
Najveći broj hrvatskih žrtava grozomornih Hrvatskih križnih puteva 1945., u povijesnoj literaturi, navodi John-Ivan Prcela, oko 600.000 stradalnika, u predgovoru knjige „Hrvatski holokaust“. „Hrvatska revija“, u ožujku 1983., navodi austrijski list „Volksbote“, koji piše o stravičnom pokolju više od 450.000 hrvatskih vojnika i civila. Slovenski „Profil“, od 10. studenoga 2001., iznosi svjedočenja očevidaca, prema kojima su partizanski krvnici, u svibnju 1945., pobili 192.000 Hrvata.
„Vjesnik“, od 27. svibnja 2003., također na temelju svjedočenja, piše o 200.000 hrvatskih stradalnika. Danas pokojni, prof. dr. Ivan Supek, u djelu „Krivokletnik na ljevici“, iznosi broj od 300.000 žrtava. U dokumentarnoj knjizi, Anđelka Mijatovića, „Bleiburška tragedija i Križni put hrvatskoga naroda 1945.“ (Zagreb, 2007.), ističe se da posao oko utvrđivanja žrtava Bleiburške tragedije još ni približno nije okončan, te da je tada likvidirano najmanje između 100.000 i 200.000 hrvatskih vojnika i civila.
Osim spomenute knjige, valja ukazati na opsežno djelo, na čak 1020 stranica, „Hrvatski martirologij XX. stoljeća“ (Zagreb, 2008.), autora don Ante Bakovića, u kojem pisac navodi 663 mučenika Crkve u Hrvata, uključujući i žrtve Bleiburga i Križnog puta 1945., izrijekom 109 žrtava. U djelu „Ministar i pokolji“, grof Nikolaj Tolstoy tvrdi da su partizani, samo u Kočevskom Rogu, tijekom svibnja i lipnja 1945., ubili 26.000 ratnih zarobljenika – vojnika i civila.
Totalitarna narav Titove mračne diktature razvidna je kroz niz drugih činjenica. U više komunističkih kaznionica, od Golog otoka do Zenice, tijekom Titova režima, hrvatski politički zatvorenici su odrobijali, uglavnom radi drukčije izražena mišljenja, čak 136.000 godina mučnog uzništva. Komunistički režim u Jugoslaviji progonio je Katoličku crkvu sve do raspada SFRJ. Zagrebački nadbiskup, danas hrvatski blaženik, Alojzije Stepinac, na montiranom staljinističkom sudskom procesu u Zagrebu, 11. listopada 1946., premda posve nedužan, osuđen je na 16 godina robije, te naposljetku zatočen u Krašiću.
U prvim poratnim godinama, jugoslavenski komunistički režim seljacima je zagorčao život uvedbom prisilnih seljačkih radnih zadruga, po uzoru na sovjetske kolhoze, te nesmiljenom pljačkom poljoprivrednih proizvoda, koja je zamalo posve upropastila seljake. Došlo je i do obračuna s „neprijateljima unutar partije“. Otpočelo se 1948. s progonima brojnih navodnih pristaša Staljina.
Prosrpska partija nije oprostila Hebrangu
Napose tragičan bio je nesmiljeni komunistički progon Andrije Hebranga. Budući da su Talijani 22. svibnja 1942. u Šibeniku strijeljali čelnika KPH, Radu Končara, na čelo hrvatskih komunista postavljen je Hebrang. Srpskim šovinistima unutar komunističke partije, Hebrang je bio „trn u oku“ jer je, premda uvjereni ljevičar, imao (pre)naglašen hrvatski nacionalni osjećaj. Poslije svršetka Drugoga svjetskog rata, prilikom partijskih razgovora o „federativnom uređenju Jugoslavije“, Hebrang je branio hrvatske nacionalne interese, tvrdeći da Srijem i Boka trebaju pripasti federalnoj jedinici Hrvatskoj.
Prosrpski orijentirana partija to mu nije mogla oprostiti, kao ni njegove prijedloge da svaka jugoslavenska republika treba imati svoju vojsku. Andrija Hebrang je naposljetku, 1952., u zatvoru ubijen, pod do danas neutvrđenim okolnostima, a komunistički režim iz javnog života je sklonio kasnije i više drugih istaknutih partijskih dužnosnika: Milovana Đilasa, Aleksandra Rankovića, Savku Dabčević – Kučar, Mika Tripala, Marka Nikezića, Latinku Perović…
Zloglasna jugoslavenska UDB-a, od 1946. do 1990., diljem svijeta, ubila je blizu sto hrvatskih političkih emigranata, te izvela još 24 neuspjela atentata na Hrvate u inozemstvu.