Ostanite vjerni u lojalnosti svojoj jedinoj domovini Hrvatskoj!

privatni album

Prvi politički program Velike Srbije, 'Načertanije', djelo je začetnika velikosrpske ideologije, Ilije Garašanina, koje je 1844. uručio onodobnom srpskom knezu, Aleksandru Karađorđeviću. Zacrtani Garašaninov plan širenja Srbije na susjedne zemlje, nastao je u ozračju oblikovanja srpske nacije i veličanja ideje o obnovi Dušanova carstva

Hrvatski kraljevi narodne krvi vladali su hrvatskim etničkim ozemljem skoro cijela dva stoljeća: od 925. kada je okrunjen prvi hrvatski kralj Tomislav, pa sve do 1097. kada je na Gvozdu poginuo zadnji hrvatski kralj, Petar Svačić. U doba Tomislavova vladanja Hrvatskom, pred vojnim napadom bugarskoga cara Simeona, Srbi iz Raške, onodobne Srbije, izbjegli su u Hrvatsku i sudjelovali su, skupa s Hrvatima, u veličanstvenoj hrvatskoj vojnoj pobjedi 926., kada je kralj Tomislav, na bojnom polju, potukao bugarsku vojsku.
Drugi masovniji val Srba došao je u hrvatska područja u doba Otomanskoga carstva. Dio Srba došao je na hrvatsko etničko ozemlje bježeći pred Turcima, drugi su došli u sastavu pričuvnih vojnih postrojba turskih osvajača, a treći su stigli, kao aktivni vojnici u službi Austrije.
Zbog pomanjkanja katoličkih svećenika, jedan mali dio katoličkih Hrvata, u zaposjednutim hrvatskim krajevima od Turaka, privučen povlasticama, prešao je na pravoslavlje i s vremenom je posrbljen. Isto se dogodilo s Vlasima i drugim nesrpskim pravoslavnim doseljenicima, koji su pod utjecajem velikosrpske politike Srpske pravoslavne crkve, pretočeni u srpsku narodnost – u hrvatskim područjima.

Hrvatski pravoslavci u Austro-Ugarskoj

Tijekom prve polovice 19. stoljeća, pravoslavno pučanstvo u Hrvatskoj nije se osjećalo Srbima. Štoviše, početkom 19. stoljeća, mitropolit Stratimirović, otvoreno se zalagao da se Dalmacija pripoji banskoj Hrvatskoj. Polovicom 19. stoljeća, inače poznati hrvatski pisac, tuzemni pravoslavac, Petar Preradović, javno se deklarirao Hrvatom, a također hrvatski pravoslavac, Božidar Petranović, jasno je isticao vlastito hrvatstvo i zalagao se za hrvatski jezik. Brojno pravoslavno svećenstvo isprva je otvoreno podržavalo hrvatske državotvorne, nacionalne i domoljubne ideje Oca domovine, Ante Starčevića.
Rečeno stanje, u sljedećim desetljećima, uvelike je promijenjeno iz dva razloga. Posrbljavanje hrvatskih pravoslavaca podupirala je mađarska politika preko bana Khuena Hedervaryja, s ciljem slamanja otpora Hrvata. Ista mađaronska politika iz Zagreba, preko Karlovačke mitropolije, provodila je velikosrpsku politiku, koja je do svršetka osamdesetih godina 19. stoljeća uglavnom posrbila hrvatske pravoslavce.
U posrbljavanju hrvatskih pravoslavaca veliki utjecaj imalo je i velikosrpsko djelovanje, susljedno promicano od onodobnoga političkog Beograda: počevši od Ilije Garašanina do Jovana Cvijića.

Veličanja ideje o obnovi Dušanova carstva

Prvi politički program Velike Srbije, „Načertanije“, djelo je začetnika velikosrpske ideologije, Ilije Garašanina. „Načertanije“ je ministar unutarnjih poslova kneževine Srbije, Garašanin, uručio 1844. onodobnom srpskom knezu Aleksandru Karađorđeviću. Zacrtani Garašaninov plan širenja Srbije na susjedne zemlje, nastao je u ozračju oblikovanja srpske nacije i veličanja ideje o obnovi Dušanova carstva.
„Načertanije“ zrcali srpsko posezanje i za hrvatskim ozemljem, izbijanjem Srbije preko rečenoga područja na Jadransko more. Polazeći od integracije i homogenizacije srpske nacije i neprijateljstva Srbije prema Turskoj i Austriji, Garašanin je vidio Veliku Srbiju pod žezlom nasljedne srpske dinastije Karađorđevića, te je programski posezao, osim za hrvatskim zemljama, za dijelovima Bugarske, cijelom Makedonijom i Crnom Gorom, te sjevernom Albanijom.
Spis Vuka Stefanovića Karadžića, „Srbi svi i svuda“, objelodanjen 1849. u Beču, uz „Načertanije“, predstavlja početni zamašnjak velikosrpske ideologije. Dok Garašanin podastire ekspanzionističke ideje kroz posrbljavanje susjednih naroda, Karadžić u svom spisu, napisanom već 1836., susjedne narode unaprijed proglašava Srbima, koji govore jedinstvenim srpskim jezikom, a razlikuju se po vjeroispovijedi: grčkoga, turskoga i rimskoga zakona. Karadžić Hrvatima drži samo čakavce, a štokavce i kajkavce proglašava – Srbima.
Nikola Stojadinović u članku „Do istrage naše ili vaše“ (Do istrjebljenja našeg ili vašeg), objavljenom 1902. u srpskom časopisu „Srbobran“ u Zagrebu, Hrvate ne drži narodom, već prijelaznicima „iz plemena u narodnost, ali bez nade da će sačinjavati ikada posebnu narodnost“. Hrvate i Srbe predstavlja kao dvije oštro suprotstavljene stranke, ne unutar dvaju, već unutar jednoga srpskog naroda, s time da hrvatsku stranu valja – eliminirati.
Izazivačko i nadasve uvrjedljivo Stojadinovićevo pisanje, kojim nagoviješta uništenje Hrvata, te niječe bitak hrvatske nacije i kulture (jezika i književnosti – nap. I.K.), polučilo je tijekom 1. i 2. rujna 1902. velike, posve razumljive, javne prosvjede protiv Srba, ponajprije u Zagrebu, te u drugim hrvatskim gradovima – Karlovcu, Ogulinu, Gospiću…
Najznačajniji srpski „znanstvenik“, početkom 20. stoljeća, s područja antropogeografije, Jovan Cvijić, otvoreno je podupirao velikosrpske težnje Kraljevine Srbije prema susjednim područjima. Srbe je držao najznačajnijim balkanskim narodom, a područjem Velike Srbije sve okolne zemlje, gdje žive Srbi. Hrvatsko etničko ozemlje sveo je na sjeverozapadnu Hrvatsku: Zagreb i njegovu širu okolicu…



Siječanj 1936. – mjesec srpskoga terora

S raspadom Austro-Ugarske monarhije, poslije svršetka Prvog svjetskoga rata, velikosrpsko ludilo u hrvatskim zemljama nije prestalo. Dapače, nakon „prisajedinjenja“ hrvatskih područja Beogradu, od 1. prosinca 1918., pod teškom čizmom srpske dinastije Karađorđevića, velikosrpsko političko ludilo u Hrvatskoj poprimilo je još grozomorniju, zločinačku dimenziju.
U sljedećim rečenicama, rečenu tvrdnju potkrijepit ću činjenicama preuzetim iz političke dokumentacije, to jest iz službenih izjava i pisama onodobnoga političkog prvaka HSS-a, Vladka Mačeka. Naprijed, iz tih povijesnih izvora, podastirem kronološki, zbog ograničena prostora, tek dio srpskih zločina počinjenih nad hrvatskim narodom, samo tijekom siječnja 1936. godine. Grozomorni podatci koji slijede, jasno pokazuju kolikim je pogromima bilo podvrgnuto potlačeno hrvatsko pučanstvo, te kako su upravo sa srpske strane, mahnito stvarane pretpostavke za velika krvoprolića, koja su uslijedila na hrvatskom ozemlju, tijekom Drugoga svjetskog rata.
Pravoslavni seljaci, točnije rečeno četnici, 3. siječnja 1936., ubili su hrvatskoga seljaka Šimu Gjuričića iz Gornje Garešnice. Srbi iz sela Bribira, kod Skradina, 7. siječnja 1936., u selu Bičanima, teško su ranili udovicu Cvitu Punić i njezina sina Jerka. Sutradan, 8. siječnja, stotinjak pravoslavnih seljaka, u selu Rujani u okolici Livna, ubili su Blaža Perića i ranili još osmoricu hrvatskih seljaka.
Tridesetorica četnika su 13. siječnja 1936. u Lučincima, nedaleko od Požege, sudjelovali u ubojstvu Mije Račića, u kućnom dvorištu. Najprije su ga razapeli, te potom u njega sasuli šest puščanih naboja. Do svršetka siječnja 1936., Srbi su kod Imotskoga, iz zasjede, ubili dvojicu hrvatskih seljaka, trojicu su ranili, a ubijenima su potom odsjekli penise i usta zatrpali glibom.

NDH: Desetorica generala pravoslavaca

Suprotno jugoslavenskim nacionalistima u Hrvatskoj i nazovi-povjesničarima, zarobljenima jugoslavenskom komunističkom, jednostranom ideološkom promidžbom iz Titovih olovnih vremena, koji bolesno mrze sve što ima hrvatski pridjev, u sljedećim rečenicama, osvijetlit ću činjenično „režimsku politiku NDH prema Srbima“, podastirući čitateljima u našoj historiografiji nedostatno isticani podatak, da su u Generalskom zboru NDH bila čak desetorica pravoslavaca. Pravoslavna vjeroispovijed, tim časnim ljudima i domoljubima, nije smetala nedvosmisleno se javno očitovati pripadnicima hrvatskoga nacionalnog bića.
U oružanim postrojbama NDH, pravoslavni generali su bili: Milan vitez Desović, Đuro Dragičević, Fedor Dragojlov, Đuro Gruić, Jovan Iskrić, Mihajlo Lukić, Lavoslav Milić, Dušan Palčić, Zvonimir Stimaković i Milan Uzelac (podatke sam preuzeo iz „Hrvatskog domobrana“, ožujak-travanj 2011. – nap. I.K.). Najpoznatiji od njih desetorice bili su Fedor Dragojlov i Đuro Gruić.
Dragojlov je vršio, u činu general-pukovnika, preustroj i osuvremenjivanje onodobnih Hrvatskih oružanih snaga. Tijekom povlačenja 1945., očajan, pokušao je izvršiti samoubojstvo, rezanjem vena. Emigrirao je u Argentinu i u tuđini objavio niz priloga o vojnoj povijesti NDH. Umro je 8. prosinca 1961. u Buenos Airesu.
Đuro Gruić se još više istaknuo kao korijeniti hrvatski domoljub. Rođen je 1887. u Srijemskoj Mitrovici. Prije proglašenja NDH, bio je austrijski i jugoslavenski časnik. Do sloma NDH, ravnao je stožerom Glavnog poglavnikova stana. Kao jedan od najpovjerljivijih Pavelićevih suradnika, nosio je naslov viteza. Zlosretne 1945. povukao se iz Zagreba, premda je bio gorljivi zagovornik nastavka gerilske borbe protiv komunista. Na zadnjoj sjednici Generalskog zbora NDH u Celju, upravo je Gruić od dr. Pavelića zahtijevao povratak hrvatske vojske u Zagreb i nastavak bespoštedne borbe, do posljednjeg čovjeka, u obrani države, po uzoru na Nikolu Šubića Zrinskog.
Gruić je izručen jugoslavenskim komunistima, 19. rujna 1945., osuđen je na smrt, te je strijeljan 24. rujna iste godine. Upečatljive su bile njegove riječi, izrečene nakon pročitane osude: „Ja nisam nikada bio niti se osjećao Srbinom, već uvijek Hrvatom. Rođen sam u Srijemskoj Mitrovici od majke Hrvatice katoličke vjere i oca Hrvata pravoslavne vjere. Živjela Nezavisna Država Hrvatska!“

Titove smišljene manipulacije

Josip Broz Tito punih je 35 godina, kao nesmiljeni jugoslavenski komunistički diktator, provodio samovoljnu tiraniju nad hrvatskim narodom. Na vlastodršcu Titu su počivale: država, partija i režim! Rigidni jednostranački sustav bio je izgrađen na posve feudalnim načelima. Podanički narod i država bili su apsolutno podčinjeni prvom feudalcu – Brozu. O tomu zorno svjedoči onodobno često proklamirana komunistička parola: „Mi smo Titovi – Tito je naš!“ Komunistička Jugoslavija nije postojala zbog ostvarenja prava naroda, nego radi – „Velikoga Vođe“…
Poslije uzurpiranja vlasti 1945., Tito je uništio hrvatski narodni otpor, te smaknuo i pozatvarao najveći dio hrvatske inteligencije. No, to mu nije bilo dostatno! Kako bi još jače stao čizmom za vrat hrvatskom narodu, Srbe je upotrijebio kao okosnicu u partizanskoj vojsci. I nakon tzv „oslobođenja“, srpski kadrovi su favorizirani u „organima narodne vlasti“ u Hrvatskoj.
Tito je podmuklo koristio Srbe iz Hrvatske, kao instrument za uništenje hrvatskih vodećih slojeva, ali i za održavanje hrvatske šutnje. A kada su Hrvati šutnju prekinuli, tijekom Hrvatskog proljeća (1967.-1971.), Tito se nemilosrdno obračunao s „hrvatskim nacionalistima“. Nakon toga, kao i prije Hrvatskog proljeća, komunistima hrvatske nacionalnosti začepio je usta, stalnim potenciranjem – „ustaških strašila“.
Preko Srba u Hrvatskoj, dajući im povlastice, Tito je provodio glavni politički cilj – da učini matični, većinski hrvatski narod „manjim od makova zrna“. Perfidno je podgrijavao mržnju između Srba i Hrvata u Hrvatskoj, majorizirajući hrvatski narod u njegovoj domovini. Stoga Tito i jugoslavenski komunistički režim imaju povijesnu krivnju za velika krvoprolića koja su se dogodila tijekom raspadanja jugoslavenske komunističke paradržavne crkotine.

Deset političkih ciljeva za urušavanje Hrvatske

Za razliku od lojalnih Srba hrvatskoj domovini, među kojima prednjače hrvatski pravoslavci koji su s puškom u ruci branili našu državu u Domovinskom ratu, srpska peta kolona i tuzemni izdajnici hrvatske nacionalnosti, skupa zdušno rade na posvemašnjoj destabilizaciji Republike Hrvatske. Zaplotnjačka „hrvatskosrpska koalicija“ projugoslavenske provenijencije provodi, već dulje vrijeme, deset sljedećih političkih ciljeva:
– Svim sredstvima sustavno ispire mozak matičnom hrvatskom narodu u Republici Hrvatskoj, sa svrhom gubitka njegova nacionalnoga ponosa, samosvijesti i dostojanstva;
– U medijima stalno blati sva hrvatska državotvorna nastojanja kroz povijest, a poglavito Pavelićevu NDH i tako ponovno pokušava pojačati stari kompleks hrvatske krivnje;
– Kad god se pruži prilika za to, Domovinski rat omalovažava oprobanim tezama o građanskom ratu u Hrvatskoj, kojega su izazvali hrvatski nacionalisti;
– U javnosti svako hrvatsko domoljublje prikazuje kao primitivni oblik svijesti, te promiče globalizaciju i integracije unutar balkanske regije;
– Ideju hrvatske države blati susljednim tvrdnjama da je narodu, u svakom pogledu, u Jugoslaviji bilo bolje živjeti;
– Ismijava stare hrvatskih riječi, dodatno nagrđuje hrvatski jezik tuđicama i inače ga ne priznaje, te uporno ističe da Hrvati i Srbi govore jednim jezikom, jer se međusobno u govoru dobro razumiju;
– Autoritet i utjecaj Katoličke crkve u Hrvatskoj svakodnevno otupljuje, napose ponavljanim inicijativama glede revidiranja međudržavnoga ugovora sklopljena između Svete Stolice i Republike Hrvatske, te nastoji Crkvu, kao u vrijeme komunizma, otjerati ponovno u sakristiju;
– Velikosrpski rat i zločine protiv Hrvatske i hrvatskoga naroda nikada ne spominje;
Liberalne i politički lijeve ideje uvijek ističe ispred i protiv svake hrvatske ideje;
– Vodi lukavo i uporno specijalni rat protiv svih nacionalnih posebnosti i vrednota hrvatskoga naroda.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI