Otrić – kako su se “antifašisti” iz Srba dogovorili s fašistima iz Italije?

0
764
wikimedia

Fašizam je nastao u Italiji, a protiv njega su se navodno borili antifašisti u Hrvatskoj 1941. godine. Da to nije istina, svjedoči dogovor ustanika iz Srba i fašista Talijana u Otriću!

Na, samo naoko nemogućem i nespojivom istovrsnom zadatku našli se zajedno srpski komunisti, srpski četnici i talijanski fašisti – srušiti bilo kakvu moguću hrvatsku državu. Ni jedne ni druge ni treće nije zanimalo kakve se oznake nose na kapi, niti ideologije – zajednička im je bila mržnja prema Hrvatskoj, piše Petar Horvatić za portal narod.hr.

Loading...

Među Srbima 1941. bilo je prevladavajuće političko ozračje usmjereno u pravcu ostvarenja postojeće težnje za otkidanjem dijela hrvatskog teritorija. Usporedo s time išle su inicijative pojedinih komunista o nametanju uvezenih revolucionarnih aktivnosti, i sve to uz tadašnju vojno-političku potporu talijanskih fašista, presudno su utjecali na pokretanje srpske oružane pobune.

Sporazum u ličkom selu Otrić 11. kolovoza 1941. bio je važan (Đoko Jovanić, Ratna sjećanja, Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd, 1988., str. 98.-101.), jer je ukazivao kako je talijanska strana zaključila da su ustanici s tog područja, usprkos svojoj komunističkoj simbolici, zapravo ideološki neopredijeljeni, odnosno kako je njihov jedini cilj – izboriti za početak srpsku teritorijalnu autonomiju unutar područja koje je tada bilo dijelom NDH, s kasnijim separatističkim namjerama.

Ustanici i njihovi predstavnici čak su slali pismene zamolbe fašističkoj Italiji za izdvajanje iz NDH i pripajanje tih teritorija Italiji, premda je tamo vladao utemeljitelj fašizma Mussolini.

Tako još u svibnju 1941. godine dr. Niko Novaković iz Knina, vrlo ugledna osoba i bivši ministar u Vladi Jugoslavije, traži u ime pravoslavnih Srba iz Dalmacije i Like traži da se ti hrvatski teritoriji pripoje fašistima u Italiji!

Takvih zahtjeva i pisama je bilo još nekoliko, a događalo se to u vrijeme kada među srpskim ustanicima nije bilo separacije između komunista, četnika, raznih ustaničkih grupa, hordi i pljačkaša i slično.

S obzirom da se takav ustanički cilj podudarao s talijanskim interesima, došlo je do sporazuma koji je potpisan u Otriću.

Sporazum o suradnji je potpisan od strane talijanskih fašista i srpskih ustanika protiv NDH od kojih je dobar dio bio četnika. S komunističke strane ličkog partijskog štaba na potpisivanju u Otriću sudjelovali su Srbi Đoko Jovanić, Dušan Mileusnić i Boško Rašeta.

Važno je istaknuti da je Đoko Jovanić u NDH došao iz Srbije po zadatku izazivanja sukoba i rata, jer je do 1941. živio u koloniziranoj obitelji kod Subotice, po istom principu po kojem su ratni huškači dolazili iz Srbije u Hrvatsku i pred Domovinski rat. Taj isti Đoko Jovanić je 1991. pobjegao u Beograd gdje je i umro, jer je 1945. sa VI. ličkom da ubiti tisuće Hrvata. Po zlu ga pamte stanovnici Zagreba, Gračana, Šestina i Markuševca, gdje je dao ubiti i baciti u jame stotine ljudi (nedavno je nađena jama sa 253 žrtve pokolja VI. ličke partizanske).

Đoko Jovanić tvrdio je, kao komunist, kako je kod srpskoga pučanstva na osnovu uspostavljenog ozračja bitno prevladala četnička politička orijentacija. Sva zbivanja bila su opterećena i međusobnim verbalnim sukobljavanjima većine deklariranih četnika i malobrojnih komunista, upravo zato što su jedni i drugi težili ostvarenju vojno-političke dominacije nad pokrenutom oružanom pobunom.

Nakon toga, Đoko Jovanić tvrdi kako je pozvan 13. kolovoza u Drvar (tamo su se već dogodilo etničko čišćenje i genocid nad Hrvatima) gdje je podnio izvješće Marku Oreškoviću, koji je takve razgovore osudio i tretirao popuštanjem fašističkom pritisku, te da će u tom smislu tražiti odgovornost za sudionike razgovora.

Ta suprotstavljenost došla je do izražaja toliko da su kasnije ustanici Srbi-komunisti, a ne Srbi-četnici, ubili Marka Oreškovića.

„Suprotno tvrdnjama komunističke historiografije, nisu četnici ubili Marka Oreškovića-Krntiju. Njegove ubojice bili su Srđan Rodić, Dušan Jovičić i Jovica Šipka, članovi KPJ ćelije u Očijevu, koji su sudjelovali u kulen-vakufskom masakru rujna 1941. godine, a u kojemu je ubijeno najmanje 1670 muslimana, uključujući žene i djecu.“, tvrdi prof. Ivo Banac.

Treba istaknuti da u donošenju svojih odluka ustanički Srbi, uključivo i komuniste, nisu polazili od pretpostavke da će Italija 1943. godine kapitulirati, a da će 1945. godine Njemačka i NDH doživjeti slom. Djelujući u kontekstu ljeta 1941. godine, oni su poveli ustanak – koji se simbolično obilježavao 27. srpnja – samo s jednim ciljem: ostvariti srpsku teritorijalnu autonomiju i što više oslabiti NDH. S obzirom na tadašnje odnose NDH i Italije, talijanska strana u tome im je bila faktični saveznik.

A njihova komunistička simbolika, koju su isticali tijekom ustanika, nije tada pretjerano uznemiravala ni njihove sljedbenike ni njihove talijanske saveznike, piše narod.hr.