Savezništvo Ive Josipovića i Vesne Pusić s Velikom Britanijom temeljilo se isključivo na zajedničkom protivljenju stvaranja i postojanja samostalne hrvatske države
Glavna opasnost Mesić-Josipovićeve unutarnje i vanjske politike ležala u je njihovom „lijeganju u krevet s Englezima“ po pitanju britanskih strateških interesa u južnoj Europi, gdje bi nakon propasti prve dvije Velike Srbije tj. dvije Jugoslavije, trebalo ponovno pokušati stvoriti novu zajedničku državu koja se možda neće zvati Jugoslavija, ali koja se osim po imenu ne bi bitno razlikovala od prve i druge Jugoslavije.
U tom pogledu Velika Britanija i Mesić i Ivo Josipović, uz manijakalnu potporu tadašnje ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić, bili su na istom zadatku i imali su isti konačni cilj – vratiti narode koji su pod prisilom živjeli u bivšim Jugoslavijama, plus minus jedne ili dvije države iz okruženja, u novu umjetnu i multinacionalnu državu.
No, za razliku od Ive Josipovića, koji je trebao odigrati ulogu „novog hrvatskog Supila, Trumbića ili Šubašića“, a koji je po ideološkom uvjerenju bio i ostao „titoist“ te koji je želio oživiti „Titovo bratstvo i jedinstvo“, u kojem je on bio privilegiran i hranjen zlatnom žlicom, Englezi se previše ne opterećuju niti se zamaraju sa „sitnicom“ kakav će društveni sustav vladati u toj novoj zajedničkoj državi. Važno je samo da se ostvare njihovi interesi i da Srbi budu, kao u prvoj i drugoj Jugoslaviji, glavni nositelji vlasti u toj državi.
Podvala je da su Hrvati bili idejni začetnici stvaranja Jugoslavije
Gotovo jedno stoljeće se svijetu, a posebno ovdje u Hrvatskoj, nametalo uvjerenje kako su zapravo „Hrvati bili idejni začetnici stvaranja zajedničke države Hrvata i Srba tj. Jugoslavije“. Bila je to velika laž, koja je imala zadaću sakriti tko su zapravo idejni začetnici i provoditelji plana za stvaranje Jugoslavije tj. Velike Srbije. Nadam se da će se s tom posebno važnom povijesnom temom ozbiljno pozabaviti objektivni i stručni hrvatski povjesničari, a ne neki razni apologeti Tita i Jugoslavije kao što je T. Jakovina.
Za ovu prigodu, kao do sada najbolje znanstveno potkrijepljeno otkriće i dokaz o prijevari, koja je za hrvatski narod imala najveće moguće dimenzije uništavanja jednog naroda, preporučamo knjigu profesorice povijesti Vesna Drapač s Adelaide Sveučilišta u Australiji. Radi se o knjizi koja nosi naslov – „Constructing Yugoslavia“. U slobodnom prijevodu naslov na hrvatski – „Stvaranje Jugoslavije“. Knjigu je 2010. godine objavila poznata svjetska izdavačka kuća Palgrave Macmilan.
Zbog kratkoće ovog komentara ovdje iznosimo samo nekoliko, mnogima od nas već davno poznatih, razloga zašto su Englezi stvarali prvu Jugoslaviju tj. Državu Srba, Hrvata i Slovenaca (Država SHS). No, ono što do pojave stručne knjige profesorice Drapač nije bilo poznato, a niti dokazano, je vrijeme kada je i gdje ta ideja zaživjela. Profesorica Drapač je jednu godinu provela u Londonu istražujući pisane izvore i svjedočanstva o britanskoj politici prema Austro-Ugarskoj monarhiji i južnoj Europi od 1850. do 1918. godine. Iznosimo samo neke od otrijeznujućih podataka i činjenica koje je u knjizi navela profesorica Drapač:
1) Zbog strateških i geopolitičkih interesa tada u svijetu sveprisutnog Britanskog kraljevstva, ideja o, prvenstveno, stvaranju Velike Srbije nastala je u intelektualnim i političkim krugovima u Engleskoj već sredinom 19-tog stoljeća, od 1850. do 1870. godine.
2) Kao tadašnja najveća sila na svijetu, Velika Britanija je u to vrijeme gledala u daleku budućnost i tražila način kako spriječiti izlazak Rusije preko Jadranskog mora na toplo Sredozemno more, što bi opasno ugrozilo sigurnost morskih puteva britanskih trgovačkih brodova. O slobodi i sigurnosti morskih puteva uvelike je ovisio prosperitet britanskih otočja tj. trgovine Velike Britanije s ostatkom svijeta, ali i prijevoz diljem svijeta dragocjenog i opljačkanog blaga u London. Naime, u to vrijeme Velika Britanija se jako bojala savezništva između Austro-Ugarske i Rusije. Stvaranjem čvršćeg savezništva te tadašnje dvije europske velesile, Rusija bi preko Hrvatske, koja je bila u sastavu Austro-Ugarske monarhije dobila izlazak na Sredozemno more, a to je bilo protiv vitalnih imperijskih i geostrateških interesa Velike Britanije.
3) Iz tog razloga smišljeni su planovi kako razbiti tadašnju višenacionalnu Austro-Ugarsku monarhiju u kojoj su se nalazile Hrvatska i Bosna i Hercegovina, s namjerom da se te dvije zemlje spoje sa Srbijom. Opravdanje koje se nudilo za takav potez bilo je „kako su Hrvatska i Bosna i Hercegovina ionako oduvijek bile srpske zemlje“. S tom su se lažnom tvrdnjom posebno isticali engleski novinari, putopisci i povjesničari koji su tada krstarili Balkanom.
4) Sustavno je širena teza da su „Srbi najnapredniji, najdemokratskiji i najkulturniji narod na Balkanu“, a da su Hrvati, zbog svojeg „nazadnog katolicizma primitivan narod, koji su zapravo nekada bili Srbi“, a od vraćanja u krilo majke Srbije odvraćaju ih (na primjer u Bosni i Hercegovini) „primitivni fratri“. Takva su stajališta upotrebljavana isključivo sa svrhom da se englesku javnost uvjeri kako su „jedino Srbi sposobni voditi jednu takvu državu“.
5) Za ostvarenje projekta stvaranja Velike Srbije u Engleskoj se više od pola stoljeća sustavno širila promidžba „kako Srbija mora imati izlazak na Jadransko more, jer je Dalmacija oduvijek bila srpska zemlja“.
Dakle, to su ukratko najvažniji razlozi zašto je Velika Britanija već polovicom 18. stoljeća počela praviti planove za stvaranje Velike Srbiju u kojoj bi se, „kao srpske provincije“ nalazile Hrvatska i Bosna i Hercegovina.
Nažalost, u Hrvatskoj je na studijima međunarodnih odnosa dugo godina prevladavala „Vukadinovićeva škola“ u kojoj je najprije dominirao marksistički pogled na svijet, a kasnije liberalni internacionalizam, u svim njegovim varijantama. U jednoj od svojih varijanti internacionalni liberalizam zagovara ukidanje svih nacionalnih država i formiranje jedinstvene svjetske vlade.
Velika Britanija i Francuska nikada se neće odreći državnog suvereniteta u korist Europske unije
Vratimo u 21. stoljeće – Velika Britanija i dalje želi ostati suverena zemlja s vlastitom vanjskom politikom. Zato se nikada neće odreći stalnog mjesta u Vijeću sigurnosti. Isto tako, svjedoci da se Velika Britanija izvlači i iz političkog i gospodarskog okvira koji predstavlja Europska unija, jer se boji pretvaranja Europske unije u jedinstvenu političku jedinicu u kojoj bi Europska komisija imala ulogu političke „nadvlade“. Velika Britanija posebno strijepi od Europske unije u kojoj već duže vrijeme najvažniju i gotovo nezamjenjivu gospodarsku ulogu ima Njemačka. Naime, poznato je da se tijekom vremena gospodarska moć pretvara i u političku moć. Zbog toga je u konačnici Velika Britanija izišla iz EU.
Na međunarodnoj konferenciji u Pekingu pod naslovom „Kina i svijet u 21. stoljeću“ koja je održana 11. rujna 2001. godine (na dan kad je izvršen teroristički napad na SAD) i na kojoj su se okupilo nekoliko stotina najuglednijih svjetskih analitičara međunarodnih odnosa, geostratega, diplomata i bivših utjecajnih političara iz SAD, Europe, Rusije, Australije itd., uključujući i poznatog američkog političara, diplomata geostratega, sada pokojnog Zbigniewa Brzezinskog.
Tadašnji glavni urednik poznatog pariškog dnevnika na engleskom jeziku „International Herald Tribune“ dotakao se i budućnosti Europske unije tj. hoće li Velika Britanija biti spremna odreći se većeg dijela svojeg državnog suvereniteta u korist Europske unije. Urednik tog svjetski poznatog i uglednog dnevnika kategorično je već tada (!) rekao slijedeće: “Engleska i Francuska neće se odreći svojeg državnog suvereniteta u korist Europske unije ni u idućih sto godina”.
Gorbačov: „Na rubu smo trećeg svjetskog rata“
Cijeli svijet je u previranju. Zadnji vođa Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov ovih je dana izjavio kako se zbog sve većeg sukoba zapadnih zemalja i Rusije oko Ukrajine svijet nalazi na rubu trećeg svjetskog rata. Uz ostale geopolitičke razloge i iz straha da bi Putinova Rusija mogla privući Srbiju u svoje krilo, razumljivo je zašto Velika Britanija i danas ima iste strateške i geopolitičke potrebe i interese na ovim prostorima te da kao i prije 150 godina Srbiju vidi kao potencijalnog žandara koji će neku novu Jugoslaviju držati na okupu. Naravno, Englezi su svjesni da će Srbija za služenje britanskim interesima tražiti i nagradu kao i 1918. godine. Nagrada bi ponovno trebala biti Bosna i Hercegovina i Jadranska obala. To je već davno prokušani model.
U tom kontekstu držim da je ovdje naročito važno reći da su samo naivci, neznalice i ideološki zaslijepljeni hrvatski povjesničari i političari mogli gotovo 50 godina vjerovati kako se „Valter – Tito“ suprotstavio Staljinu i Sovjetskom Savezu zbog svoje hrabrosti i uvjerenja da je njegova Jugoslavija toliko moćna da se može suprotstaviti jednoj od najmoćnijih svjetskih vojnih sila — Ne, iza tog Titovog okretanja leđa Staljinu stajale su Velika Britanija i SAD, koje su garantirale da će pomoći Titovoj Jugoslaviji. I tada je prevladavao akutni strateški interes Velike Britanije da se spriječi izlazak Sovjetskog Saveza (Rusije) na Jadransko i Sredozemno more.
Napadi na Njemačku „zbog preuranjenog priznanja Hrvatske“
Savezništvo Ive Josipovića i Vesne Pusić s Velikom Britanijom temeljilo se isključivo na zajedničkom protivljenju stvaranja i postojanja samostalne hrvatske države, za čije je međunarodno priznanje, osim hrvatskih branitelja i prvog predsjednika RH dr. Franje Tuđmana, najvažnija bila Njemačka. U nekoliko stotina stručnih časopisa, knjiga i novinskih članaka na engleskom jeziku analiziranih u Dublinu u kojima se raspravlja o međunarodnom priznanju Hrvatske i Slovenije – u najmanje 90% tih publikacija, a posebno onih iz Francuske i Velike Britanije, Njemačka je bila optuživana kao krivac za raspad Jugoslavije zbog, kako su gotovo svi analitičari isticali, „preuranjenog priznanja Hrvatske“.
Poznata je stvar da se tom priznanju najviše protivila Velika Britanija, koja je do zadnjeg trenutka tajno podržavala Miloševića i njegovu vojnu agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovini.
Da u drugoj polovici 1991. godine Njemačka nije odlučila pokazati svoju gospodarsku, pa i političku moć, i da nije Velikoj Britaniji ponudila da će, za uzvrat ako Velika Britanija podrži njemačku inicijativu za priznanje Hrvatske, za uzvrat dati potporu u njezinom traženju da ne mora prihvatiti sve stavke Ugovora iz Maastrichta, koji je potpisan 1992. godine, a koji je imao za cilj napraviti još jedan korak prema stvaranju političke unije, što automatski za sobom povlači i smanjenje državnog suvereniteta tih zemalja, tko zna što bi se sve još dogodilo prije nego što bi Hrvatska bila međunarodno priznata.
Mesić, Josipović i Vesna Pusić u njihovim javnim nastupima stalno su ubacivali riječ „regija“, „region“, a sve manje Hrvatska i hrvatska država. To troje, uz druge pomagače, a posebno u brojnim medijima i na fakultetima društvenih znanosti kojima još uvijek dominiraju neoboljševici, trebalo je odigrati ulogu hrvatskih političara, idealista, ali i naivaca, kao što su bili Supilo i Trumbić.
Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, zahvaljujući velikom svjetskom iskustvu, znala se oduprijeti žestokim napadima apologetima Jugoslavije i zagovarateljima „regiona“, koji su prve sekunde nakon njezinog izbora krenuli u do sada na hrvatskoj političkoj sceni neviđen i orkestriran napad na predsjednicu Hrvatske, samo zato što otvoreno pokazuje da voli svoj hrvatski narod, da poštuje sve hrvatske građane i da ima namjeru žestoko braniti hrvatske nacionalne interese na unutarnjem i vanjskom planu.