Riječi sućuti koje je premijer Plenković izrekao kao predsjednik HDZ-a zvuče djelom licemjerno i ironočno kada se zna da je Lucić posebno na piku imao upravo politiku njegove stranke, s posebnim naglaskom na prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, s kojim se ismijavao čak i u najtežim trenucima, primjerice onima kada ga je snašla bolest.
‘O mrtvima sve najbolje’ – nepisano je pravilo koje se nekako spontano uvriježilo u hrvatskom društvu do te mjere da se čovjek ponekad zapita je li takav pristup licemjeran ili pak o onima koji su napustili ovaj svijet valja ponekad reći i istinu.
Jedan od onih oko čijeg su se imena za života nedvojbeno nizale kontroverze jest novinar Predrag Lucić, jedan od začetnika famoznog ‘Feral Tribunea’, koji je s ponosom nosio i epitet oca sarkazma u hrvatskom novinarstvu. Ono što se pokojnom Luciću ne može osporiti, bez obzira na stranu na koju je novinarski i ideološki pripadao jest talent za stvaranje, pisanje, kreiranje, sarkazam i provokaciju. I doista, nije nimalo jednostavno pisati o nekome poput novinara Predraga Lucića koji je zbog teške bolesti prerano umro. Ali to je ionako sudbina novinara, a Lucićevih 53 godine se ‘savršeno’ uklapaju u prosječnu dob novinara.
Ovih je dana dobio puno iskrenih i manje iskrenih riječi ‘nad otvorenim grobom’. No, kakav god bio čovjek sasvim sigurno nije bio licemjer. Do smrti je njegovao svoj stav i živio u državi koju nije odveć volio. Njemu je možda takvo što moguće i oprostiti, što smo uostalom poput nojeva za života i činili, gurajući kao narod generalno glave u pijesak ne samo na njega, već i na mnoge druge mrzitelje hrvatstva i hrvatskog naroda. Ono što pak bode u oči jest poruka predsjednika Vlade i predsjednika Hrvatskog sabora koji su licemjerno povodom ovoga tužnog čina uputili izraze iskrene sućuti Lucićevoj obitelji tvrdeći da je dotični svojim humorom, ironijom i satirom obilježio hrvatsko novinarstvo, ali i da će njegovo djelo ostati trajan doprinos hrvatskoj kulturi.
Čime je to točno Lucić koji je kao rijetko tko blatio hrvatsku državu, branitelje i najteže stradalnike obilježio hrvatsku novinarsko-kulturnu scenu detalj je na kojega se nitko od navedenih nije osvrtao. Međutim, riječi koje je premijer Plenković izrekao kao predsjednik HDZ-a zvuče djelom i ironočno kada se zna da je Lucić posebno na piku imao upravo politiku njegove stranke, s posebnim naglaskom na prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, s kojim se ismijavao čak i u najtežim trenucima, primjerice onima kada ga je snašla bolest koja ga je na koncu i stajala života.
Posprdno je pokojni Lucić pisao o još jednom hrvatskom pokojniku i velikanu blaženom Alojziju Stepincu, a u povijest će ući i njegove kritike generala Gotovine, Oluje i mnogih, mnogih drugih koji su kritike više ili manje zaslužili. Jednako tako, treba podsjetiti na njegova pisanja o hrvatskim braniteljima, ali i na činjenicu da je za njega hrvatska država bila isključivo ustaška tvorevina, na što se dakako nitko od njegovih istomišljenika ne buni onoga trena kada im na račune sjednu hrvatske kune. Za njega je jasno i Thompson bio ustaša, a zbog takvih pisanja Lucić je napredovao te bivao nagrađivan ne samo po Hrvatskoj već i po ostalim državama bivše Jugoslavije.
Bez imalo sarkazma na koncu možemo reći neka mu je laka hrvatska zemlja, ali nekako duboko u sebi vjerujemo da bi se i on sam složio kako o mrtvima ponekad valja (iz)reći i istinu.
