Koje su sve hrvatske tajne objavljene na WikiLeaksu i koji su naši genijalci upleteni u to !

screenshot

“Nastupajući premijer Hrvatske Ivo Sanader nazvao je glavnu tužiteljicu Carlu del Ponte 19. prosinca kako bi naglasio svoju želju za održavanjem bliske suradnje sa Sudom za ratne zločine...

Ovih dana je osnivač WikiLeaksa Julian Assange završio u zatvoru, nakon što su to britanske vlasti čekale sedam godina i ovo je dobar trenutak da se podsjetimo što je WikiLeaks objavljivao o Hrvatskoj, piše Express.hr.

Godine 2010. o Hrvatskoj je objavljeno 2053 dokumenata, a samo iz veleposlanstva SAD-a u Hrvatskoj ih je bilo 1686. Najviše dokumenata, njih 1185 bili su iz razdoblja od 2006. do 2010., dok je prvih pet iz 1991. godine. Iz 1995., kada je bila i operacija „Oluja“, je 55 dokumenata, a najviše ih je, čak 288, iz 2009. godine. Oznaku „tajno“ i „vrlo tajno“ imala su 24 dokumenta, dok ih je većina imala oznaku „neklasificirano“ i „klasificirano – samo za službeno osoblje“.

Dokumenti su sadržavali razne pikanterije o hrvatskim vlastima, ali i pravosuđu, među kojima je jedan od opširnijih izvještaja bio onaj o bivšem glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću.

Iz dokumenata WikiLeaksa bilo je očito da je Mladen Bajić detaljno o svom radu izvještavao američko veleposlanstvo u Zagrebu, o čemu su oni, jednako detaljno i redovno izvještavali svoje nadređene u Washingtonu. Bliska veza domaćeg Državnog odvjetništva, USKOK-a i cijele hrvatske borbe protiv korupcije bila je vidljiva iz niza izvještaja označenih kao “povjerljivo”, a koji su se pojavili na WikiLeaksu.

Bajićevi posebni odnosi sa SAD-om išli su dotle da je veleposlaniku, ili djelatnicima ambasade glavni hrvatski državni odvjetnik pokazivao inkriminirajuće dokumente iz istrage (afere „Spice“), ili najavljivao optužnice danima prije nego su one doista bile podignute. Štoviše, Bajić je političkom tajniku američkog veleposlanstva Chrisu Zimmeru 23. prosinca 2009., četiri dana prije prvog kruga izbora kazao kako „istražuje čak tri predsjednička kandidata i da bi nakon izbora protiv njih mogla biti podignuta optužnica“.



Bajić nije htio otkriti njihova imena „dok se slučajevi ne zaokruže“, a u svom izvještaju Washingtonu iz američkog veleposlanstva su spekulirali kako je “malo vjerojatno da će Bajić ići na Milana Bandića ili Nadana Vidoševića, jer će jedan od njih vjerojatno ući u drugi izborni krug”. Amerikanci su u izvještaju stavili čak i ovu napomenu: “Šef USKOK-a Dinko Cvitan ranije nam je rekao kako nisu u stanju prikupiti dovoljno dokaza da bi Bandića mogli optužiti za korupciju.”

Nekoliko mjeseci ranije, pak, Bajić je svojim američkim sugovornicima najavio kako planira podići optužnicu protiv bivšeg ministra obrane Berislava Rončevića i njegovog zamjenika Ive Bačića. Optužnica za ‘kamione’ naposlijetku je podignuta u listopadu 2009. godine., tri mjeseca nakon razgovora u kojem je najavljena.

Bajić je prilično detaljno Amerikance izvještavao o istragama protiv Sanadera, a u veljači 2010. godine, opet političkom tajniku veleposlanstva Zimmeru, pokazao je i dva dokumenta koja su trebala pojasniti kako su u ‘Spiceu’ Damir Polančec i menadžeri „Podravke“ pokušali preuzeti firmu.

Iz američkih depeša se doznalo kako Ivo Sanader nije ni dočekao da formalno preuzme vlast, već je četiri dana prije nego je postao premijer telefonski razgovarao s Carlom del Ponte i obećao joj punu suradnju, odnosno drugim riječima, ispunjenje svega što ona bude tražila. S druge strane, u to vrijeme nije bilo baš politički oportuno surađivati s glavnom haškom tužiteljicom, naročito nakon Sanaderovog govora na splitskoj Rivi i sličnim stvarima koje su ga i dovele na vlast, pa je trebalo u tajnosti zadržati Sanaderovo obećanje Carli del Ponte. Jamstva da hrvatska javnost neće doznati za njihov dogovor dao je Thomas Osorio, voditelj Ureda haškog suda u Zagrebu.

U dokumentu s WikiLeaksa stoji ovako: “Nastupajući premijer Hrvatske Ivo Sanader nazvao je glavnu tužiteljicu Carlu del Ponte 19. prosinca kako bi naglasio svoju želju za održavanjem bliske suradnje sa Sudom za ratne zločine. Tom Osorio (striktno zaštićeno), voditelj gradskog ureda ICTY-a u Zagrebu, rekao nam je da je nakon telefonskog razgovora glavna tužiteljica bila “ekstremno sretna” sa Sanaderovom inicijativom. Rekao je da je razgovor bio konstruktivan i da postavlja odnose nove vlade s Haagom na vrlo dobre temelje. Ranije, 19. prosinca, Osorio se sastao s predviđenim ministrom vanjskih poslova Miomirom Žužulom i raspravio spektar tema na kojima će nova vlada raditi sa Sudom.

Sanaderov poziv Carli del Ponte 19. prosinca uslijedio je nakon što je rekao veleposlaniku, ranije istog dana, da želi pokrenuti inicijativu, ali da je zabrinut – budući da ne želi da se za sada bilo kakav njegov razgovor s Carlom del Ponte pojavi u medijima. Ubrzo nakon što smo o tome izvijestili Osoria, on se sastao s Žužulom i ponudio garancije. Sanader je nazvao kasnije istog dana. Što se njega tiče, Osorio je rekao da je njegov razgovor s Žužulom, njegov prvi s predviđenim ministrom vanjskih poslova, prošao dobro. Opisao je rad svog ureda, kod čega su odnosi s prijašnjom vladom bili dobri, a pri čemu su zakazali, prvenstveno u svezi s izručenjem bjegunaca, prvenstveno Ante Gotovine.”

Dokument iz prosinca 2003. godine, a koji je vezan uz Stipu Mesića i Ivu Sanadera također je jedna od ‘poslastica’ koja pokazuje kako je djelovala hrvatska politika.

“Glavni savjetnik predsjednika Mesića za unutrašnju politiku, Igor Dekanić, bio je pozitivniji nego što smo očekivali na našem prvom sastanku nakon izbora koji su svrgnuli s vlasti Račanovu tzv. reformsku koaliciju.

Rekao je da predsjednik Mesić dobro razumije želju hrvatskih glasača i da namjerava u potpunosti najbolje iskoristiti nove okolnosti, i probati dobro surađivati s vladom koju predvodi HDZ. Mesić, čiji su odnosi s Račanom uvijek bili klimavi, čak je spomenuo da je bio “član osnivač” HDZ-a, što je točno, prije nego što ga je napustio 1993. – i prihvatio da je stranka posljednjih godina prošla kroz reforme. “U svakoj šali ima istine,” rekao nam je Dekanić. Dodao je da je Ured predsjednika dobio privatne garancije da će odnosi s dolazećom vladom biti mnogo bolji nego za Račana.

Dekanić je naznačio da se HDZ čak može pridružiti Mesićevim tradicionalnim saveznicima u sadašnjoj Račanovoj vladi u otvorenoj podršci Mesiću za mjesto predsjednika kada će se, početkom 2005., prema svim očekivanjima ponovno kandidirati. Kao alternativu, Dekanić je čvrsto dodao, HDZ može ponuditi svog slabog kandidata, osiguravajući tako Mesiću pobjedu.”

Znamo kako su ti izbori završili. Jadranka Kosor je u prvom krugu predsjedničkih izbora 2. siječnja 2005. bila obavila tako dobro posao „slabog kandidata“, da je nezavisni kandidat Boris Mikšić vodio prema izlaznim anketama. Ipak, tijekom noći se pri brojanju glasova u Državnom izbornom povjerenstvu Mikšićeva prednost „neobjašnjivo“ istopila, i Jadranka Kosor je ušla u drugi krug i time je Mesićeva pobjeda 2005. bila osigurana.

Da će se sve to dogoditi, kao što depeša otkriva, znalo se još i prije Sanaderove prisege u Saboru 23. prosinca 2003.

Izvješće veleposlanstva SAD-a, s datumom od 19. studenoga 2007., koje je tadašnji veleposlanik Robert Bradtke poslao u sjedište State Departmenta poslano je u Washington s oznakom povjerljivo i naslovljen “Izbori 2007.: profil glavnog takmaca – oporbeni SDP”. Analitičar ambasade, koji je sastavio izvješće za veleposlanika Bradtkea, pojašnjava da je “disperzirana struktura vrha SDP-a u snažnom kontrastu s HDZ-ovom gdje potpuno dominira Sanader.”

To se, prije svega, odnosi na to što je SDP kandidirao Ljubu Jurčića kao kandidata za premijera, a nositelj svih lista bio je šef stranke Zoran Milanović. Ta je činjenica ili stanoviti dualizam vrha, napominju Amerikanci, “u određenoj mjeri zbunila glasače oko toga tko će zaista donositi odluke u Vladi koju će voditi SDP.” Američka analiza tvrdi da je SDP-ova izborna taktika, pod sloganom “Tim SDP” (radilo se o skupini jakih ljudi, potencijalnih ministara, koji će raditi zajedno, nasuprot super-dominantnom Sanaderu koji istodobno utjelovljuje i predsjednika stranke i premijera), bila i njihova najslabija točka. Uz razdvajanje ovlasti između šefa stranke Milanovića i kandidata za premijera Jurčića.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI