Pomirenje koje je Tuđman zagovarao, propalo je u Hrvatskoj, ali je provedeno u Italiji…

screenshot

Talijanska Dalmacija i talijanska Istra

Nije da se Talijana kao osvajača treba posebno bojati, zadnji put su rat dobili 1935., a i tada su imali dosta problema i morali su dovući cijele tenkovske divizije u Etiopiju da bi se obračunali s urođenicima koji su još uvijek ratovali kao u kamenom dobu, lukom i strijelom. A i, realno, Italija je dio EU i unatoč određenoj Mussolini-nostalgiji među esulima, ne predstavlja nikakvu opasnost za hrvatski teritorij. Teritorijalna ekspanzija je nešto što je iza njih, danas im je, kao i većini Europljana, problem s kime naseliti i ono teritorija koliko imaju.

No, kad predsjednik Europskog parlamenta, Antonio Tajani, na komemoraciji u Bazovici ispali – “Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija” – onda je to nešto na što službena politika jednostavno mora reagirati. I reagirala je, u stvari, reagirali su svi, od naših europarlamentaraca do Plenkovića, od lidera političkih stranaka do Predsjednice. Lijepo da bar oko nečeg postoji manje-više jedinstven stav među Hrvatima. Samo, dojam je da je svatko pokušao iz te glupe Tajanijeve izjave izvući neku korist za sebe.

Pa je tako Premijer ovo iskoristio da se prikaže kao zaštitnik Hrvatske, da odglumi, zajedno sa svojim pobočnicima, velikog domoljuba. Krešo Beljak je činjenicu da je Tajani član Europske pučke stranke – koja ni po čemu više nije pučka, već je elitistička i pretežno ljevičarska, osim donekle u segmentu ekonomije – iskoristio da najavi izlazak HSS-a iz skupine u koju njegova strančica, danas tek jedna od nekoliko desetaka nebitnih lijevih stranaka tipa možemo, hoćemo, start, stop, i tako dalje, ionako više ne spada. Europučani jesu lijevo, ali Krešo je još lijevije.

Čak su i IDS-ovci – Flego, Jakovčić i ostali – ovo iskoristili da demonstriraju svoje hrvatsko domoljublje. Jakovčić je na početku sjednice Europskog parlamenta napao Tajanija zbog izjave – “Živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija!” – ali, zanimljivo, na talijanskom! Kojeg smisla ima kad se predstavnik hrvatske države buni protiv talijanizacije Istre na – talijanskom, i to u službenoj prigodi, na mjestu gdje zastupa Republiku Hrvatsku?  Da je govorio hrvatski, to bi dalo težinu njegovim riječima. Ovako, zapravo, je samo na neki način potvrdio Tajanijevu tezu o talijanskoj Istri. S druge strane, Furio Radin, koji je jedini predstavnik hrvatske politike koji je (nespretno) pokušao braniti Tajanija, još jednom je dokazao da je upravo onoliko antifašist u odnosu spram Hrvatske koliko je filofašist kad se radi o Talijanima: Uostalom, na komemoraciji u Bazovici je i sam bio, pljeskao je, i nije se bunio na spominjanje talijanske Istre… Što od njega niti ne čudi, jer, ne zaboravimo, radi se o čovjeku koji je prije devet godina u posjet Puli pozvao vođu talijanskih fašista, Gianfranca Finnija – i to upravo na 21. rujna 2010., ravno na 90. obljetnicu posjeta Benita Mussolinija Puli.

Bazovica nije Bleiburg

U sjeni glupog ispada Junckerovog Jandrokovića, Tajanija, ostalo je ono što se stvarno događalo u Bazovici. Talijanski političari ne zaziru od posjeta mjestu stradanja talijanskih vojnika i civila kao hrvatski, iako je Italija ta koja je patentirala fašizam. Matteo Salvini je u svom govoru usporedio poratne zločine Titove vojske nad Talijanima s holokaustom, i rekao da su djeca ubijena u Auschwitzu usporediva s djecom koja su bačena u fojbe. Po njemu, ne postoje mučenici prvog i drugog reda, svi nedužni ubijeni imaju pravo na jednak tretman. A predsjednik Italije, Sergio Mattarella, Salvinijev politički protivnik, je izjavio kako fojbe nisu bile osveta za krivnju fašista, već kako je “među talijanskim žrtvama bilo mnogo onih koji nisu imali nikakve veze s fašistima”.



U Italiji, dakle, postoji politički konsenzus: Fojbe su zločin nad Talijanima i nitko u Italiji ne smatra kako Tito nije pobio dovoljno fašista, kamoli da bi se tko takvo što usudio reći u parlamentu. Italija je prilično živopisna, neka mjesta imaju ulice koje se zovu po Staljinu, imaju i ulice koje se zovu po Titu, u mjestašcima u kojima su komunisti na vlasti od Drugog svjetskoga rata, pa ipak, na kraju dana svi su oni prije svega – Talijani.  U Hrvatskoj, takav nacionalni konsenzus oko Bleiburga ne postoji, iako je i tamo stradao velik broj civila – i vojska koja se predala i koja ni po jednom ratnom pravu nije smjela biti likvidirana, tim više što je rat završio.  Na primjeru Bazovice i Bleiburga se može vidjeti koliko se Talijani drukčije odnose prema svojoj prošlosti: reklo bi se da je pomirenje koje je Tuđman zagovarao propalo u Hrvatskoj, ali je provedeno u Italiji. Pritom, na stranu sad glupi Tajanijev ispad, to pomirenje ne podrazumijeva nikakvu rehabilitaciju Mussolinija, niti fašizma, ali podrazumijeva osudu zločina svih totalitarnih režima jednako.  No, na primjeru Bazovice i Bleiburga se može isto tako vidjeti i licemjerje hrvatskih političkih elita, naročito onih antifašističkog usmjerenja, koje će se složiti da je bacanje Talijana, bili oni fašisti ili ne, u fojbe bio zločin protiv čovječnosti, dok se neće složiti da je to bio i Bleiburg.

Zvezdaši u Splitu

U Hrvatskoj postoje dvije vrste ljudi između kojih nema preklapanja. Jedni su osudili Tajanijev govor, drugi napad na zvezdaše u Splitu, iako je zapravo i jedno i drugo, zapravo, više dio folklora nego nešto drugo.  I dok Srbija po običaju pada u kolektivnu histeriju jer ustaše opet kidišu na srpsku nejač u srpskoj Dalmaciji, ni hrvatski mediji ne zaostaju u osudi. Naravno, huliganizam ne treba podržavati. No, ne treba ga ni zloupotrebljavati kako se to čini, i davati mu političku i nacionalnu dimenziju koju, realno, nema. Budimo realni – što možete očekivati kad u Splitu sjednete u kafić s obilježjima Zvezde, ili – da skratimo „mrzedu Srbe” priču – Dinama? Batine, jasno. Što može netko s obilježjima Hajduka ili Dinama očekivati u kafiću u Beogradu ili Požarevcu? Uostalom, prije par mjeseci su u Splitu napadnuti dječaci s obilježjima NK Osijek, što medijima nije bilo tako zanimljivo.  Ne, to ne znači da pravdam takvo ponašanje, ali realno, to je tako. I ne vidim potrebe za naslovima poput onog u „24sata” – „Hrvatska nezaustavljivo tone u mržnju, netoleranciju i nasilje”. To je senzacionalizam najniže vrste. Još gori je onaj u samom tekstu, u kom Klauški u svom stilu za huliganizam u Splitu optužuje, ni manje ni više, nego Predsjednicu Republike, jer je pred dvije godine napisala: “Bravo, Vatreni! Bravo, hrvatski navijači! A vama neprijateljima Hrvatske, mrziteljima svoje reprezentacije i države (tzv. orjunašima) poručujem: odgovarat ćete i za ovo i za svastiku! Sram vas bilo!”  Takva zločestoća i zloba zapravo samo ide na ruku Srbima koji s jedne strane sjekirama naganjaju hrvatske navijače kad dođu u Srbiju, a s druge, od incidenta u Splitu već rade novi Jasenovac i casus belli za idući svoj osvajački rat. Kako je krenulo u srpskim medijima, uskoro će prinudno kupanje uz batine prerasti u genocid i progon nekoliko stotina tisuća Srba. A usput im ovo dobro dođe kao izgovor da premlate par crnaca u Srbiji, nogometaše „Napretka”, Ibrahima Ndiajea i Baha Regisa, i nanesu im teške tjelesne ozljede, što tamo izgleda baš nikom ne smeta: Previše su zabavljeni pisanjem o ustašama u Hrvatskoj. Jer, kad Srbi prebiju par svojih crnaca, to je samo huliganizam. Kad huligani u Splitu zakače nekog u dresu Zvezde, to je ustaštvo.  Zašto, pak, u Hrvatskoj ima ljudi koji jednostavno ne vole Srbe, pitanje je nad kojim Srbi i domaći antifašisti lome glavu već preko dvadeset godina. I ne mogu se načuditi, odakle to. Pa onda govore o „mržnji” i „nacionalizmu” i koječemu. A nije baš tako teško sjetiti se.

Spasimo naše škverove

U Hrvatskoj prevladava mišljenje da je jako važno spašavati brodogradnju, iako smo do sad na to potrošili oko 33 milijarde kuna u vidu naplaćenih državnih jamstava i oko 20 do 25 milijardi u vidu državnih subvencija danih škverovima, obzirom da svaki brod prodajemo daleko ispod ekonomske cijene. Ovaj put nećemo o tome zašto je to tako — jednostavno prihvatite da u Hrvatskoj u ovom trenutku zapravo nije moguće napraviti cijenom konkurentan brod. I oni minimalni profiti, u rijetkim godinama i rijetkim brodogradilištima kad ih je bilo, u cijelosti su bili produkt tih potpora. Računajte da smo dosad dali za škverove oko tisuću i pol eura po svakom stanovniku Hrvatske. Desetak tisuća kuna per capita.

A sad se veselo javlja vlasnik Brodosplita, Tomislav Debeljak, koji bi preuzeo Uljanik jer, kaže, jako je važno spasiti domaću proizvodnju brodova i sačuvati znanja, radnike… iako njegov Brodosplit, zapravo, više praktički ne radi brodove već unosnije stvari poput vjetroelektrana, i iako je broj radnika smanjen za nekoliko tisuća.  Ali, to ima svoju cijenu: Država bi morala ulupati, uz sve silne milijarde dosad spaljene u Uljaniku, još jedno deset i pol milijardi kuna u to brodogradilište. Kako bismo mogli imati brodogradnju. I kako bismo mogli školovati brodograditelje o trošku poreznih obveznika, koji će onda graditi brodove o trošku poreznih obveznika. I kako bismo mogli izvoziti brodove, po cijeni pola onog što smo platili za uvoz motora, navigacijske opreme, elektronike i čelika ugrađenih u taj brod. Platiš materijal pedeset milijuna eura, radnike pedeset milijuna eura, opremu pedeset milijuna eura i prodaš brod za pedeset milijuna eura. Ukupno. Super biznis!

Zapravo je posve nejasno, ako je već takav grijeh u očima nekih Hrvata iseliti gubitaški škver iz središta Pule i sagraditi tamo skupe i profitabilne hotele jer, eto, „treba nam proizvodnja (koja gubi novac), a ne turizam (koji ga zarađuje) da nam djeca ne bi bila konobari (nego varioci i bravari)”, ako je bolje u centru grada na obali imati tešku industriju nego hotele, zašto onda ne bismo to napravili i u drugim gradovima?

Mogli bismo, recimo, ukinuti one kafiće i restorane na Stradunu i na Pilama napraviti navoz za tankere, a na drugom kraju Straduna, na Pločama, urediti remontno brodogradilište. Imati proizvodnju umjesto turizma. Mogli bismo i na splitskoj rivi napraviti jedan škver, jer onaj stari koji je malo izvan centra, više ne radi dovoljno gubitaka otkad ne radi brodove (ok, radi… jedan brod godišnje, možda). Zašto bismo gubili samo milijardu kuna godišnje na brodogradnji, kad možemo napraviti, uz postojećih pet uglavnom gubitaških brodogradilišta, još bar njih deset i gubiti mnogo više?  O tome su razmišljali i u Živom zidu, pa predlažu Maduro-rješenje, nacionalizaciju brodogradilišta. Koja bi onda, valjda, gradila brodove za ratnu mornaricu BiH, kako bi spriječila gradnju Mosta. Ili za našu ratnu mornaricu. Koja bi time imala najskuplje brodove na svijetu, ali bi bili naši.

Uglavnom, za ono koliko smo izgubili na škverovima, mogli smo kupiti eskadrilu novih F-16 i još bi ostalo za lijekove, Pelješki most i koji kilometar autoceste prema Dubrovniku. Ali mi upornošću kojom kockar gubi novac nadajući se da će se jednom sreća okrenuti, gubimo novac na proizvodnji brodova, nadajući se da će se jednog dana sreća okrenuti. E, pa, žao mi je ako ovo vidite kao lošu vijest, ali – neće.

Industrijska proizvodnja, što je to bilo?

Ekonomija nam je stvarno na dnu: sad i ustaše uvozimo iz Kine. A to potvrđuju i najnoviji podaci Ekonomskog instituta. Turizam je, istina, na godišnjoj razini rastao po stopi većoj od 10 posto, a tek nešto manji rast bilježi i trgovina na malo, no industrijska proizvodnja je u prosincu zabilježila ogroman pad od čak -6,7 posto u odnosu na prosinac 2017. godine.  Utješno je da tek koji mjesec kasnimo za Europom. Naime, europska industrijska proizvodnja zabilježila je u studenome 2018. najveći pad na mjesečnoj razini u dvije i pol godine, a u Hrvatskoj je tada gotovo stagnirala. Eurostat kaže, najviše je stradala inudstrijska proizvodnja u Irskoj – pad proizvodnje na godišnjoj razini je 9,1 posto. A slijedi je Njemačka s padom proizvodnje za 5,1 posto.  Naravno, i s takvim padom proizvodnje obje zemlje su spram nas i dalje starship Enterprise, a nadu da bi se zbog pada proizvodnje u svojim novim zemljama, naši Irci i Nijemci mogli početi vraćati kući, pada u vodu kad se pogleda koliki je pad industrijske proizvodnje kod nas.  Što se zapravo događa? Odakle takav pad? Trump i američke carine? Brexit? Klimatske promjene, koje su medijima u zadnjih godinu-dvije krivac za sve i sve ostalo? Manje zlobni će reći da se kriza industrije u EU samo reflektira na Hrvatsku s malim zakašnjenjem; oni malo više zlobni će reći kako je to naša kriza i nema veze s EU-om.

Pa, iako podaci na mjesečnoj razini nisu najpouzdaniji i mogu jako fluktuirati, činjenica je da se nešto događa. Ova se Vlada voljela hvaliti ekonomskim uspjesima, iako su oni prilično relativni: Nakon kriminalno nesposobnog Milanovića koji je propadanje ekonomije pratio iz novina dok je ručao u Taču, vjerojatno bi i jazavac s down sindromom uspio popraviti neke stvari. HDZ se već neko vrijeme više bavi sprječavanjem referenduma, ideološkim pitanjima poput Istanbulske i Marakeške, te raspodjelom plijena, a puno manje konkretnim političkim i ekonomskim problemima. To sad, čini se, dolazi na naplatu. Pa, iako nisam zagovornik očuvanja industrijske proizvodnje pod svaku cijenu, naročito ne pod cijenu toga da građani vraćaju dugove industrije samo zato da bismo mogli reći da imamo industriju, takav pad je ipak nešto što bi svaku Vladu trebao ozbiljno zabrinuti. HDZ, međutim, očito ima druge brige.

GDPR Omerta

Jedna od tih „drugih briga” je, pored deportacije spomenutih kineskih ustaša – nadajmo se da će po istom ključu ubuduće biti deportirani svi Srbi koji budu isticali četničko znakovlje i pjevači četničkih pjesama – kako spriječiti da neugodne stvari procure iz HDZ-a u medije. Istina, mediji često imaju lešinarski odnos prema svim političarima koji su desno od pokojnog druga Tita, i generalno ne vole HDZ. Toleriraju ga samo kad mu je na čelu netko poput Sanadera ili Plenkovića — uglađeni Europejac u skupom odijelu, usta punih ljudskih prava, demokracije, manjina, ugroženih. Jer tada je, smatraju, HDZ pacificiran i bezopasan po antifa-snage, pa ga neće svim silama rušiti, naročito u situaciji kad SDP praktički ne postoji, a njihovi vlastiti proizvodi, poput Živog zida, nisu baš točno ono što se htjelo postići.

No, istina je i da se HDZ pod Plenkovićem pretvorio u nakaradu, u doslovce antidemokratsku i protunarodnu stranku. U kakvu nakaradu, svjedoči i „Izjava o povjerljivosti” koja je ovih dana poslana članstvu na potpisivanje.  U njoj se od članova traži da potpišu da će se “prema svakoj informaciji primljenoj tijekom obavljanja stranačkih aktivnosti i dužnosti odnositi kao povjerljivoj i takve informacije neće otkrivati neovlaštenim osobama, osim u skladu s ovom izjavom, Statutom HDZ-a ili u skladu s relevantnim zakonskim propisima”. No, ovo s relevantnim zakonskim propisima je relativno jer se odmah u nastavku kaže: “Ako se zbog stranačkih obaveza od mene zatraži suradnja s trećim stranama ili budem zakonski obvezan odlukom suda nadležnog za spor, ili nekog drugog nadležnog sudskog, Vladinog ili regulatornog tijela otkriti neku povjerljivu informaciju, bez odgode ću o tome pisanim putem izvijestiti stranačka tijela te je neću dijeliti bez njihove prethodne pismene dozvole”.

Po tome ispada da HDZ-ovci niti na sudu ne bi smjeli svjedočiti o bilo čemu što se tiče HDZ-a bez posmene dozvole stranačkih tijela. To HDZ zove „Izjava o povjerljivosti”, no svojevremeno je to isto bilo poznato pod nazivom „Omerta”, mafijaška zavjera šutnje. „Cosa nostra”, „naše stvari”, sintagma je koja je postala sinonim za mafiju. Talijanska riječ „omerta” znači upravo ono što se tom izjavom od članstva HDZ-a traži: šutnja o kriminalnim aktivnostima organizacije i odbijanje davanja bilo kakvih podataka o organizaciji bilo kome, a naročito policiji. Čestitamo, HDZ je ovim posve nepotrebnim i idiotskim potezom samo zacementirao image „zločinačke organizacije”.  Treba li nas onda čuditi da se Hrvatska pod „umjerenom i proeueropskom” vladom Andreja Plenkovića na indeksu demokracije kojeg objavljuje londonski „Economist” našla na 60. mjestu, najgorem do sada otkad se objavljuje ta lista, od 2006. godine. Mađarska je na 57. mjestu, Poljska na 54., a to su zemlje čije demokracije „The Economist” posebno prezire. Srbija je, pak, samo tri mjesta iza nas. A mediji koji se tome čude i koji se nad tim zgražaju su isti oni koji su Plenkovića i doveli na čelo HDZ-a.

Revizija Vatikanskih ugovora

Što bi naši antifašisti da nije tzv. „Vatikanskih ugovora”, u stvarnosti ugovora sa Svetom Stolicom? Prijedloga njihove revizije sam se dotaknuo prošli put, no priča — koja vjerojatno služi prvenstveno tome da bi se HDZ predstavio domoljubnom strankom, po sistemu oni bi kao mijenjali ugovore, a mi im kao ne damo – je dobila nastavak.

Anka Mrak-Taritaš sad predlaže referendum kojim bi se mijenjali spomenuti ugovori. Što je smisleno koliko i da se sastane kućni savjet pa glasa o tome hoće li plaćati porez. Zanimljiva je filozofija Anke Mrak po kojoj se na referendumu nipošto ne može odlučivati o izbornom sustavu, ali se može odlučivati o međunarodnim ugovorima koji su važeći neovisno o bilo kakvim referendumima.  Usto, ostaje otvoreno i pitanje, zašto se ljevica uvijek bavi pitanjem revizije ugovora sa Svetom Stolicom kad god nije na vlasti, a baš nikad kad jest na vlasti? Vjerojatno zato jer im je i samima jasno da od te priče neće biti ništa, ali eto, dobro je svako malo baciti udicu, pa možda se netko i upeca.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI