Poslušnost s kojom se ne može upravljati Hrvatskom

0
639
Photo: Jurica Galoic/PIXSELL

Nitko nema pravo govoriti ni o kakvoj izdaji jer su Karamarko i ekipa imali sve u svojim rukama, sve na dlanu i mogli su donositi odluke i postupati u širem stranačkom i hrvatskom interesu kako su htjeli. Međutim, stara HDZ-ova navada biranja 'vjerne' prosječnosti, za razliku od prihvaćanja stavova stvarnih, a ne formalnih intelektualaca u stranačkom okruženju, ponovno se pokazala kobnom za sam stranački vrh

Usprkos svim pritiscima izvana (pogotovo europskih pučana), neprimjerene retorike vlastitih europarlamentaraca (inače benevolentno i bez smislenijih kriterija postavljenih na izborne liste), rafalne javne novinarske paljbe prema Karamarku sa svih strana i uopće iznenađujuće atmosfere linča s vrlo tankim argumentima stvarne osude, potpuno nejasnim ostaje iracionalnost tadašnjeg stranačkog vrha. Izgubiti sve poluge upravljanja HDZ-om u razdoblju niti mjesec dana, antologijska je i nestvarna priča koju je moguće objasniti samo sa starim sindromom HDZ-a. Besmislenim, antiintelektualnim, podaničkim i mediokritetskim okruženjem bez stvarne političke i svake druge snage promišljanja i spoznaje.

Najbolji je dokaz tome, neimanje niti jedne osobe iz vlastitog stranačkog ni političkog okruženja koja bi mogla, po povlačenju Karamarka, ozbiljno kandidirati za predsjedničke izbore u stranci. Nitko nema pravo govoriti ni o kakvoj izdaji jer su Karamarko i ekipa imali sve u svojim rukama, sve na dlanu i mogli su donositi odluke i postupati u širem stranačkom i hrvatskom interesu kako su htjeli.

Loading...

Međutim, stara HDZ-ova navada biranja „vjerne” prosječnosti, za razliku od prihvaćanja stavova stvarnih, a ne formalnih intelektualaca u stranačkom okruženju, ponovno se pokazala kobnom za sam stranački vrh, a kao izravni odraz nestabilnosti u stranci i na hrvatsku političku scenu, te na samu zemlju i njezino stanovništvou cijelosti. Ponavljanje političke povijesti u HDZ-u ponovno ima svoju potvrdu na kojoj niti nasljednici kasnije nisu ništa naučili, čak što više samo ju u daljnjem postupanju potvrđuju, te dodatno proširuju sindrom osrednjosti s kojim se zemlja ne može izvući na potrebnu razvojnu razinu.

Dobiti nakon svega izbore, u HDZ-u postaje tehničko pitanje u atmosferi okretanja leđa bivšima, brzinom svjetlosti preusmjeravanja divljenja, natjecanja nabacivanja blatom na otišle i uopće nevjerojatne i neutažive želje za opstankom na vlasti. Kao da ostalih i Hrvatske uopće nema. Postoje samo oni željni vlasti, moći, privilegija, pozicija, osobnog političkog i financijskog statusa i paradne želje pojavljivanja u javnosti; oni koji su bili spremni dočekati novu garnituru bez imalo nelagode, što su na isti način bez osobnog stava podržavali Karamarka. Novu stranačku elitu okušanu većinom u sustavu stranačke i državne vlasti za vrijeme Sanadera i Kosor. Ili kako bi to ona s usklikom ponosa izgovorila: „Sve su to moji dečki!“

Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL

Uigrana stranačka mašinerija

Izgovarajući na 17. Općem saboru HDZ-a, održanom 28. svibnja 2016. godine, rečenicu, „Stranka ne smije biti talac jedne osobe”, Plenković vrlo brzo postaje gospodar HDZ-ovih osobnih, kolektivnih i interesnih želja koje se nije niti pokušalo ugasiti u interesu HDZ-a i Hrvatske. Svjesno igrajući političku utakmicu s briselskim mladim i neiskusnim igračima u svom timu, već je na startu pokazao kako ga nije briga ni za kakve stranačke odbore, niti za niz stručnjaka i znanstvenika koji su četiri godine podizali razinu stranke. Potvrdit će to kasnije prilikom izbora ljudi u Vladu i na stranačke liste za Sabor.

Unutarstranački su izbori održani 17. srpnja 2016. godine s jednim jedinim kandidatom za predsjednika stranke, Plenkovićem. Kojeg je već uigrana stranačka mašinerija unaprijed ustoličila, pritom niti malo ne mareći za demokratsko postupanje sukladno imenu zajednice. Stari dobri HDZ opet paradno bira jednog jedinog kandidata s potpunom prolaznošću, potiho i pognute glave, na isti način kako je prije točno tri mjeseca izabrao i Karamarka. Prije izbora Karamarka oglasio se jedan: „Bilo je potpuno jasno da je unutar stranke takva situacija da nema potrebe za raspisivanjem unutarstranačkih izbora”, a tko drugi nego Gordan Jandroković (24 sata, 12.6.2016.). Radilo se o izborima po principu jedan član-jedan glas. Umjesto jedan član-jedan glas, unutar samo tri mjeseca – samo po jedan kandidat. „Jedan vođa, jedna misao, jedan svima tako jasan zaključak. Nema rasprave, nema debate, nema frakcija i protivljenja. Baš kao što je HDZ navikao” (24 sata, 12.06.2016.).

Bila je to samo najava savladavanja stranke nenavikle na različitost mišljenja, uvažavanja znanosti i struke, demokratske postupke, osobnost, intelektualno vrednovanje, dosljednost i puno, puno još toga što velika većina članova i simpatizera HDZ-a od stranke i njezina vodstva očekuje. Poslušnost s kojom se ne može upravljati Hrvatskom, pogotovo nakon četverogodišnjeg anacionalnog upravljanja i velike devastacije hrvatskog društva, te isto tako velikih nesporazuma za vrijeme Oreškovićeve vlade.

Čuvari vlastitih pozicija

Sukladno razini unutar stranačke demokracije, provedeni su i izbori u zajednicama koje daju predstavnike u Predsjedništvu stranke, a koji su sve bili samo ne demokratski. Razina je dirigiranosti izbora bila čak veća nego za prethodnika, kriteriji nisu gotovo postojali, a sva su to stranačka tijela mirno i nijemo promatrala. Privid demokracije po želji.

Posloženo Predsjedništvo po želji je osiguravalo potvrdu svakog prijedloga, iako se po samom sastavu, kojeg ipak nije bilo moguće u cijelosti promijeniti, to ne bi moglo očekivati. Zato što je svako primarno čuvar vlastitih pozicija i za njih spreman zaboraviti principe, idealizam, političko djelovanje, stranački rejting i naravno temeljne hrvatske interese – politički stroj bez emocija ili važno je samo da smo mi na vlasti.

Već 11. rujna 2016. godine uslijedili su novi izvanredni izbori za Hrvatski sabor koji su se i novom vodstvu činili unaprijed dobivenim, zanemarujući pritom naglašeno skretanje Milanovića prema nacionalnoj retorici i simbolici. Upravo su se na takvom postupanju i pristupu Milanovića i SDP-a (istina nevoljko i po diktatu) izbori i prelomili u korist HDZ-a, iako će kasnija objašnjenja iz HDZ-a, naravno svjesno, planski i ciljano biti usmjerena prema Plenkovićevoj osobnosti. Zapravo, pravu je i jedinu izraženu osobnost pokazao Milanović, uvodeći barem u izbornoj retorici i postupanju SDP-a u nacionalne okvire (istina po savjetima, ali niti jedan se takav savjet ne može prihvatiti ako samu ideju ne nosiš u sebi), tako potrebne hrvatskoj socijaldemokraciji i samoj Hrvatskoj.

Vrlo bi vjerojatno izbore s tim pristupom i dobio da ga je koristio u razdoblju svog mandata i uvjerio biračku populaciju u iskrenost postupanja. Ovako je zakasnio i usput precijenio dotadašnje SDP-ove birače, koji su ipak bili više anacionalni od očekivanja i svojim su neizlaskom kaznili Milanovićevo kretanje prema nacionalnim vrijednostima. HDZ je na ponovljenim izborima dobio 682687 glasova ili 36,27 posto (ukupno 61 mandat), ali oko 75.000 manje nego na redovitima prethodne godine, s listama koje se nisu bitno razlikovale od Karamarkovih i s ljudima na njima koji bi teško prošli unutarstranačke demokratske izbore. Kad se dogodi apsolutno smanjenje broja glasova kao u ovom slučaju, izbori se u pravilu – izgube.

Skretanja već na početku provođenja obećanog

Manirom velikog pobjednika, mandatar formira koalicijsku vladu s MOST-om i s ministrima koje vjerojatno mogu izabrati samo čelni ljudi stranke u funkciji dokazivanja svoje veličine. Kakva stručnost, rad u stranačkim odborima, politička pripadnost ideji HDZ-a, iskustvo upravljanja, doprinos u izborima, sudjelovanje u obrani zemlje, izražena osobnost, građanska hrabrost… Sve je to bilo nevažno prilikom slaganja Vlade koja bi trebala po predloženom programu u nekoliko točaka učiniti Hrvatsku boljom u razdoblju do 2020. godine:

  • Ostvarivanje stabilnog i trajnog gospodarskog rasta.

  • Ostvaranje novih i kvalitetnih radnih mjesta.

  • Zaustavljanje iseljavanja i demografska obnova i

  • Društvena pravednost i solidarnost.

Programska načela i njihov javni izgovor u predizborno vrijeme, lijepo su zazvučala, međutim izbor ljudi u resorima koji bi to trebali provoditi i skretanje već na početku postupanja prema interesnim grupama, zanemarila su cijelu programsku osnovu. Bilo je to od obje strane veliko podcjenjivanje i šireg biračkog tijela i vlastitog članstva. Veliki i mali HDZ (prema istom načelu biranja ministara) na djelu nisu uspjeli provesti ništa od zacrtanog, a nisu počeli provoditi niti potpisana deklaracijska načela o ključnim i strateškim razvojnim problemima Hrvatske. Razlaz je bio pitanje vremena i uslijedio je prilikom prvog različitog glasanja u Vladi HDZ-a i MOST-a.

Nakon toga, programska politika HDZ više nije prepoznatljiva i sve se primarno svodi na opstanak na vlasti užeg stranačkog okruženja, izabranog prema osobnim relacijama. Time je HDZ osvojen s ljudima i za ljude za koje se teško može reći kako pripadaju stranačkoj političkoj ideji, koji se gotovo nisu potvrdili radom u stranci, koji uglavnom nisu sudjelovali u obrani zemlje, kojima je pripadnost HDZ-u jednaka pripadnosti bilo kojoj stranci u Hrvatskoj i kojima su strateški nacionalni interesi za zemlju kojom upravljaju samo lijepa programska i predizorna priča za dobivanje stranačkih i nacionalnih izbora.

(Nastavlja se…)