U srijedu je iz Crne Gore stigla uznemirujuća vijest o bombaškom napadu na zgradu američke ambasade u Podgorici. Dalibor Jauković, 43-godišnji crnogorski Srbin preko ograde je bacio bombu u dvorište ambasade, a potom drugom bombom koju je prerano aktivirao, nehotice ubio sebe.
Ovo nije prvi puta da se u Crnoj Gori u posljednjih nekoliko godina odvijaju ovakve sigurnosne prijetnje. Naime, prije godinu i pol dana, 16. listopada 2016. u Crnoj su Gori u posljednjem trenutku spriječeni neredi koji su se trebali odviti u izbornoj noći s ciljem izazivanja državnog udara i atentata na predsjednika crnogorske vlade, Milu Đukanovića.
Tom prilikom uhićeno je šest osoba, četvero Srba i dva državljana Rusije. Uhićeni su priznali zločin, a namjera je bila destabilizirati Crnu Goru u njenom putu ka sjevernoatlantskim i europskim integracijama. U tome nisu uspjeli, a u lipnju 2017. Crna je Gora postala punopravna članica NATO saveza.
“Cilj te operacije bio je da se promijeni strateški kurs kojim se Crna Gora kretala posljednjih dvadeset godina. Dakle, to je bio zadnji pokušaj da se osujeti ulazak Crne Gore u NATO, a vjerujem i njezina europska integracija “ rekao je početkom 2017. Đukanović Jutarnjem listu.
No, nisu svi u Crnoj Gori sretni s tom činjenicom, niti svi Crnogorci podupiru Milu Đukanovića, bivšeg Miloševićeva suradnika koji zemlju već više od 20 godina vodi prema zapadu. Crna Gora je tradicionalno stoljećima bila vezana za rusku interesnu sferu pa se njen ulazak u NATO nije svidio ruskim simpatizerima, a ni Rusiji samoj. Srbiji se još manje svidjelo crnogorsko izglasavanje nezavisnosti, a mnogi Crnogorci deklariraju se kao Srbi što u zemlji stvara osjetnu podjelu.
Nakon sloma Miloševićevog režima, Mile Đukanović izveo je Crnu Goru iz saveza sa Srbijom. Nakon tijesnog referenduma, Crna je Gora svibnju 2006. proglasila nezavisnost. Crnogorski lider ostat će upamćen i kao prvi političar na ovim prostorima koji je pružio ruku pomirenja ispričavši se zbog ratnih žrtava i razaranja.
“U svoje ime i u ime građana Crne Gore želim da uputim iskreno žaljenje svim građanima Republike Hrvatske, posebno Dubrovnika i Dubrovačko- neretvanske županije, za svu bol, sva stradanja i sve materijalne gubitke koje im je nanio bilo koji predstavnik Crne Gore u sastavu JNA u tim tragičnim događajima”, rekao je 2000. u Cavtatu.
„ Podlegli smo beogradskoj propagandi, a Crna Gora je bila žrtva manipulacije, nesposobna da se brani“ rekao je jednom prilikom o sramotnom periodu kada je Crna Gora bila glavna saveznica Srbiji. Šteta što nešto slično nismo čuli od srpskog predsjednika Aleksandra Vučića kada je posjetio Hrvatsku.
Od svih susjednih zemalja bivše Jugoslavije, Hrvatska ima najbolje odnose upravo s Crnom Gorom koji traju već gotovo 20 godina, bez većih incidenata, sporova i zaoštravanja. Bilateralni odnosi i suradnja su na visokoj razini, a Hrvatska Crnu Goru aktivno podupire u euro-atlantskim integracijama.
Posljednji izbori u Crnoj Gori po izlaznosti su bili najveći u Europi (sve do katalonskih). Međutim, rezultati svakih izbora, kao i samog referenduma Crne Gore za samostalnost pokazuju duboku podijeljenost koja ometa zemlju u razvoju.
Kao što u Hrvatskoj postoji problem podjele na potomke ustaša i potomke partizana, u Crnoj Gori taj je problem još izraženiji. Crnogorci dijele na potomke četnika, koji su u drugom svjetskom ratu surađivali s fašističkom Italijom, a danas zagovaraju savez sa Srbijom i potomke partizana koji su se u velikom broju opredijelili za neovisnost.
Podjele u Crnoj Gori postojale su i prije Drugog svjetskog rata. Sve je počelo još 1918. kada je Srbija izbornom prijevarom i nizom vojno-diplomatskih smicalica prisilila Crnu Goru da se pridruži novonastaloj Državi Slovenaca Hrvata i Srba. Pobornici ujedinjenja sa Srbijom nazvani su bjelašima, a borci za samostalnost, komiti, zelenašima.
Crna Gora još uvijek je podijeljena između te dvije struje, a zanimljivo je primijetiti da između dvije nekadašnje saveznice, Srbije i Crne Gore, vlada veća netrpeljivost, antagonizam i obostrano gnušanje nego između Hrvatske i Srbije.
Velike svjetske sile koriste ovu situaciju kako bi širile svoj utjecaj na Balkanu, Rusija i SAD podjednako, a sve je više onih koji misle da je atentat iz 2016. fabriciran od strane američkih tajnih službi kako bi se požurio ulazak Crne Gore u NATO, što se dogodilo u lipnju 2017.