Stjecajem okolnosti ovoga tjedna dogodila su se dva posve različita slučaja, koji na kraju daju jasan odgovor na pitanje zbog čega se Hrvatska nalazi u teškoj krizi. Prvi je slučaj Borisa Blažekovića, a drugi slučaj Marina Strmote, koji pokazuju nevjerojatnu otuđenost političkih elita u odnosu prema vlastitom narodu. Jer, ne može se za državu i narod učiniti ništa, ako se vlastita domovina ne nosi u srcu. Ako se politika shvaća tek kao puki način osiguravanja vlastitih potreba, ili služenje interesima stranih centara moći, onda će Hrvatska razmjerno brzo, postati tek zemljopisni pojam, forma bez sadržaja, i zemlja bez ljudi.
Slučaj Borisa Blažekovića – „Ne treba mi fakultet“
Zapravo, čim su se pojavili brojni prigovori na odluku Vlade da se za generalnog konzula RH u SAD-u, sa sjedištem u New Yorku postavlja Boris Blažeković, odmah je stigao odgovor MVP-a u kojemu su ustvrdili kako za njegovo postavljanje, citiram: „Nije potrebna privola države primateljice.“
To je trebao biti odgovor na primjedbe kako je Blažeković svojim objavama na Facebooku (koje nikada nisu bile obrisane zbog govora mržnje, nego ih je Blažeković sam krenuo uklanjati) vrijeđa, Amerikance i predsjednika Trumpa.
Tako je Blažeković napisao: „Kod izbora Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a mene ne fascinira toliko on sam. Prostaka, primitivaca, seksista, ksenofoba, homofoba, lažljivaca, neznalica i ignoranata ima svugdje koliko hoćeš. Fascinira me da je tolika masa Amerikanaca podlegla tim najnižim strastima i da su ga izabrali za svog predsjednika… ”
Potom je Odbor za vanjsku politiku potvrdio odluku Vlade RH o imenovanju Borisa Blažekovića za konzula u New Yorku, gdje živi najveća hrvatska zajednica u SAD-a, više od 10.000 Hrvata.
Kada se promotri sastav Odbora, članovi su iz HDZ-a, SDP-a, Živog zida, Mosta, HNS-LD, SDSS-a, te GLAS-a, vidljivo je da je Blažeković prihvatljiv gotovo cijelom parlamentarnom, političkom spektru.
Kako objasniti da predsjednika Odbora, Miru Kovača iz HDZ-a koji je doktorirao povijest, na čuvenoj Sorbonni, uopće ne zabrinjava činjenica da Blažeković ima završenu samo srednju školu? Kako objasniti da HNS koji toliko inzistira na kurikularnoj reformi, toliko je zainteresiran za znanstvenu izvrsnost, u New York šalje čovjeka bez fakulteta? Kako objasniti da Romana Jerković iz SDP-a, koja toliko govori o potrebi uklanjanja govora mržnje iz javnog prostora, sada taj govor mržnje više ne vidi?
Potom je u emisiji „Otvoreno“ Blažeković izjavio kako mu nije potreban fakultet za novu funkciju, ali je ipak pozvao mlade da ne zanemaruju obrazovanje.
“Hrvatska treba stručnu, kvalitetnu i profesionalnu diplomaciju”, rekao je Blažeković, koji je upravo suprotan primjer. A kada Blažeković mlade ljude poziva „da ne zanemaruju obrazovanje“, to se čini kao odlična pozivnica za nastavak nezapamćenog egzodusa iz Hrvatske.
I Mate Granić izjavio je da visoko obrazovanje nije uvjet za obnašanje funkcije generalnog konzula, i dodao „kako je važno da ga prihvati i dijaspora i domaćin.“
Opet nam je dijaspora spasila obraz
No, spomenuto javno nezadovoljstvo u Hrvatskoj bilo bi uzaludno, kao i toliko puta do sada, da se nije dogodilo upravo suprotno od onoga čemu se nadao Granić. Dijaspora ne samo da nije prihvatila Blažekovića, nego je odmah počela aktivno dijelovati protiv njegovog imenovanja.
U otvorenom pismu Plenkoviću Hrvatska zajednica u New Yorku istaknula je: “ Duboko smo povrijeđeni i razočarani vašim nepoštivanjem nas kao građana Republike Hrvatske kao i građana Sjedinjenih Američkih Država kada nam šaljete čovjeka koji vrijeđa nas i zemlju u kojoj mi živimo! Kao takvog mi Hrvati u New Yorku i Sjedinjenim Američkim Državama ga ne želimo!“
A potom je pokrenuta i peticija protiv imenovanja Blažekovića, koju je u svega nekoliko dana potpisalo nekoliko tisuća ljudi.
Fra Nikola Pašalić, župnik u Hrvatskoj župi u New Yorku, poslao je pismo premijeru Andreju Plenkoviću i izrazio nezadovoljstvo imenovanjem Borisa Blažekovića za konzula RH u New Yorku.
Nakon ovakve raekcije dijaspore, mediji su objavili kako Blažeković nema potporu Predsjednice za spomenutu dužnost.
Slučaj Marina Strmote – „Čovjek Republike Hrvatske“
Možda je sve ovo promatrao i dr.sc. Marin Strmota, državni tajnik u Ministarstvu za demografiju. Vjerojatno uvidjevši u kakvom se okružju nalazi više nije mogao trpjeti biti dio toga dijaboličnog društva. Na konferenciji za novinare nakon ministrice Murganić, pred novinare je stao Strmota i sa suzama u očima rekao:
“Točno. Slažem se s vama, i ovo je jedan veliki folklor. Nakon godinu i četiri mjeseca u Vladi, kao demograf, mladi čovjek, smatram da ovo nije dovoljno ozbiljno. I današnjim danom podnosim ostavku na mjesto državnog tajnika jer država izumire. Ovo je najgore stanje u Hrvatskoj otkad postoji država i pričati ovako neozbiljno o ovome, ja kao mladi čovjek, kao čovjek Republike Hrvatske, građanin, otac dvoje djece, nezaposlene supruge i roditelja, ne vjerujem da će se išta riješiti ovakvim pristupom. Hvala vam lijepa”, rekao je u dahu Strmota te izašao iz prostorije.
Strmota ima nezaposlenu suprugu i roditelje, ima i dvoje djece. No to ga nije spriječio da se odrekne plaće od gotovo 16 tisuća kuna da bi rekao istinu.
Jandroković je rekao da ne zna je li izjava bila promišljena ili donesena emotivno na mah. Naravno, nakon iskustava sa Sanaderom, Jadrankom Kosor, Karamarkom, Plenkovićem i vjerojatno s nekim tko će tek doći, Jandroković nikada ne daje nepromišljene izjave.
Zašto su se hrvatske političke elite odrekle iseljeništva, dok egzods traje?
Hrvatska, uz Irsku i Izrael jedina ima brojnije iseljeništvo nego domicilno stanovništvo, ali se prema toj činjenici hrvatske poltičke elite odnose bešćutno, u strahu da bi masovniji povatak emigranata, ugrozio položaje onih – koji su ih još za vrijeme bivše države nazivali „ustaškom emigracijom“ – a danas što javno što kao dio „duboke države“ drže sve konce društvenih procesa u svojim rukama.
Sjećam se izjava Stipe Mesića koji je tvrdio da bi u Hrvatskoj pravo glasa trebali imati samo oni ljudi koji ovdje plaćaju porez što nema veze s Ustavom, ali se ta izjava i danas koristi kao „argument“ kada se govori protiv iseljeništva. Pritom se „zaboravlja“ da u Hrvatskoj nije plaćeno nekoliko desetaka milijardi kuna poreza, a često su među „zaboravnima“ i donatori raznih političkih stranaka.
Nasuprot tome procjena transfera iseljeništva u domovinu premašuje 2,1 milijardu eura. To je više od svih ukupno pristiglih izravnih stranih ulaganja u Hrvatsku tijekom 2016. godine, koja su iznosila 1,7 milijardi eura.
Ali u ovom slučaju, esencijalno pitanje nije novac.
Ukoliko se iseljeništvo odvoji od matice, Hrvatska će nestati. Ako se mladim i obrazovanim ljudima s integritetom poput Strmote, ne da prilika, Hrvatska će nestati.
No ako interesi svih „njenih ljudi“ budu na prvom mjestu onda za Hrvatsku, ima nade.
Na koncu, kako je napisao veliki Antun Gustav Matoš: “Narodi mogu postići sve, samo ime ne, ako ga izgube.”