Praljak, posljednja žrtva Domovinskog rata!

Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Kao nagradu Plenkoviću za servilnost, zapad je Tuđmana proglasio ratnim zločincem

Doušnike UDBE treba “locirati, identificirati, uhititi, transferirati”

Godinama se već u Hrvatskoj šapuće da je Vladimir Šeks bio doušnik Udbe, komunističke tajne policije, i da mu je kodno ime bilo “agent Sova”. Sad se pokazalo da to baš i nije bila istina. Dokumenti jasno pokazuju – Vladimir Šeks je bio više od običnog doušnika, bio je na stalnoj vezi, i nije mu ime bilo “Sova” nego “Kolega”.

Sve ostalo je bilo manje-više točno, Šeks je bio provokator ubačen među nacionaliste kako bi ih naveo da pijani pričaju po birtijama, a presude protiv njega su po svemu sudeći bile tek paravan, kako bi dobio na vjerodostojnosti. Uostalom, u SFRJ sasvim sigurno niste mogli biti javni tužitelj ako niste surađivali sa službom.

Šeks se pak brani prilično glupo, što od njega nisam očekivao. Jer on je lukav čovjek. Ali ovo je valjda jedna od onih situacija gdje ni Stipe Mesić ne može elegantno slagati i izvući se jeftino. Probao se vaditi na to da je on time što je cinkao ljude komunističkoj tajnoj policiji zapravo pokušavao spriječiti klopku koju mu je UDBA namjestila. I da mu je nakon služenja kazne u Staroj Gradiški zabranjeno bavljenje odvjetništvom u SRH. Samo je propustio da je odmah potom otvorio ured u Šidu. Koji je, kažu neki stariji osječani, bio ozvučen, baš kao i onaj u Osijeku. Ukratko on se protiv Udbe i režima “borio iznutra”, i zapravo je prešao on njih. Tako što im je cinkao svoje klijente.

Monumentalnu glupost je rekao kad je podsjetio da je on 1971. – ni manje ni više nego 1971., kad se na dugogodišnju robiju moglo otići zbog pjevanja nepoćudne pjesme ili druženja s nepoćudnim ljudima – pokrenuo kazneni postupak protiv Službe državne sigurnosti zbog nezakonitog otvaranja pošte. Jest, naravno, samo po nalogu službe, opet kao alibi za naivne. Nešto kao kad Jutarnji piše da je Manolić rekao da je Karamarko udbaš. Svakako, odali bi svog čovjeka!



No zanimljivo je odje zašto se najednom Jutarnji list, i pridruženi Globus iz EPH Holdinga, dao u posao lustriranja Šeksa iz javnog života, a taj isti Jutarnji je bio najveći medijski zaštitnik Perkovića i Mustača, ujedno i paraobavještajni kanal preko kojeg su stari udbaši poput Manolića mogli širiti dezinformacije u svrhu rušenja nepoćudnih koji bi spomenuli lustraciju. Usto, nije tajna da su brojni urednici Jutarnjeg, naročito u vrijeme Nine Pavića, bili jako dobro umreženi s ljudima poput Nobila i Josipovića.

Jutarnji provodi lustraciju, a inače štiti Udbu koliko god može? Ne kupujem to. Iako, nije sporno da Šeks jest bio operativni suradnik tajne policije, uostalom ni on sam to više izravno ne poriče. Samo kaže da su ga jadnog na to prisilili (koga nisu?). Jedna je mogućnost da ga ruši sam Plenković, koji nije izravno i jasno stao u njegovu obranu, iako ga je upravo Šeks makinacijama unutar HDZ-a zapravo postavio na vlast.

Je li to onaj sistem “prvo smijeni sve koji su te doveli na vlast, da to više nikad ne ponove”? Ili je te dokumente dostavio Petrov, koji je inače čista destruktivna sila bez ikakve sposobnosti da procijeni stvarne posljedice svojih postupaka, pa zato više i nije na vlasti niti u Metkoviću niti u državi?

To ne znamo, znamo tek da je taj narativ poslužio Jutarnjem za priču tipa “vidite Hrvatsku je stvorila UDBA, HDZ je UDBA, i svi oko Tuđmana su bili UDBA; on nije proveo lustraciju samo zato”. Činjenica je da je Tuđman s njima sklopio “ugovor s vragom”, drukčije ne bi mogao stovriti državu – nije mogao ratovati protiv moćne tajne policije koja je držala u rukama sve poluge moći u Hrvatskoj i Miloševićeve Srbije istovremeno, između neovisnosti i lustracije izabrao je neovisnost.

Tuđmanu nije puno za zamjeriti, no činjenica je da Hrvatska i te kako treba lustraciju. I ne samo HDZ, iako on prvi.

Posljednja žrtva Domovinskog rata

General Praljak je u Haagu izvojevao posljednju bitku domovinskog rata, u vidu čašice otrova, pretvorivši poraz u moralnu pobjedu žrtvovanjem svog života. Priglupi sudac Carmel Agius čak nije niti shvatio što je Praljak uradio kad je rekao kako nije ratni zločinac i ne prihvaća presudu, te ispio čašicu. Nastavio je palamuditi kao da se ništa nije dogodilo. A tek kad je Praljak rekao “popio sam otrov” zatražio je spuštanje zavjese.

I zavjesa se spustila posljednji put, kako na haški sud, tako i na Domovinski rat. Praljak je taj zadnji čin, vlastitu smrt, odlično režirao, šekspirijanski, uostalom, osim što je diplomirao elektrotehniku imao je i diplome iz sociologije, filozofije, ali i kazališne režije.

Završnom presudom haškog suda izrečen je i završni pravorijek o karakteru rata u BIH: Srbija nije imala veze s tim ratom, kao niti Milošević, što proizlazi iz presude Mladiću i oslobađajuće presude Šešelju. To je bio građanski rat, kao i rat u Hrvatskoj. Samo rat između Hrvata i Bošnjaka nije bio građanski, nego agresija, udruženi zločinački pothvat, po sudu u Haagu.

Blago anemični Plenković sad slobodno može zahvaliti kolegama političarima iz Bruxellesa i našim transatlantskim saveznicima što su nam za servilnost i poslušnost Tuđmana proglasili ratnim zločincem a Srbiju amnestirali i Šešelja pustili. Pokušao je nešto nemušto reći na TV, ali i tu je ostao na razini govornog automata programiranog u Bruxellesu. Nismo saznali ništa osim da će se žaliti na haški sud vijeću sigirnosti UN-a. Koje je taj sud i osnovalo. To je u rangu priče “kupit ću INU od Mađara, majkemi, čim nađem para”.

Srbi su očito prošli mnogo bolje sa svojom politikom balansiranja između zapada, gdje ih vuče novčanik, i istoka, gdje ih vuče pravoslavno srce. Nije niti čudo. Oni su stara imperijalna nacija, znaju kako se stvara i vodi politika,a sigurno se ne vodi tako da se dovedete u vazalni odnos prema bilo kome na svijetu. Zato su i nagrađeni, abolirani su kao država za sve ratove koje su pokrenuli i sve grozote koje su počinili, dok je Hrvatska kao članica EU i NATO proglašena de facto zločinačkom tvorevinom. I svi koji kažu da to nije tako jednostavno bezočno lažu.

Jesmo li ludi mi li Matija Babić?

Matija Babić, osuđeni pronevjeritelj (Index) je izricanje presude šestorici popratio facebook statusom: “Hrvatska je danas jedina europska zemlja čiji aerodrom nosi ime ratnog zločinca.

Dobro ime za aerodrom zemlje iz koje svi normalni žele pobjeći”.

Babić je presudom samom sebi (kao hrvatskom državljaninu, među ostalim) zadovoljan, kao i brojni drugi, poput članova Antife Šibenik koji su samoubojstvo generala Praljka proslavili stavljanjem na facebook slike gdje pije otrov uz tekst iz stare pjesme Zabranjenog pušenja “Danas je Dan republike, i stari je popio malo.” Sretan što je Hrvatska osuđena. I to ne skriva.

Mene ipak zanima zašto je Matija Babić još uvijek tu, u zemlji iz koje “svi normalni bježe”?

Zato jer bi ga svaki normalan narod ušutkao da o njima piše onako kako piše o Hrvatima, a dragi mu Srbi prvi?
Ili zato jer se svugdje drugdje za utaju 6 milijuna poreza ide u zatvor, i vraća se ukradeni novac, a ne dobiva se tri mjeseca guljenja krumpira koji se onda niti ne odrade?

Ili jednostavno nije normalan?
Ili svi mi nismo normalni kad takve tipove trpimo?
I trebamo li se uopće ljutiti na sud u Haagu kad je isti zapravo samo potvrdio ono što većina hrvatskih političara priča još od 2000., a novinari i od ranije – da je Hrvatska agresorska, genocidna i ustaška država, i da je u BIH izvršila agresiju, a da je Tuđman bio vođa udruženog zločinačkog pothvata poznatog i kao “Republika Hrvatska”?

Podli kurvini sinovi

Carla del Ponte je nazvala Hrvate, jednom prilikom, podlim kurvinim sinovima. Mislim da nije bila niti svjesna koliko je bila u pravu.

Nigdje nema tako malicioznog naroda. Babić nije jedini, velikom dijelu Hrvata je jedina duhovna hrana istovariti se po “Bosancima”, “ratnim zločincima”; “šatorašima”; “katolibanima” i raduju se kad se sunarodnjaku desi tragedija. Tada se prave važni, bolji od ostalih Hrvata. Ima u tom stalnom ponižavanju, izrugivanju, uništavanju samopouzdanja sunarodnjacima nešto izvorno sadističkog, nečeg što se tako lijepo da vidjeti kod svih obiteljskih zlostavljača.

Primjeri nisu samo Babić i Antifa, ima ih koliko hoćete. Nobilo već nudi Bošnjacima da dignu tužbe protiv Hrvatske. Vesna Pusić ne razumije oko čega se diglo toliko galame, smatra kako su “presude koje su do sad izrečene epilog jedne loše i pogrešne politike iz devedesetih, presudama nije osuđen hrvatski narod, osuđeni su nositelji te politike koji se nalaze u Haagu’. Ako je Tuđman predvodio udruženi zločinački pothvat, što je onda bio Hrvatski narod kojeg je Tuđman vodio, demokratski izabran? Što su bili pripadnici HV? A ta presuda rezultat je i njenog djelovanja kao “ministarke spoljnih poslova regiona”.

Mediji su pak “prigodno” popratili samoubojstvo genarala Praljka povlačeći paralele između njega i nacističkih ratnih zločinaca – nabrajajući one među njima koji su se ubili cijanidom, poput Himmlera i Göringa. Sokrata su zaboravili.

A što reći za Jovića, bivšeg savjetnika Ive Josipovića, koji je ovog tjedna rekao kako je 1990. samo 11% Hrvata bilo za nezavisnost, i kako je na djelu diktatura nametnute državne istine o Domovinskom ratu? On sam je najbolji dokaz da to nije istina. Predaje ja fakultetu i bio je savjetnik presdsjednika, unatoč svojim povijesno – revizionističkim stavovima o “nametnutim istinama”.

Ili Krešu Beljaka, koji je tweetao “I da, uspjeli smo se u 100 godina riješiti manjina koje su nam bile krive za sve. Mađara 20-tih, Cigana, Židova i dijela Srba u WW2, Švaba i Talijana poslije WW2 i Srba 90-ih. Sad rješavamo sami sebe.”

Ne treba tu ni nabrajati razne Dežuloviće, Ivančiće, Jergoviće, Tomiće, koji su već krenuli likovati kad je pala presuda Hrvatskoj, koju ionako mrze. Nisu se previše niti suzdržavali i skrivali što misle. General Praljak im je začepio usta svojim činom, no oni će kad se prašina oko tog samoubojstva slegne nastaviti maltretirati Hrvate dok svi ne isele u Irsku.

Oni su zapravo samo slika našeg mentaliteta, navikli su da se izdaja isplati, plemenitost i solidariziranje sa svojim narodom ne. Naš odnos spram zapada – Austrije, Mađara, Mletaka, danas SAD i Njemačke, je servilan i podanički. Uvijek je takav i bio, osim 1918-1941 i 1945-1991., kad je bio servilan i podanički spram gospodara s istoka. Vladajuće elite su uvijek bili stranci. A svoje vlastele nismo imali: “Nećemo 200 obitelji”, uvijek viknu takvi kad se nešto pokuša promijeniti.

Gospodari se u Hrvatskoj mijenjaju, ali ne i odnos Hrvata prema njima i sebi samima. Zato drugi narodi imaju saveznike, a Hrvati samo gazde. Praljak je pokazao, kao Tuđman prije njega, da se taj odnos može i promijeniti. On je svojim činom ogolio svo licemjerje i odnarođenost hrvatske državne politike od smrti Tuđmana do danas, i licemjerje takvog odnosa spram vlastitog naroda i države.

Kragujevački tajkun vlasnik hrvastkog nogometa

HRT, koja nam iz džepova godišnje izbije preko milijardu kuna, od 2020. više neće prenositi utakmice reprezentacije, kao ni lige ni europskih kupova. Prava na emitiranje je dobilo medijsko carstvo korumpiranog kragujevačkog tajkuna Dragana Šolaka i američkog zloglasnog fonda KKR – Kohlberg, Kravis, Roberts, teškog nevjerojatnih 120 milijardi dolara, o kom je snimljen film “Barbari pred vratima”. Oni svoje poslove uglavno imaju registrirane na Kajmanskim otocima. Da je kakav hrvatski tajkun, mutan ili ne, dobio ta prava za svoju kablovsku TV koja se plaća umjesto nacionalne TV, već bi seljaci s vilama bili pred njegovom vilom ili dvorcem. Ovako, stvar je prošla nezapaženo. Za kog vraga uopće plaćamo TV pretplatu, ako ćemo morati platiti dodatno i Šolaku za bilo što osim reality programa, emisija o kuhanju i Buljevog i Marasovog nepovezanog i nesuvislog lupetanja s TV ekrana?

Šolak je medijsko carstvo počeo graditi koristeći bezvlašće u doba Miloševića, i uzurpiravši državne resurse bez da ih je platio. Jedan srbijanski poslovni čovjek rekao kako je Šolak “postao milijarder kad mu je država gotovo besplatno prepustila monopol na tržištu kablovske televizije i telefonije. I ne samo da mu nikada nije naplaćeno ništa za državne resurse koje je koristio, nego mu je kasnije omogućeno da na prihod veći od milijardu eura izbjegne porez tako što je SBB u Srbiji prodao preko fantomskih off-shore firmi”.

Šolak je, prema Nacionalu i “Malta Files”, i u Hrvatskoj, gdje je vlasni Nove TV među ostalim, uspijevao izbjeći plaćanje poreza. A srpski “Radio Košava” piše o Šolaku, kojeg nazivaju “maherom za pranje i isparavanje para”: “Većinski vlasnik kompanije SBB Dragan Šolak, državljanin je Slovenije i Srbije, opasan je prestupnik koji posao razvija ne plaćajući porez, ucenjujući i varajući poštene biznismene, davanjem novca pod kamatu.

Slovenački dnevnik “Delo” i istražni organi ove zemlje su na tragu svim Šolakovim prevarama, ali on u Srbiji i dalje otima, izbegava porez, a sve štiteći se članstvom u masonskoj organizaciji i pozivajući se da iza njegovog lopovluka stoji ambasada SAD-a u Beogradu i bivši šef CIA Dejvid Petreus. Opisali smo pre nekoliko dana na koji način je, prevarom, pretnjama i ucenama g. Šolak stekao bogatstvo.” Usput, on svoje TV stanice ima registrirane uglavnom na Malti i Luksemburgu, kako bi izbjegao plaćanje poreza u državama u kojima stvarno emitira programe.

To, zacijelo, neće biti prepreka da Šolak dobije povoljne kredite u Hrvatskoj, niti razlogom da Petrov osnuje kakvo istražno povjerenstvo o tome kako je Šolak uspio pokupovati televizije i udjele u telekomima, te prava na TV prijenose reprezentacije u Hrvatskoj. Niti će itko istraživati zašto mu je Europska banka za obnovu i razvoj dala teške milijune beskamatno.

Domoljubi Pernar i Sinčić u lovu na političke bodove

Za Pernara su mnogi već primijetili da mu je politika često malo, recimo to tako, shizofrena. Ide iz krajnosti u krajnost, od totalnog jugoslavenstva na granici četnikovanja do populističkog nacionalizma. On i Sinčić nisu, jasno, mogli ne reći ništa povodom presuda u Haagu, pa su kao i obično pričali gluposti.

Pa je tako Sinčič prokomentirao kako je “Haški sud je politički sud i nikad nije trebalo pristati na izručenje naših generala. Na takve odnose su pristali HDZ i SDP. SAD ne izručuje, Izrael ne izručuje. Saudijska Arabija ne izručuje. Hrvatska izručuje. Nevjerojatna izdaja vlastitog naroda.”

Kasnije je još rekao da se protivi izručenju naših građana stranim sudovima. “Na izručenje naših generala pristali su HDZ i SDP. Njihovo zgražanje na presudu u najmanju je ruku licemjerno i krajnje degutantno”.

Sinčić bi se malo trebao raspitati ili guglati prije nego što nešto bubne. Generali nisu izručeni u Haag nego su tamo otišli dobrovoljno. Preminuli Praljak još 2004. A Hrvatska, kao ni druge države, svoje građane ne izručuje drugim državama. Kvaka je u tome da je sud u Haagu međunarodni sud kojeg su osnovali Ujedinjeni narodi, a ne druga država, i da s njim imamo ugovor kao i sve države bivše SFRJ – ugovor koji smo morali potpisati pred nišanom.

Pernar je pak odlučio tragediju iskoristiti za skupljanje jeftinih političkih bodova, napisavši: “Da je Franjo Tuđman kojim slučajem živ, danas bi sjedio skupa s ostalim osuđenicima u Haagu i bio skupa s njima proglašen krivim. Za ovu presudu nije kriv Haaški sud nego domaće izdajice i poltroni koji su prihvatili nadležnost Haaškog suda, a samim time i njegove presude.
Svaki put kada čujete iz usta nekog HDZ-ovca ili SDP-ovca da ne prihvaća presudu ili da se ne slaže s njom, pitajte ga kako je moguće da prihvaća Haaški sud, a ne prihvaća njegove odluke.

Presudu je moguće neprihvatiti isključivo ako se ne prihvati nadležnost suda.

Presuda je pravomoćna i osporit se ne može.”

Mogu si misliti kako bi nepismeni Pernar odbio potpisati nadležnost Haškog suda. Prihvatili su je Tuđman, Milošević, Izetbegović – niti jedan svojom voljom. Ali eto, što su oni za jednog Pernara. On zna kako bi izašao na kraj s cijelom međunarodnom zajednicom i velesilama. Jedna od bitnih stvari u politici je razumjeti odnose snaga. Pernar to, očito, ne razumije. Bilo bi pogubno kad bi takvi diletanti došli na vlast. Tko ne vjeruje, neka pogleda kako je Grčka prošla pod Tsiprasom, ili Venezuela za nekoliko desetljeća vladavine prvo Chaveza, a onda Madura.

Hibridni ratnici u napadu na Agrokor

Birokrati poput Plenkovića vole floskule i “buzzworde”, jer ih u očima neukih, pa i u vlastitim, čine pametijima. No u očima iole obrazovanijih, korištenje floskula i pomodnih termina koji znače sve i ništa ih samo može etiketirati kao diletante i amatere.

Floskula kojoj Plenković i neki njegovi ministri – Krstičević, konkretno – zadnjih dana često pribjegavaju je “hibridni rat”. Tu se ne radi o nečem poput hibridnog kukuruza, već o ratu koji se vodi propagandom, ekonomskim pritiscima, i sličnim sredstvima.

No teza EU o tome da Rusi protiv nje vode “hibridni rat” je zapravo tipično izvrtanje teze. Istina je da SAD i EU vode propagandni rat protiv Putina od onog trenutka kad je on odlučio početi voditi samostalnu politiku u interesu Rusije, odbivši plesati kako ona druga velesila svira, a iz istih razloga na meti kampanje medijskih difamacija su se našli Orban u Mađarskoj, Frauke Petry u Njemačkoj, Andrzeja Dude u Poljskoj.

Takav propagandni rat, difamacijama i medijskim linčem, se vodi i protiv Trumpa koji je predsjednik SAD, ali se očito pokupao oteti kontroli vaninstitucionalnih, nedemokratskih centara moći, a kod nas se vodio protiv Karamarka iz sličnih razloga.

Plenković, međutim, lupeta. On floskulu o “hibridnom ratu” koristi kad god se njegova vlada nađe na udaru bilo kakve kritike: Svi koji se drznu kritizirati vlast ili neke njene pojedine poteze, poput nacionalizacije i vjerojatno uništenja Agrokora, su hibridni ratnici protiv Hrvatske kojoj samo on i njegova vlast žele dobro i znaju kako to postići. Ostalo su Hasanbegovićeve i Karamarkove ustaše, Bernardićeve komunjare, Putinovi plaćenici i Trumpovi trolovi.

Budimo iskreni, Krstičevićevo spominjanje “hibridnog rata”, kad se loše vadio od doduše difamacijskog napisa u Indexu, je promašeno. Hrvatska jednostavno nije meta nikakvog hibridnog rata jer nikome nije zanimljiva, najmanje je meta Krstičević. Da, velike i manje sile imaju svoje legitimne geopolitičke i ekonomske interese ovdje, ali ne, ne vodi se nikakav hibridni rat, to je paranoja.

Tako da me je malo iznenadilo da na presici nakon presude i samoubojstva u Haagu premijer nije razvezao o hibridnom ratu i tome kako je Putin doturio Praljku otrov. A sam govor je bio očekivan, i očekivano nezanimljiv. On ne priznaje odluku suda u Haagu, žalit će se Vijeću sigurnosti i bit će tri ili četiri dana zaprepašten i duboko uvrijeđen, a onda će nastaviti s prilom kako je on s lešinarima spsasio Agrokor od propasti i 60.000 radnih mjesta i kako su svi koji tvrde drukčije hibridni ratnici.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI