Slučaj Ante Ramljaka, izvanrednog povjerenika za Agrokor, trebao bi otvoriti i širu društvenu raspravu o ulozi takozvanih konzultanata u hrvatskom gospodarstvu, a pogotovo u javnim tvrtkama. Tko su zapravo ti ljudi čiji sat vremena vrijedi košta 150-500 eura i kako se ti radni sati izračunavaju? S ciljem demistifikacije ovog posla, odlučili smo razgovarati s bivšim konzultantom koji je prije nekoliko godina napustio ovu profesiju. Iz sasvim razumljivih razloga, zamolio nas je da ostane anoniman.
Kako ste postali konzulant?
Bio je to logičan slijed događaja. Radio sam prvo u manjoj tvrtki i surađivao s jednom konzultantskom kućom na zajedničkom projektu. Kasnije su me zvali da pređem kod njih. Nudili su bolje uvjete i prihvatio sam posao. U početku, zajedno s još nekoliko mlađih kolega imao sam potpunu drugačiju viziju našeg posla. Vjerovao sam kako možemo istinski pomoći raznim tvrtkama. Kasnije sam shvatio kako uopće nije poanta da pomognemo drugima, nego da uzmemo za sebe najviše što možemo.
Možete li nam dati neki konkretan primjer?
Gledajte, razlikuju se poslovi s privatnim i javnim tvrtkama. Kod privatnih firmi u konzultantskom poslu može postojati određeni pritisak, dok se kod savjetovanja javnih poduzeća ništa od vas ni ne očekuje. Svima je jasno zašto ste tamo.
Kako to mislite?
Bit ću vrlo konkretan. Nakon jednih izbora na mjesto ravnatelja Imunološkog Zavoda po stranačkoj liniji dolazi osoba koja je prometni inžinjer. Nema pojma što treba raditi, a nekako mora opravdati svoju poziciju. Ne posjeduje ni elementarno znanje. Normalno, pita kolegu iz stranke zna li neke konzultante koji bi mogli napraviti novi strateški plan Zavoda. Ubrzo stiže glavni konzultant, ujedno i vlasnik konzultantske tvrtke koji posao dogovara u četiri oka s ravnateljem Zavoda. Na takvim razgovorima nisam bio prisutan, ali znam kako smo radili posao. Održali smo nekoliko prezentacija pred zaposlenicima. Iz njihovih reakcija shvatio sam kako nismo prvi konzultanti koji su se tamo pojavili. Oni su odmah znali ono što je meni postalo jasno nešto kasnije. Sve je bila farsa. Puno priče, gomila bespotrebne papirologije, uglavnom prepisane s drugih studija. U postojeće rubrike samo se ubacuju druge brojke i neke projekcije željene budućnosti. Ma običan cirkus.
Koliko takav posao vrijedi?
Na projektu Imunološkog zavoda radilo je tom prilikom ukupno šest konzultanata, nešto dulje od dva mjeseca. Tvrtka u kojoj sam radio, dobila je oko pola milijuna kuna, s time da je dio novca otišao na trojicu vanjskih suradnika koji su imali samostalne tvrtke za savjetovanje.
Znači nešto kao kooperanti, slično slučaju „Texo Managmenta“?
Upravo tako.
Recite, koji je smisao toga da konzultanti angažiraju dodatne konzultante?
Cilj je stvoriti što veći privid ozbiljnog i stvarnog posla. U Imunološkom zavodu čak je i postojala neka volja za promjenama. Ali opet, vi samo savjetujete. Kako očekivati od nesposobne uprave da implementira sve te mjere? Oni za to nisu bili sposobni. U stvari, nisu niti imali takve namjere. Bitno je samo stvoriti iluzije da se trude i pokušavaju nešto.
Kako se zaračunavaju konzultantski radni sati?
Obično se računa kako svaki dan radimo po šest do osam sati na projektu. Sat junior konzultanta košta od 100-200 eura, a seniora puno više. Može se reći i kako je to stvar procjene. Prije potpisivanja ugovora, normalno je da se klijentima pošalje predugovor s cijenom usluga. Kada se radi o javnim poduzećima, onda se cifra dogovora unaprijed, a kada je riječ o privatnim tvrtkama, tada je bitno iskustvo glavnog konzultanta i njegovih partnera koji trebaju dobro „odvagati“ klijenta kako bi utvrdili za koliko ga love možemo oderati. Stvarna vrijednost posla ionako je krajnje apstraktna. Ljepota konzultantskog posla je u tome što vas nitko izvana ne kontrolira i nikome ne odgovarate za poslovne rezultate.
O kakvoj se ukupnoj sumi novca radi? Koliko je hrvatsko gospodarstvo oštećeno „radom“ konzultanata?
Teško je izračunati ukupan iznos, ali radi se o milijardama eura. Manje konzultantske tvrtke zarađuju milijune eura. Uzmite samo jednu javnu tvrtku poput HEP-a. Koliko su oni potrošili na konzultante zadnjih 15 godina i što je još važnije, koji je efekt tih angažmana? Efekt je nula. Zar ideja o poskupljenju struje vrijedi nekoliko milijuna kuna? Pa svaka se budala toga može sjetiti. Ponekad im naravno i treba alibi pa kažu, morali smo donijeti ove odluke. Tako su nam savjetovali „stručnjaci.
Zašto ste dali otkaz? Vaš bivši posao ne zvuči loše?
Dao sam otkaz kada sam se suočio sa stvarnošću. Bilo je to u jednoj tvornici ribljih konzervi, pašteta i drugih ribljih prerađevina. Lažni osmijeh članova nove uprave, njihova lažna obećanja radnicama te imenovanje nekakvog razmaženog klinca, sina tadašnje vlasnice, novim direktorom. A taj dečko nikada ništa nije radio u životu.
Što danas radite?
Trenutno sam na kratkom odmoru u Hrvatskoj. Inače živim i radim u Irskoj. Ne radim više u svojoj struci, ali zadovoljan sam plaćom i ne mislim se skoro vratiti u Hrvatsku.