Primaju ministarske plaće, plaćaju povlaštene stanarine, voze službene automobile, tu i tamo dreknu u javnosti i drže se sindikalnih jasli k’o pijan plota!

Vilim Ribić najdugovječniji je sindikalni lider u Hrvatskoj, u gotovo tri desetljeća predsjedanja „svojim“ Nezavisnim sindikatom visoke znanosti i obrazovanja prometnuo se u nesmjenjivog tiranina. Prema podređenima je agresivan i neugodan, svojedobno su ga u istome danu odjednom napustile sve sindikalne pravnice koje više nisu mogle otrpjeti njegovo svakodnevno zlostavljanje. Ima plaću oko 15.000 kuna, živi u sindikalnom stanu za 700 kuna mjesečno, vozi službeni auto što podrazumijeva i besplatno gorivo

Ovu bi sindikalnu priču neizostavno trebalo započeti s, blago rečeno, osebujnom sindikalnom pojavom utjelovljenom u liku i djelu Vilima Ribića (rođen 1956.), predsjednika Nezavisnog sindikata visoke znanosti i obrazovanja kojeg se njegovo članstvo najvjerojatnije neće riješiti sve do njegove smrti jer je toliko duboko ukorijenjen u sindikalni sustav da je postao doslovno nesmjenjiv. Ne može ga se uništiti ni pesticidima, ni herbicidima, ni radijacijom, a vjerojatno je imun i na ruski nervni otrov “novičok” kojim su nedavno u Engleskoj otrovani ruski špijun Sergej Skropal i njegova kći Julija.

Vilim Ribić godinama radi kojekakve sindikalne gluposti, a krajnje se agresivno i neugodno ponaša prema podređenim kadrovima koji, onako potiho, govore da vjerojatno ima neku dijagnozu, ali tko će to javno i glasno ustvrditi?! I polovina američkih psihijatara smatra da njihov aktualni predsjednik nije posve zdrave psihe, ali tko mari kad Donald Trump ima zamalo sve uzde izvršne vlasti u svojim rukama, pa redikulozno upravlja zemljom i radi što god želi na užas barem pola Amerike i svijeta. Mnogi sindikalni lideri izjašnjavaju se u neformalnom razgovoru o Vilimu Ribiću prilično ružno, tvrdeći da je naporna i kolerična prznica, populističkog sindikalnog garda i djelovanja. Osnivač je Nezavisnog sindikata visoke znanosti i obrazovanja i na njegovu čelu od 1990. godine, dakle, zamalo tri desetljeća, i predsjednik Velikog vijeća sindikata u čak sedam (!) uzastopnih mandata. Treba li tome bilo kakav daljnji komentar?! Kada jednom ode s ovoga svijeta, Veliko će vijeće tog sindikata vjerojatno predložiti skupštini da mu posthumno produži predsjednikovanje za još barem dva uzastopna mandata. Možebitno ga i mumificiraju i ostave u predsjedničkom stolcu, na veliku “radost” sindikalnog članstva. Ribić nije radoholičar, kažu poznavatelji njegova lika i djela i pričaju da se nije vruć vode u životu napio, pa godinu-dvije samozatajno meditira u svojoj mišjoj rupi (a ista je sindikalna “rupa” ustvari veliki sindikalni penthouse) u stanju poluhibernacije, a onda se iznenada trgne, kroz sve se medije tjedan-dva raskokodače na sva zvona, plašeći Vladu štrajkom, a kad štrajk neslavno propadne, ne snosi baš nikakve konzekvence. Jednostavno odigra providni i smiješni igrokaz s podnašanjem ostavke, koju onda Veliko vijeće njegovih poslušnika ne prihvati, i sve ostaje po starom: Vilim unedogled sindikalni car, kao Vladimir Putin u Rusiji.

Izvori iz Ribićeva sindikata potvrđuju nam da je prema podređenim osobama doslovno tiranin koji se godinama posve nekažnjeno iživljava nad njima. Svojedobno su ga u istom danu odjednom napustile sve pravnice sindikata koje više nisu mogle otrpjeti njegovo svakodnevno zlostavljanje na poslu. Plaća mu, navodno, iznosi 15.000 kuna, no postoje bezbrojne mogućnosti nadograđivanja plaće, naročito uz spoznaju da se samo od sindikalnih članarina u blagajnu njegova, rekli bismo privatnog sindikata, godišnje slije preko 7 milijuna kuna, iliti 600.000 tisuća kuna mjesečno! Živi u sindikalnome stanu od četrdesetak kvadrata za koji plaća mizernu najamninu od 700 kuna mjesečno i vozi službeni auto sindikata što podrazumijeva posve besplatno gorivo za njegove osobne potrebe. I, gle čuda, sve oko sebe navikao je da je to u redu i da se ništa oko njegova povlaštena statusa ne preispituje.

Hrvatski neslavni sindikalni rekorder ima nevjerojatnih 20.000 kuna neto plaće! Ime mu je Branimir Mihalinec i predsjednik je Nezavisnog sindikata zaposlenika u srednjim školama Hrvatske od 2005. godine. Taj bivši profesor tjelesnog odgoja odredio si je plaću u trostrukom iznosu plaće srednjoškolskog profesora, što je krajnje drsko i gramzivo!

O sebi često voli govoriti u trećem licu, a to je značajka samodopadnih vladara. Sindikat mu raspolaže nevjerojatnom financijskom imovinom, a svojedobno ga je hrvatski bloger Marko Rakar optuživao za malverzacije s ogromnim novčanim posudbama nekim hrvatskim tvrtkama. Kako je to zakonski moguće kad je u pitanju novac udruge, a svi sindikati su udruge, trebala bi dati odgovor nadležna državna tijela, a navodno se radilo o višemilijunskim iznosima koji su premašivali 40 milijuna kuna! Ribić nikada nije htio javnosti pojasniti kome je i iz kojeg razloga posuđivao ogromni novac uz smiješno male kamate. I što se onda čuditi da se Vilim Nesmjenjivi ne da s čelne pozicije sindikata?!

Hrvatski, pak, neslavni sindikalni rekorder ima nevjerojatnih 20.000 kuna neto plaće! Dobro ste pročitali – 20.000 kuna! Ime mu je Branimir Mihalinec (rođen 1956.), i predsjednik je Nezavisnog sindikata zaposlenika u srednjim školama Hrvatske od 2005. godine. Nezadovoljni zviždač iz tog sindikata dojavio nam je taj nevjerojatni iznos njegove plaće, uz napomenu da to nije jedina pozamašna plaća u tome sindikatu. Glavni tajnik tog sindikata – Nijaz Karić, ima plaću od sjajnih 12.000 kuna. Svi profesori u Hrvatskoj mogu biti sretni ako imaju plaću od 7.000 kuna, a njihov predsjednik sindikata umislio je da je hrvatski premijer i zamalo svoja primanja izjednačio s premijerskom plaćom. Izvan zdrave pameti, kad stavite u korelaciju količinu odgovornosti, posla i premijerskog stresa s posve lagodnom sindikalnom pozicijom.



Predsjednica Sindikata hrvatskih učitelja, Sanja Šprem, koji broji oko 27.000 članova ima plaću između 13 i 14 tisuća kuna koja bi trebala predstavljati gornji sindikalni platežni limit plaće nekog predsjednika sindikata. Ona nakon krajnje neuspjelog štrajka učitelja nije snosila baš nikakvu sindikalnu odgovornost, niti je imala namjeru podnijeti ostavku, a trebala je. Sanji Šprem uspješnost vođenja sindikata osporavaju brojni hrvatski učitelji s kojima smo ovih dana kontaktirali.

Božena Strugar, predsjednica Sindikata radnika u predškolskom odgoju i obrazovanju, već je odavno, prema našim informacijama, trebala biti u mirovini. No, sjajno je zamaskirala svoje godine, nigdje na internetu nije vidljiv njezin životopis iz kojeg bi bila razvidna njezina naobrazba, stručnost i godina rođenja, i nikako joj se ne ide u mirovinu! Na web stranici sindikata nije vidljiva dugovječnost njezine vladavine, a vlada već puno duže od 20 godina. Njezin je sindikat osnovan u travnju 1990. godine. I njezina je plaća strogo zaštićena sindikalna tajna!

Branimir Mihalinec osim premijerske plaće dobiva i pozamašnu godišnju novčanu naknadu od 18.000 kuna za prijevoz tj. dolazak na posao jer je iz Varaždina. Pitanje je zna li sindikalno članstvo, a ima ih u njegovom sindikatu oko 12.000, koliku im plaću ima predsjednik sindikata? Zasigurno ne znaju, jer da znaju, trenutno bi ga smijenili! Nakrcat si plaću u trostrukom iznosu plaće srednjoškolskog profesora je zaista krajnje drsko i gramzivo! Branimir Mihalinec, bivši profesor tjelesnog odgoja dobro je unovčio svoje ustoličenje za predsjednika sindikata. Prije dolaska u sindikat 27 je godina radio u Srednjoj medicinskoj školi u Varaždinu s nevelikom plaćom. Kada toj njegovoj sadašnjoj pozamašnoj plaći pribrojite i sve ostale benefite kojih je mnogo, poput brojnih plaćenih službenih putovanja itd., posao predsjednika takvog sindikata predstavlja lukrativni posao kojeg bi mnogi doživotno poželjeli. Ali, i ženske predsjednice sindikata su dugovječne i nesmjenjive. Božena Strugar, predsjednica Sindikata radnika u predškolskom odgoju i obrazovanju željeznom rukom vlada tim sindikatom još od neke pradavne godine! I njoj brojne članice sindikata osporavaju uspješnost na poslu i opisuju je kao krajnje kapricioznu, isključivu i arogantnu osobu koja autokratski upravlja sindikatom. U ljeto 2016. godine članice sindikata iz zadarskog dječjeg vrtića “Radost” – Područni vrtić “Vruljica”, bučno su u javnosti protestirale protiv nedodirljive Božene Strugar i najavile kolektivno istupanje iz sindikata. Sindikalna povjerenica Indira Barišić najavila je tada čak i podnošenje kaznene prijave protiv predsjednice sindikata koja je, po našim saznanjima, već odavno trebala biti u mirovini. Djelatnice tog vrtića bile su tada zgrožene apsolutističkim načinom vladanja (pre)dugovječne predsjednice sindikata. Božena Strugar je sjajno zamaskirala svoje godine, nigdje na internetu nije vidljiv njezin životopis iz kojeg bi bila razvidna njezina naobrazba, stručnost i godina rođenja, i nikako joj se ne ide u mirovinu! Na web stranici sindikata nije vidljiva dugovječnost njezine vladavine, a vlada već puno duže od 20 godina. Njezin je sindikat osnovan u travnju 1990. godine. I njezina je plaća strogo zaštićena sindikalna tajna, barem do javljanja nekog novog sindikalnog zviždača. Niti djelatnice vrtića “Vruljica” koje smo kontaktirali nisu nam mogle dati podatak o Boženinoj plaći jer je to i u doba dok su još bile u članstvu njezina sindikata bio tajni podatak!

Tako da su Vilim Ribić, Branimir Mihalinec i Božena Strugar cvijet hrvatske sindikalne scene, istinabog, već prilično uveo, ali tko mari za biološke godine i godine vladanja sindikatima kad su brojni sindikalni benefiti u pitanju!

I predsjednicima bi sindikata trebalo sindikalnim aktima ograničiti predsjednikovanje na najviše tri mandata, jer ovako se čvrsto ukorijene, okruže uskom i poslušnim sindikalnom oligarhijom iz vodstva sindikata te prometnu u sindikalne tiranine koji se ne daju otrgnuti od izdašnih sindikalnih jasli. Vjerojatno će vladati sindikalnom scenom i iz staračkih domova uz pomoć kojekakvih zakulisnih sindikalnih igara. Zato palac gore za Boženu Strugar, ne daj se predsjednice! Trebalo je u trenutačno aktualnu Istanbulsku konvenciju neizostavno umetnuti i paragraf o doživotnoj nesmjenjivosti predsjednica sindikata, jer žene su zlostavljane na svim područjima, pa neka im se bar omogući doživotna zaštita nesmetanog vladanja na sindikalnoj sceni.

Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata (udruga više razine) Krešimir Sever (rođen 1959.), na čelnim je sindikalnim pozicijama od 1993. godine, od 1999. je bez prekida predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, a 2015. godine je po peti put (!) izabran za čelnog čovjeka tog sindikata. Od 1983. je radio u Službi državnog knjigovodstva (današnja FINA), i tamo je 1990. i uplovio u sindikalne vode. I uvijek glasni predsjednik Sindikata policije Hrvatske Dubravko Jagić na toj je poziciji zamalo dva desetljeća. I Bruno Bulić bio je predsjednik Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije duže od dva desetljeća, no ove godine ipak je otišao u mirovinu. I Vedran Dragičević, predsjednik Sindikata metalaca Hrvatske, duge godine je ukorijenjen u svojoj predsjedničkoj fotelji. Svi ti sindikalni lideri za javnost kažu da im se posao svodi na zamalo 24 satni radni dan i rad vikendima, ispada da su prvorazredni radoholičari, ali se unatoč tome drže svojih pozicija k’o pijan plota takoreći do umirovljenja?! Učestalo javno traže promjene vlada, premijera i ministara zbog nerada ili lošeg rada, a ispada da samo oni sjajno rade i da su nesmjenjivi. Zamislite koliko je samo u proteklih četvrt stoljeća bilo hrvatskih vlada, premijera i ministara ovakvih i onakvih, i svi su se oni morali suočavati s uvijek jednim te istim “bezgrešnim” nesmjenjivim sindikalnim liderima. Dakle, sindikalci, vaša priča ne drži vodu. Odmorite se od “naporna” rada i predahnite te prepustite svoje pozicije mladim i još neistrošenim kadrovima. I oni imaju što reći na sindikalnoj sceni. Zanimljivo je i da velika većina vodećih sindikalnih lidera ima siromašnu – samo srednju izobrazbu. Krešimir Sever je završio gimnaziju i neuspješno studirao hotelijerstvo, Ozren Matijašević, sada u mirovini, bio je monter strojnih uređaja… i tako redom. No u javnom prostoru teatralno nastupaju kao da su “pozobali” sve znanje ovoga svijeta. Sever uvijek svojim monotono uspavljujućim tonom zbori o sindikalnoj košarici, a u zadnje se vrijeme fokusirao na zabranu rada nedjeljom i protivnika produljivanja radnog vijeka što se normalno provodi u cijeloj Europskoj uniji. Razlog je tome prilično produženje životnog vijeka stanovništva. Na kraju II. Svjetskoga rata Hrvati su prosječno živjeli samo 52 godine, a Hrvatice 57. Sada muška populacija u Hrvatskoj prosječno poživi 72 godine, a ženska 79. U nekim drugim europskim zemljama i nekoliko godina više. Shvaća li Sever zašto je neophodno produljiti radni vijek uz ovakvu neoborivu argumentaciju? Ako ne, onda je vrijeme da se povuče, jer i malo bi dijete shvatilo neke društvene zakonitosti oko osiguravanja novca za mirovine, priznajmo, sve dugovječnijih umirovljenika. Trenutačno nam se danomice urušava mirovinski sustav koji je prenapregnut do krajnjih granica. Nekada je odnos bio 2,5 radnika na jednoga umirovljenika, a trenutačno je odnos 1,1 spram 1. Znači li ta poražavajuća i neoboriva činjenica nešto tom nesmjenjivom sindikalnom lideru?!

Na zadnjoj prvomajskom sindikalnom okupljanju u Maksimiru Vilim Ribić i Mladen Novosel očajno su urlikali protiv sustava kao da im gori pod nogama, a zapravo im je u odnosu na prosječnog Hrvata bajno, posve lagodno egzistiraju u ova teška i ekonomski neizvjesna vremena. Niti jedan od vodećih hrvatskih sindikalnih lidera neće doći u napast da poput sve brojnijih osiromašenih Hrvata napusti Hrvatsku i pođe trbuhom za kruhom u tuđinu, u neizvjesnost stranog okruženja. Njima je i ovdje prelijepo, i baš im ništa ne nedostaje. Malo povremene dreke u javnosti i oni su svoje odradili. Njima se ne može dogoditi da budu blokirani i ovršeni kroz duže razdoblje, jer materijalna im primanja nisu zanemariva, a sigurnost im je posla gotovo pa trajno zajamčena. Prisjetimo se za kraj i svojedobno glasnog sindikalnog lidera Borisa Kunsta, bivšeg predsjednika Udruge radničkih sindikata Hrvatske, koji je sa sindikalne scene, gdje je zastupao lijeva stajališta, penetrirao u politiku na listi desne opcije, i sada uživa plodove svoje bajne saborske mirovine, premda u politici nije ostavio gotovo nikakav trag. A i samo njegovo pretrčavanje iz lijevog u desni tabor, isključivo radi političkog uhljebljenja i benefita koje politika neizostavno donosi (a mirovina mu je sada znatno viša no da je ostao na sindikalnoj mirovini), jasno govori o njegovoj sindikalnoj vjerodostojnosti.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI