Prosvjednu povorku su predvodili pripadnici 25. i 53. pješačke (domobranske) pukovnije
Mnogi danas govore da su Hrvati pohrlili u državu gdje će joj Srbi biti gospodari jer su se bojali Talijana koji su nemilice osvajali naše vjekovne prostoree. Ima u tome nešto. Pa i sam Stjepan Radić, kao vođa hrvatskog naroda, zalagao se za ujedinjenje. Ali po stoti puta ponoviti ćemo da su on i jegove pristalice upozoravali da se u novu državnu tvorevinu moralo ići s jasno izraženom programom. Na žalost, znamo kako je završilo. Većina predvođena Pribičevićevićem poltronski se „prostrla pod noge“ regentu Aleksandru i dobili smo što smo dobili.
Ipak, hrvatki domoljubi shvatili su da su teško prevareni pa je tako samo nekoliko dana nakon famoznog Prvoprosinečkog akta, tj, pripojenja Države SHS Srbiji, u Zagrebu je došlo do nemira koji su ugušeni u krvi.
Samo četiri dana nakon proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 5. prosinca 1918., pale su prve žrtve novog režima. Naime, da bi se pokazalo kako Hrvati podupiru novonastalu državu i dinastiju Karađorđevića u Zagrebu su organizirani skupovi potpore te misa u zagrebačkoj katedrali. Istodobno je krenula povorka nezadovoljnih građana, predvođena pripadnicima 25. i 53. pješačke (domobranske) pukovnije, koja je izvikivala parole potpore hrvatskoj republici, Stjepanu Radiću, kao i boljševičkoj revoluciji.
Na saznanje o prosvjednicima netom imenovani šef policije u Zagrebu Grga Anđelinović ne Jelačićevom trgu je razmjestio tri mitraljeza na kućnim adresama 6 i 12. Do prvog sukoba došlo je u Frankopanskoj ulici kada se koloni suprostavio odjel mornara. Nakon što su domobrani ispalili nekoliko hitaca u zrak mornari su pobjegli, a prosvjednici su se Ilicom zaputili prema Jelačićevom trgu. Pošto su stigli na Jelačićev trg, vladine snage počele su pucati iz okolnih kuća. Poginulo je 13 osoba, a više od 20 ih je ranjeno, a ostali su se razbježali. Iste noći zagrebački garnizon je razoružan, ubrzo potom bile su ukinute spomenute dvije pukovnije.
U svezi tog događaja Anđelinović se kasnije hvalio: „Po svojoj dužnosti smatrao sam da trebam prvi početi i tim krvavim rukama se ponosim!“.
Radi tog krvoprolića zavladalo je u Zagrebu ogorčenje o kojemu se nitko nije smio javno govoriti, kako ne bi bio uhićen. Novine su morale šutjeti, da ih ne stigne sudbina pravaškog dnevnika Hrvatska, kojem je zabranjeno izlaženje. Nakon pokolja na gradskim se ulicama pojavila brojna vojska novog režima, čitavi odredi pješaštva i konjaništva. Uskoro su bile uvedene izvanredne mjere; bilo je ograničeno radno vrijeme javnih lokala, zabranjeno je okupljanje i javno oglašavanje.
Tako su Hrvati u ušli u nonoosnovnu držvu Srba, Hrvta i Slovenaca (kasnije preimenovana u Kraljevina Jugoslavija) sa dinastijom Karađorđevića u čijoj će tvorevini biti sve do osnivanja NDH, a nakon toga u komunističkoj Jugoslaviji sve do Domovinskog rata i konačnog osamostaljenja Lijepe naše.