Pupovac doveo haškog tužitelja da sudi Hrvatima!?

0
921
screenshot

Predsjednik SDSS-a, Milorad Pupovac, komentirao je za N1 prosvjed u Vukovaru. Između redova, sasvim je jasno da Pupovac ponovno izjednačava žrtvu i agresora, ali i karakterizira Domovinski rat kao građanski rat i sukob, za koji su obje strane podjednako krive i odgovorne. Prošlog tjedna, održana je međunarodna konferencija „Pravda nakon Haaga“ , i to u organizaciji SNV-a, Documente i Sense-centra za tranzicijsku pravdu. Glavni gost bio je Serge Brammertz, bivši glavni tužitelj Haškog suda, koji i dalje obnaša istu dužnost u takozvanom „Mehanizmu za međunarodne kaznene sudove“ , na kojem bi se trebali okončati postupci koji je započeo Haški Tribunal. Znači, Milorada Pupovac je na trošak poreznih obveznika Republike Hrvatske, doveo glavnog haškog tužitelja, kako bi se valjda reaktivirali postupci protiv Hrvata.

Što zapravo Pupovac želi reći?

Loading...

Pritom , najopasnija teza koja se pokušava podmetnuti, zasad prikriveno, prebacivanje je krivnje za rat na Hrvate. Radi se o poznatoj metodi velikosrpske politike, a dobar primjer takve propagande je i ubojstvo srpskog svata u Sarajevu, koje se predstavlja kao događaj kojim je započeo rat u Bosni i Hercegovini. Pritom se ignoriraju žrtve JNA agresije u Hercegovini. Prema velikosrpskog gledištu, svaki rat službeno počinje nakon što se prolije prva srpska krv. O prosvjedu u Vukovaru, Milorad Pupovac, rekao je sljedeće:

„Nitko ne može biti ne potresen obnavljanjem sjećanja na to kako su ljudi stradavali u Vukovaru, pogotovo ne ja koji sam slušao ta svjedočanstva, kao i svjedočanstva srpskog naroda koja su slična. Ipak, pojedine poruke koje ljudi šalju koristeći ova stradanja mogu izazvati zabrinutost”

Na konkretno pitanje novinara, kako je moguće da prozvani zločinci slobodnu šeću Vukovarom, Pupovac je odgovorio protupitanjem- „kako šeću ljudi za koje Srbi u Vukovaru govore da su odgovorni za smrt njihovih očeva i muževa prije početka sukoba?“

Znači, Pupovac opet prebacuje lopticu na hrvatsku stranu i zločine nad Hrvatima, promatra kao odgovor srpske strane za zločine nad Srbima.

Sinkronizirano s ovim njegovim istupom, Srpske Novosti su objavile i popis navodnih zločina nad Srbima. Neki događaji koji su navedeni, neosporno su se dogodili, dok bi druge trebalo preispitati i utvrditi punu istinu.

Hrvatska ne smije bježati od zločina koje su počinili neodgovorni i surovi pojedinci. Takvi ljudi nisu heroji, nego kriminalci, pa i krvoloci, koji su nanijeli veliku štetu ugledu Hrvatske i samom Domovinskom ratu. Naš portal godinama objavljuje priče i podatke o zločinima nad Hrvatima. Niti jedan drugi medij nije dokumentirao i opisao toliki broj zločina srpskih paravojnih postrojbi i takozvane JNA. Ipak, smatramo da ne trebaju postojati dvostruka mjerila. Milorada Pupovca i druge pojedince i udruge, u falsificiranju povijesti, može se onemogućiti samo utvrđivanjem pune istine. Zato ovom prilikom prenosimo i popis navodnih zločina nad Srbima, od koji su se neki, nedvojbeno dogodili. Na popisu se nalaze i neki događaji, za koje je već utvrđeno da su počinitelji bili na srpskoj strani, poput recimo napada na izbjegličku kolonu. U slučaju da Milorad Pupovac i Srpske Novosti o svemu besramno lažu, tada im se istog trena treba ukinuti financiranje, a SDSS-u zabraniti sudjelovanje u političkom životu. S druge strane, ako u njihovim optužbama ima istine, tada se i ta istina mora konačno utvrditi. Kako radi srpskih žrtava, tako i radi nas samih. Samo taj posao, trebamo odraditi sami, a ne uz „pomoć“ Milorada Pupovca i kadrovskih ostataka kompromitiranog Haškog Tribunala.

Vukovar

Likvidacije srpskih civila u Vukovaru započele su u lipnju 1991. ubojstvom Jovana Jakovljevića i odvođenjem u nepoznato ljudi kao što su Savo Damjanović, Mladen Mrkić i Željko Paić, nakon što se stanje u gradu kojim je vladao Tomislav Merčep dodatno zaoštrilo poslije ubojstva 12 hrvatskih policajaca u svibnju u Borovu Selu. Knjiga ‘Zločin bez kazne’ navodi 86 ubijenih i nestalih Srba, a procjene idu i preko 120 ljudi. Za zločine nad Srbima u Vukovaru 1991. nitko nije optužen.

Osijek

Zgrada Općinskog sekretarijata za narodnu obranu, kojim je predsjedao Branimir Glavaš, i obala Drave lokaliteti su na kojima su 1991. zatvarani, mučeni i ubijani osječki Srbi. Među najmanje 11 ubijenih civila bio je i Čedomir Vučković, koji je natjeran da pije kiselinu iz akumulatora pa ubijen hicima. Županijski sud u Zagrebu osudio je 2009. Glavaša, Ivicu Krnjaka, Gordanu Getoš Magdić, Dina Kontića, Tihomira Valentića i Zdravka Dragića, no naredne godine Vrhovni im je sud smanjio kazne. Ustavni sud je 2015. ukinuo presudu Glavašu, koji je nakon izlaska iz zatvora u BiH, gdje je služio osmogodišnju kaznu, opet postao zastupnik u Saboru i na toj poziciji 2017. dočekao ponavljanje suđenja za slučajeve ‘Selotejp’ i ‘Garaža’.

Paulin Dvor

Nekolicina pripadnika HV-a je 11. prosinca 1991. ušla u Paulin Dvor i u kući Andrije Bukvića zatekla 19 civila koje su ubili vatrenim oružjem. Najmlađa žrtva, Anđa Jelić, imala je 41, a najstarija, Dmitar Katić, 82 godine. Nakon što su se haški istražitelji zainteresirali za slučaj, obavještajna je zajednica u suradnji s vojskom 1997. organizirala premještanje tijela u Liku. Za zločin u Paulin Dvoru osuđena su dvojica neposrednih počinitelja: Nikola Ivankovićna 15 i Enes Viteškić na 11 godina zatvora.

Virovitica

Pripadnici hrvatski snaga su od ljeta 1991. do proljeća 1992. na virovitičkom području počinili nekoliko zločina nad srpskim civilima. Tijelo Duška Šaponje je nakon mučenja i ubojstva 11. siječnja 1992. pronađeno u kanalu pored ceste, a većina ostalih žrtava i danas se vode kao nestale. Za zločin nad Šaponjom i njegovom suprugom, koja je istoga dana silovana, Vojni sud u Bjelovaru osudio je u travnju 1992. na 15, odnosno 12 godina zatvora Darka Pila i Ivicu Majetića. U kaznenom postupku protiv četvorice optuženih za smrt Ranka Mitrića i Bogdana Mudrinića pred Županijskim sudom u Bjelovaru 2006. donesena je oslobađajuća presuda koju je potvrdio Vrhovni sud.

Novska

U večernjim satima 21. studenoga 1991. hrvatski vojnici upali su u dom Mihajla Šeatovića. Odveli su ga u susjednu kuću, gdje su već bili zatočeni Ljuban Vujić te Mišo i Sajka Rašković. Nakon mučenja, svih četvero civila je ubijeno. Narednog mjeseca pripadnici HV-a ušli su u kuću PetraMileusnića kojeg su teško ranili, a ubili su Goranku Mileusnić, Veru Mileusnić i Blaženku Slabak koje su tamo zatekli. Na počinitelje tih zločina 1992. primijenjen je Zakon o oprostu. Novi postupak protiv Damira Vide Raguža i Željka Škledara, osumnjičenih za ubojstvo Šeatovića i ostalih, pokrenut je 2010. na Županijskom sudu u Sisku, gdje je Raguž nepravomoćno osuđen na 20 godina, dok je Škledar oslobođen. Nakon sjednice Žalbenog vijeća Županijskog suda u Zagrebu, obojica su 2013. proglašena nevinima. Za zločin u kući Petra Mileusnića 2010. je pokrenut postupak protiv Željka Beline, Dejana Milića, Ivana Grgića i Zdravka Pleseca. Osumnjičeni su uskoro oslobođeni pod obrazloženjem Županijskog suda u Sisku da je riječ o presuđenoj stvari. No Vrhovni sud ukinuo je odbijajuću presudu Belini i Miliću, koje je Županijski sud u Zagrebu potom osudio na 10, odnosno 9 godina zatvora.

Požeška sela

Kada se veći dio mještana 26 većinski srpskih požeških sela u jesen 1991. odazvao pozivu na evakuaciju, dio njih odlučio je ostati u svojim kućama. Jedinice 121. brigade iz Nove Gradiške i 123. brigade iz Slavonske Požege 10. listopada započele su akciju ‘čišćenja’ sela Vučjak Čečavački, Šnjegavić, Jeminovac i Ruševac. Ubijena je najmanje 41 osoba, mahom starije dobi. Do danas nitko nije odgovarao za zločine.

Marino Selo

Pripadnici vojne policije 76. samostalnog bataljuna ZNG-a otvorili su krajem 1991. na lokaciji Ribnjak improvizirani zatvor u kojem su psihički i fizički zlostavljali Srbe. Do veljače 1992. kroz zatvor su prošla najmanje 24 civila, a od posljedica zlostavljanja 17 ih je umrlo. Zbog proceduralnih grešaka Vrhovni sud je 2010. ukinuo presudu Županijskog suda u Požegi kojom su godinu dana ranije Damir Kufner, Davor Šimić, Pavao Vancaš, TomicaPoletto, Željko Tutić i Antun Ivezić proglašeni krivima. Predmet je potom delegiran Županijskom sudu u Osijeku koji je Poletta osudio na 15, Tutića na 12 godina zatvora, a ostale oslobodio. Presudu je 2011. potvrdio Vrhovni sud.

Pakračka Poljana

Pripadnici postrojbe MUP-a su u jesen 1991. u mjestu Poljana između Pakraca i Kutine otvorili improvizirani zatvor u koji su dovodili srpske civile i manji broj Hrvata te ih ispitivali uz mučenje. Ubijeno je više desetaka ljudi, zbog čega su presudom Županijskog suda u Zagrebu iz 2005. na ukupno 30 godina zatvora osuđeni Munib Suljić, Siniša Rimac, Igor Mikola, ranije osumnjičeni za ubojstvo članova zagrebačke obitelji Zec, te Miroslav Bajramović i Branko Šarić. Tomislava Merčepa, zapovjednika skupine, isti je sud 2016. osudio na pet i pol godina zatvora, a Vrhovni sud mu je povećao kaznu na sedam godina.

Voćin

Nakon brojnih zločina koje su u voćinskom kraju počinile srpske snage, ulaskom HV-a u prosincu 1991. otpočela su ubojstva Srba. Prema dostupnim podacima, u nekoliko dana ubijeno je 35 civila, među kojima sedam žena i 15 osoba starijih od 60 godina. Za te zločine nitko nije odgovarao.

Medari

Prvog dana operacije ‘Blјesak’, 1. svibnja 1995., pripadnici HV-a ušli su u selo Medari i počinili zločin nad 22 civila. Najmlađa žrtva, Dragana Vuković, imala je sedam, a najstarija, Rade Čanak, 88 godina. Do danas nije podignuta nijedna optužnica.

Banijska sela

Pripadnici MUP-a i ZNG-a su 22. kolovoza 1991. izveli akciju na većinski srpska sela Blinjski Kut, Kinjačku Gornju, Kinjačku Donju, Blinjsku Gredu, Bestrmu, Trnjane, Čakale i Brđane, u kojoj je ubijeno 15 osoba. Većina žrtava bili su civili, no neki su se sukobili s hrvatskim snagama, o čemu svjedoči pogibija pet vojnika. Najmlađa civilna žrtva bila je Željka Bojinović, koja je u trenutku ubojstva imala 21 godinu. Kaznenu prijavu podignutu 2006. protiv osumnjičenika ŽDO u Sisku je iste godine odbacio.

Sisak

Od 1991. do 1995. pripadnici hrvatskih vojnih jedinica i MUP-a zastrašivali su, zlostavljali i ubijali sisačke Srbe. Procjene broja ubijenih kreću se od nekoliko desetaka pa sve do nekoliko stotina. Županijski sud u Osijeku osudio je 2013. Vladimira Milankovića, bivšeg zamjenika načelnika PU Sisak, na kaznu od osam godina zatvora. Drago Bošnjak, pripadnik pričuvnog sastava PU Sisak, oslobođen je optužbe. Presudu je potvrdio Vrhovni sud, koji je u istom navratu Milankoviću povećao kaznu na 10 godina. Optužnica je po zapovjednoj odgovornosti bila podignuta i protiv Đure Brodarca, ali je postupak prekinut 2011. zbog njegove smrti.

Dvor

Bombama i automatskim oružjem 8. kolovoza 1995. ubijeno je 10 osoba s posebnim potrebama sklonjenih u školi u Dvoru na Uni, te jedan bračni par. Ubojstvo je, prema pripadnicima danskog bataljuna UN-a, čiji je kamp bio u neposrednoj blizini škole, počinila skupina u maskirnim uniformama bez vidljivih vojnih oznaka. Zločin još uvijek nije procesuiran.

Napad na izbjegličku kolonu

Na cesti od Gline prema Dvoru, kod sela Ravno Rašće, Donji Klasnić i Žirovac, 7. i 8. kolovoza 1995. napadnuta je kolona izbjeglica iz ‘Oluje’. Prema izjavama svjedoka kolonu, u kojoj je ubijeno najmanje 16 civila, prvo je napao HV-a, a potom i 5. korpus Armije BiH. Najstarija žrtva bila je 90-godišnja Ana Mraović iz Bovića. Za zločin do danas nitko nije odgovarao.

Koranski most

Pripadnici MUP-a i ZNG-a 21. rujna 1991. u Karlovcu su zaustavili dva vojna kamiona s vojnicima JNA. Prva grupa zarobljenika odvezena je u prostorije policije, a druga je vođena pješice, kada su na Koranskom mostu po njima zapucale tri uniformirane osobe. Ubijeno je 13 zarobljenika, a četvorica su se spasila skokom s mosta. Karlovački Županijski sud u tri je navrata oslobodio počinitelja Mihajla Hrastova, bivšeg pripadnika MUP-a. Vrhovni sud potom ga je osudio na sedam godina zatvora, no presudu je 2010. ukinuo Ustavni sud. Hrastova je Vrhovni sud tek 2015. konačno osudio na četiri godine zatvora.

Zagreb

Neutvrđeni broj Srba je tokom 1991. i 1992. bio zatvoren u zatvoru u Gajevoj ulici, dvorcu Kerestinec i paviljonu 22 Zagrebačkog velesajma. U uhićenjima, mučenjima i likvidacijama sudjelovali su pripadnici pričuvne postrojbe MUP-a, tzv. merčepovci, koji su u noći 7. prosinca 1991. u kući ubili mesara Mihajla Zeca, dok su njegovu suprugu Mariju i 12-godišnju kćer Aleksandru ubili na Sljemenu. Iako su u prvom navratu priznali da su počinili ubojstva, Siniša Rimac, Nebojša Hodak, Munib Suljić, Igor Mikola i Snježana Živanović nikada nisu osuđeni za taj zločin jer su ispitani bez prisutnosti odvjetnika. Ubojstvo obitelji Zec spominje se u presudi Vrhovnog suda kojom je lani osuđen Merčep.

Kerestinec

U tzv. Konačištu ratnih zarobljenika Kerestinec od prosinca 1991. do travnja 1992. događala su se mučenja, ozljeđivanja, sakaćenja i moguća usmrćivanja ratnih zarobljenika. Bilo je zatočeno između 60 i 100 osoba, a neke od njih, poput Rajke Majkić, bile su silovane. Zbog zlostavljanja najmanje 26 osoba, Županijski sud u Zagrebu je 2012. osudio Stjepana Klarića, zapovjednika logora, te četvero pripadnika HV-a: Dražena Pavlovića, Viktora Ivančana, Željka Živeca i Gorana Štrukelja. Dvije godine kasnije Vrhovni sud je predmet vratio na ponovno suđenje. Naposljetku je Klarić pravomoćno osuđen na četiri i pol godine, Ivančan na tri, Pavlović i Živec na dvije, a Štrukelj na jednu godinu i pet mjeseci zatvora.

Bjelovar

Pripadnici ZNG-a napali su 29. rujna 1991. kasarnu JNA ‘Božidar Adžija’. Nakon cjelodnevnog sukoba, u kojem su vojnici JNA pogodili više civilnih objekata, pri čemu su poginule tri žene, pukovnik JNA Rajko Kovačevićnaredio je polaganje oružja. Osim Kovačevića, pripadnici ZNG-a iz grupe zatvorenika izdvojili su i ubili Miljka Vasića i Dragišu Jovanovića. Suđenje za ovaj zločin još je uvijek u toku, a osumnjičeni Jure Šimić, bivši predsjednik Kriznog stožera Bjelovar, brani se sa slobode. U Bjelovaru je zarobljeno i šestero pripadnika JNA koji su u noći 3. listopada 1991. ubijeni u šumi Česma. ŽDO u Bjelovaru je za taj zločin teretilo Luku Markešića, Zdenka Radića, Zorana Marasa i Ivana Orlovića. Nakon što je Vrhovni sud u tri navrata ukinuo što oslobađajuće, što osuđujuće presude, zagrebački Županijski sud ih je krajem 2011. oslobodio.

Gospić

Grupa okupljena oko tzv. Operativnog štaba Lika, na čijem je čelu bio Tihomir Orešković, sredinom listopada 1991. privela je preko 50 ljudi, mahom srpskih civila, čija su se imena nalazila na popisu koji je ranije sastavila policija. Prva skupina od najmanje 10 osoba likvidirana je 17. listopada na plantaži borova Žitnik, a u tom je zločinu osobno sudjelovao Mirko Norac. Sljedećeg jutra, prema dogovoru Oreškovića i Norca, Stjepan Grandić je kao zapovjednik 2. bojne HV-a organizirao prijevoz preostalih civila na lokalitet Lipova Glavica i naredio njihovo ubojstvo. Presudom Županijskog suda u Rijeci iz 2003., koju je potvrdio Vrhovni sud, Orešković je osuđen na 15, Norac na 12, a Grandić na 10 godina zatvora. Kako je Norac na šest godina osuđen i zbog zločina u Medačkom džepu, kazna mu je objedinjena na 15 godina. Nakon dvije trećine odslužene kazne pušten je na slobodu.

Medački džep

U akciji Medački džep, kojom su od 9. do 17. rujna 1993. hrvatske snage oslobodile mjesta Divoselo, Lički Čitluk i Počitelj, ubijeno je 36 civila, od kojih 17 žena, i 52 srpska vojnika, uglavnom nakon zarobljavanja. Najmanje jednoj civilnoj žrtvi je prerezan vrat, a zabilježeno je i više slučajeva paljenja leševa. Haška istraga dovela je 2002. do podizanja optužnice protiv Mirka Norca, Rahima Ademija i Janka Bobetka, koji je preminuo 2002. Predmet je prebačen u nadležnost hrvatskom pravosuđu, koje je 2009. oslobodilo Ademija, a Norca osudilo na šest godina.

Kuline

HV je 2. ožujka 1992. u selu Nos Kalik zarobio 21 pripadnika krajiške vojske koji su dovedeni u šibenski vojni zatvor Kuline. Tamo je bilo zatočeno i najmanje četvero civila, koji su svakodnevno bili zlostavljani, a jedna od žena i više puta silovana. Damir Boršić, bivši zapovjednik zatvora, i Miroslav Periša, čuvar u Kulinama, 2017. su pred Županijskim sudom u Splitu nepravomoćno osuđeni na dvogodišnje zatvorske kazne.

Lora

Od 1992. do 1997. u splitskoj Lori bio je zatočen veći broj civilnih osoba, uglavnom Srba, i ratnih zarobljenika. Svakodnevno su trpjeli fizičko i psihičko zlostavljanje, mučenje i tjelesno kažnjavanje. U optužnicama se spominju imena dvojice ubijenih, Gojka Bulovića i Nenada Kneževića, dok Dalmatinski komitet za ljudska prava tvrdi da se radi o nekoliko desetaka njih. Pravosudna postupanja u slučaju Lora od početka su obilježena različitim opstrukcijama pravosudnih tijela. Splitski Županijski sud osudio je 2006. zbog ratnog zločina nad civilima (Lora 1) Tomislava Duića, Tončija Vrkića, Davora Banića, Miljenka Bajića, Josipa Bikića, Emilija Bungura, Antu Godića i Anđelka Botića, pripadnike 72. bojne Vojne policije HV-a, na šest do osam godina zatvora. Dijelu osumnjičenih koji su bili u bijegu suđeno je u odsutnosti, zbog čega im je naknadno obnovljen postupak koji je još u toku. U 2015. započelo je suđenje za zločin nad ratnim zarobljenicima (Lora 2), a kako se radi o slučajevima u kojima se spominje isto mjesto i vrijeme počinjenja kaznenih djela, odlučeno je da se predmeti spoje.

Komić

Pet dana nakon formalnog završetka operacije ‘Oluja’ pripadnici HV-a ušli su u ličko selo Komić, gdje su nakon paljenja kuća i gospodarskih objekata ubili najmanje sedam civila. Među njima je bila Marija Brkljača, nepokretna 74-godišnjakinja, koja je zapaljena u svojoj kući. Za zločin do danas nitko nije odgovarao.

Kijani

Do konca rujna 1995. u Kijanima kod Gračaca ubijeno je 14 civila koji su nakon ‘Oluje’ odlučili ostati na svojim ognjištima, među njima devet žena. O detaljima zločina, odnosno o mučenjima i silovanjima, svojevremeno su svjedočili danas pokojni Svetko Bolta i Nikola Jelača, koji su se 1995. spasili bijegom u obližnju šumu. Pred riječkim Županijskim sudom 2017. počelo je suđenje Rajku Kričkoviću, bivšem pripadniku HV-a, kojeg se tereti za trostruko ubojstvo.

Golubić

Pripadnici HV-a u danima nakon ‘Oluje’ ubili su u kninskom selu Golubić najmanje 18 civila. Većina žrtava bile su starije dobi, a najstarija Nevenka Grubić imala je 85 godina. Ubijeni su u neposrednoj blizini svojih kuća, uz izuzetak jedne grupe koja je ubijena na putu od Golubića prema selu Radljevac. Za zločine nitko nije optužen.

Grubori

Većina stanovnika Plavnog i Grubora se ujutro 25. kolovoza 1995. otišla prijaviti UNPROFOR-u u školsku zgradu u Plavnom. Uskoro su pripadnici UN-a, koji su vršili popis stanovništva, vidjeli dim i čuli pucnjeve iz smjera Grubora. Nakon što su došli u selo, pronašli su tijela šest civila: Milice, Marije, Jove i Miloša Grubora te Đure i Jovana Karanovića. Zločin je opisan u haškoj presudi Gotovini i drugima, a 2010. zagrebački ŽDO podignuo je optužnicu protiv trojice pripadnika Antiterorističke jedinice Lučko: Franje Drlje, Bože Krajine i Igora Benete, koji je u međuvremenu pronađen obješen. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu utvrđeno je da su zločin nedvojbeno počinili pripadnici ATJ Lučko, ali su svi optuženi oslobođeni. Ponovljeno suđenje 2016. završilo je istim ishodom.

Mokro Polje

Ubojstva najmanje petero civila u Mokrom Polju kraj Knina započela su tokom akcije ‘Oluja’ i nastavila se nakon završetka vojnog djelovanja. Ružica Babić (69) ubijena je 6. kolovoza 1995. na pragu svoje kuće, a sutradan su hicima iz vatrenog oružja ubijeni Stana Popović (69) i njezin sin Mirko (43). Tijelo Jeke Kanazir (67), ubijene 9. kolovoza, nepoznati su počinitelji bacili u gusternu. Za navedene zločine nitko nije odgovarao.

Uzdolje

Trojica muškaraca s automatskim puškama dovezla su se u jutro 6. kolovoza 1995. u zaselak Šare sela Uzdolje, zatekavši osam osoba, od kojih je najstarija Đurđija Berić imala 79 godina. Sedmero njih ubijeno je u blizini ceste Knin – Drniš, dok je preživjela svjedokinja, koja je bila ranjena, uspjela pobjeći u šumu. Isti dan u zaseoku Šare ubijena je Sava Šare (73), a u okolnim selima, nekoliko dana nakon ‘Oluje’, ubijeno je još desetak civila. Za zločine nitko nije odgovarao.

Gošić

Tri tjedna nakon ‘Oluje’, 27. kolovoza 1995., u selu Gošić nepoznati su počinitelji ubili sedam starijih civila: Savu (70), Vasilja (68), Grozdanu (75), Mariju (81), Kosovku (77), Milku (75) i Dušana Borka (56), a desetak dana ranije ubijen je Gojko Ležaić (65). U spojenim kaznenim postupcima za zločine u Gošiću i Varivodama sumnjičilo se šestoricu pripadnika hrvatskih redarstvenih snaga, no nakon postupka pred Županijskim sudom u Zadru te ponovljenog suđenja na Županijskom sudu u Šibeniku optuženici su oslobođeni krivnje, čime je istraga vraćena na početak.

Varivode

Gotovo dva mjeseca nakon ‘Oluje’, 28. rujna 1995., ubijeno je devet mještana Varivoda: Špiro (55), Jovo (75), Jovan (56), Radivoj (69), Marija(69), Milka (67) i Marko Berić (82) te Dušan Dukić (59) i Mirko Pokrajac(84). Ubijeni su hicima iz neposredne blizine na svojim kućnim pragovima. Kao i u slučaju Gošića, krivci nisu kažnjeni.“