Djevojka koja je napučenih usana nedavno načinila „selfie“ uz mrtvog oca koji se vidi u pozadini, doista je dno do kojeg je došao Facebook potpuno razorivši ljudsku intimu, a kako se čini i humanost i zdrav razum
Šokantna slika koja se pojavila na Facebooku prije nekog vremena na kojoj mlada pjevačica radi „selfie“ pučeći erotski usta, a iza nje leži mrtav otac u bolnici doista je jedna od najšokantinijih slika koja se pojavila na „društvenoj mreži svih mreža“ za koju se činilo da više nikoga ne može šokirati.
Kako je bilo za očekivati ljudi su reagirali, mediji su izvještavali o nevjerojatnoj snimci, no Facebook nije zaustavio stranicu, nego je pjevačica sama „zaključala“ snimak nakon nebrojenih reakcija. Priča je prošla, no ostalo je pitanje – što nas dalje čeka nakon ove smrti kao privatnog spektakla?
Doista, filmovi strave više nam ne trebaju, horror je tu oko nas na društvenim mrežama na kojima je potpuno razorena ljudska intima. Ljudi koji se slikaju na bolničkim krevetima na infuzijama, puni rana i zavoja ili u najintimnijim erotskim trenucima ostvarili su san san svakog voajera – više nema intime.
Razoreni su privatni trenuci čovjeka bez presedana u ljudskoj povijesti.
Točno se i u svako doba pomoću društvenih mreža zna tko je s kim, u kakvom odnosu. Na stranu to što je time ostvaren san Velikog brata da svatko zna sve o svakome, već je nestala primarna potreba čovjeka da zaštiti sebe i svoju samoću. Ostala je tek narcisoidna potreba da se snimi svaki mogući trenutak života od najtragičnijeg do „sretnog“.
Da ne govorimo da je FB postao verbalna klaonica neistomišljenika koji ne biraju riječi i najmonstruozniji rječnik u obračunima. Noževi, vješala, revolveri kojima pojedinci prijete jedini drugima samo zato što nisu istoga mišljenja na kraju potvđuju da Hrvatska još nije postala mjesto gdje bi se barem elementarno poštovalo pravo na drukčije mišljenje na koje ima pravo svaki čovjek. Pristojan dijalog doista je već postao arheološki nalaz Facebooku.
Ta je društvena mreža postala i horror mjesto svakog mogućeg nasilja „uživo“, dekapitacija na Bliskom istoku što će teško odgledati i stariji čovjek, a po djecu će, bez sumnje, imati poguban utjecaj. Točno se zna koliko su djeca u kojim godinama osjetljiva na takve sadržaje koje im mogu potpuno poremetiti ličnost.
U Italiji je izbila velika afera kada se dogodilo nekoliko samoubojstava tinejdžera zbog Facbooka što je dovelo do osnutka Udruge roditelja protiv te mreže. Činjenica je da su mladi, kao i u Hrvatskoj i cijelom svijetu bili izvrgnuti ismijavanju ili prijetnjama vršnjaka koji su objavljivali njihove snimke kako pijani leže na nekom tulumu i slične fotografije koje su ih duboko pogađale. Do granice neizdrživog. Pitanje je kako će završiti ova priča s Facebookom koja postaje sve morbidinija, a na koja ne mogu odgovoriti ni psiholozi.
Dok su novine i televizija još imali cenzuru što se tiče pornografije i odveć nasilnih sadržaja na što su korisnici uvijek upozoravani, u novoj sinteznoj ulozi koju im je omogućio internet, postali su smrtonosno oružje. Oni teoretičari medija koji su hvalili internet i društvene mreže kao globalnu mogućnost komunikacije, druženja, razmjenu poslovnih i privatnih informacija bili su tek djelomično u pravu. Virtualno „pobratimstvo lica u svemiru“ pokazalo se više voajerističkom mrežom s pogubnim posljedicama. Da će masovni snimci ubojstava utjecati globalno na smanjenje empatije, povećati bešćutnost, učiniti smrt banalnom činjenicom i novom vrstom zabave za mase na što su upozoravali francuski i američki pisci, esejisti i filozofi u rasponu od Susan Sontag do Alaina Finkielkrauta – ne samo da se dogodilo, već se neprekidno razvija u ritmu virtualne smrti.
U svom eseju „Protiv tehnologije“ američki filozof John Zerzan iznosi poražavajuće podatke. Podsjećajući da je Freud zapisao da poptpuni ostvaraj civilizacije donijeti univerzalnu neurozu, filozof podsjeća da se u Oregonu u kojem živi višesturko povećao broj depresija, dok je je broj samoubojstava tinejdžera porastao za 600 posto! „Taj podatak govori da se mladim ljudima, koji upravo stupaju na prag odraslosti, nikako ne sviđa ono što vide pred sobom. Pred oči im dolazi osiromašeni svijet“, piše Zerzan. Istraživanja provedena u nekim od najrazvijenijih društava, pokazuju da se postotak teških depresija udvostručuje svakih deset godina. Zerzan usput navodi i veliki svjetski pad pismenosti. Osiromašeni, tehnološki sveposredovani svijet u kojem se tehnologija smtra produžetkom čula čini se da u konačnici uzrokuje otupljivanje i atrofiju čula. I Heidegger je, podsjeća Zezan, smatrao da tehnologija označava kraj filozofije, pri čemu je taj stav posljedak njegovog uvjerenja da zbog sve šireg zahvaćanja tehnologije u društvo, sve postaje podložno tehnologiji. Ili prema riječima Davida Morrisa: „Kronična bol i depresija, počesto povezane i nerijetko shvaćene kao jedinstveni poremećaj, čimbenici su krize koja pogađa samo središte postmodernog života“. Dobili smo kibernetički prostor i virtualnu stvarnost, te neposrednu komjutersku komunikaciju u globalom selu – pa zašto se onda sjećamo tako osiromašeno i osamljeno?