Stadioni baš svugdje u svijetu dijelom ocrtavaju stanje ne samo u sportu nego i u društvu. Maksimir koji je desetljećima bio nedjeljivi dio hrvatske sportske povijesti i javnoga života, umjesto da je izrastao u moderni nogometni dom, prilagođen najkomercijalnijem sportu i modernom čovjeku, danas stoji kao vulgarni spomenik vremenu megalomanije, nesposobnosti, nestručnosti i neodgovornosti gradskih vlasti, ali i svih nogometnih čelnih garnitura, ali ipak u prvom redu vječnog gradonačelnika Milana Bandića
Eee, da je bilo napraviti nekakvu diverziju pa prošle subotnje večeri izmjestiti iz relativne ugode natkrivenih VIP loža na maksimirskom stadionu sve sadašnje i bivše ministre, gradonačelnike, načelnike, suce, tzv. nogometne uglednike…, dakle kompletni establišment zajedno s njihovom djecom, prijateljima i pratiljama, pa ih posjesti nekoliko metara dalje, na tzv. reprezentativnu zapadnu tribinu na milost i nemilost zamalo biblijskoga potopa što se sručio na Zagreb, da osjete kako je to s pozicije običnog građanina, urednog poreznog obveznika, gledati nogometni utakmicu na tzv. nacionalnom stadionu u srcu hrvatske metropole. Običan građanin je za svoju pokislu kožu morao i platiti stotinjak kuna – da je igrala, recimo Engleska a ne Kosovo, platio bi i 500 – pripadnicima establišmenta moglo se i progledati kroz prste, pa im zabadava priuštiti kupanje na otvorenoj sceni, da im kiša otopi te đon-obraze i lažne skrupule, moglo im se besplatno dodati i malo sapuna da operu jezike pune lažnih obećanja, pa da kišnicom dobro protrljaju oči te osvijeste sramotnu sliku koja je upravo sa stadiona u Maksimiru odlazila u eurovizijsku razmjenu i dalje širom svijeta. Na simboličkoj razini, groteskni prizori s maksimirskog travnjak-plivališta bili su otužni, a živopisni okvir za sliku jedne zemlje u kojoj caruju nemar i bijeda, laž, prevara i pohlepa, korupcija i pljačka.
Kvalifikacijska utakmica za Svjetsko prvenstvo između Hrvatske i Kosova, koja po nemogućim uvjetima nije trebala ni početi, prekinuta je nakon 20-ak minuta: nogometaši su otišli pod tuševe, uglednici u utrobu lože na gastronomske bakanalije, a radnici i udarnici – na tramvaj! Bez kišobrana, jasno, iako je nemilice padalo i dalje. Jer, s kišobranom, kao s potencijalnim oružjem, ne smijete na stadion, ako ste ga ponijeli, zaštitar će vas zamoliti da ga ostavite „negdje-nigdje“ prije ulaska na tribinu, pa ga vi onda poslije pronađite…
Okej, događa se i na neusporedivo pristojnijim stadionima da golema količina kiše potopi i prekine ili odgodi utakmicu, ali svaliti razloge zagrebačkog prekida subotnje utakmice samo na vremenske neprilike bilo bi krajnje deplasirano. Osim toga, nogometni stručnjaci pod maksimirskom strehom ustvrdili su da za dobro izbalansiran i pripremljen travnjak na novom riječkom stadionu na Rujevici, količina kiše koja je u subotu padala u Zagrebu ne bi bila problem. Nekad ne bi bila problem ni za maksimirski travnjak koji je gotovo desetljećima slovio za jedan s najboljom drenažom u Europi. Danas su i ono što je bilo najbolje na maksimirskom stadionu, travnjak i drenaža, uništeni uslijed silnog prekopavanja za 20-godišnje obnove, a osobito podizanjem monumentalne sjeverne tribine koja je prekinula strujanje zraka i dotok kisika iz obližnje šume.
Stadioni baš svugdje u svijetu dijelom ocrtavaju stanje ne samo u sportu nego i u društvu. Maksimir koji je desetljećima bio nedjeljivi dio hrvatske sportske povijesti i javnoga života, umjesto da je izrastao u primjereni, moderni nogometni dom, prilagođen najkomercijalnijem sportu i modernom čovjeku, navijaču i potrošaču, danas stoji kao vulgarni spomenik vremenu megalomanije, nesposobnosti, nestručnosti i neodgovornosti gradskih vlasti, ali i svih nogometnih čelnih garnitura, ali ipak u prvom redu vječnog gradonačelnika Milana Bandića. Gradonačelnika koji će ostati upamćen i po tome da ni jedan istinski, kapitalni projekt nije uspio dovesti do kraja. Odavna se već ni arhitekti ne ustručavaju javno reći: „Srušite Maksimir i gradite ispočetka!“ Šteta je nepopravljiva, a stadion, nakaradan kakav je, traumatizira građane Zagreba već puna dva desetljeća te nepopravljivo ponižava jedinstveni povijesni park u srcu metropole.
Za Boga miloga, na što ste spiskali gotovo milijardu kuna!? Upravo se do vrtoglave milijarde penju troškovi 20-godišnje neuspješne obnove zagrebačkog stadiona kojeg je još Franjo Tuđman 1997. zamislio da ima biti hrvatski Wembley. Evo kako je pokojni legendarni novinar Tomislav Židak u jednoj od svojih „Maksimirskih šuma“ osvjetlio to vrijeme: „Ideja o maksimirskom stadionu rodila se u času kada je državni poglavar, inače veliki ljubitelj nogometa, vidio da maksimirska podrtina ima četiri tribine, od kojih svaka vodi svoju politiku, da se zapadna tribina trese čim deset ljudi hoda po njoj i pitanje je dana kada će se srušiti, te je pozvao dvojicu vodećih arhitekat Branka Kincla i Nikolu Filipovića i rekao da bi tu trebao niknuti stadion, na kojemu će se za koju godinu ‘igrati finale Lige prvaka’. Branko Kincl je rekao:
U redu, predsjedniče, sagradit ćemo stadion za 40.000 gledatelja…
– Za šezdeset! – odrezao je predsjednik, uvjeren da je Hrvatska velika nogometna nacija i da će vrlo skoro postati jedna od najvažnijih europskih nogometnih središta. Kao London, München, Torino. – Kako vi kažete, predsjedniče, rekao je ponizno Branko Kincl i gospoda arhitekti su krenuli u akciju.“
Od 1997. i prvih bagera što su godinu kasnije zdrobili sjevernu tribinu pa do danas, priznaju to i gradski dužnosnici, za betonski je mastodont na kojem svaka tribina „pjeva svoju pjesmu“, svaka „gola kao od majke rođena“, osim ono nešto malo natkrivenih VIP loža, potrošeno je oko 800 milijuna kuna!
Jedan od najmodernijih stadiona na svijetu, Ajaxova Amsterdam Arena sa 53.000 mjesta koštala je 130 milijuna eura, Portov stadion Dragao sa 52.000 mjesta i pomičnim krovom, izgrađen za Euro 2004., koštao je 98 milijuna eura. Nordbank Arena u Hamburgu (57.000 mjesta) od temelja do krova 100 milijuna eura, otprilike koliko i prekrasno zdanje u Sevilli…, da ne kažemo da mnogi prekrasni svjetski stadioni ne koštaju ni upola koliko su već dosad građani Zagreba platili stadion kojeg sve svi srame. Evo, u srijedu je hrvatska reprezentacija protiv Turske igrala u Eskisehiru na novom stadionu za 35.000 gledatelja koji je košao 40 milijuna dolara.
U Maksimiru je znatno više od toga iznosa „zdrobljeno“ samo od 1997., kad je Franjo Tuđman naredio Zlatku Canjugi, tadašnjem predsjedniku Croatije, današnjeg Dinama: „Mičite altetsku stazu, ukopavajte teren i gradite nacionalni stadion za 60.000 duša“, pa do 2000.! Točnije u te prve tri godine obnove spiskano je 362 milijuna kuna. A evo što se napravilo u eri Zlatka Canjuge: 1997. su postavljena sjedala na južnu i istočnu tribinu. Godinu poslije srušen je stara sjeverna tribina i napravljena nova sa 10.965 sjedećih mjesta, a u kolovozu 1999. godine završila je obnova zapadne tribine sa 12.600 sjedećih mjesta.
Nedugo nakon Tuđmanove smrti, početkom 2000. svi su radovi u na stadionu obustavljeni. Objašnjavajući kakvo su stanje zatekli u knjigama vođenim uz poslove oko stadiona nakon smjene vlasti 2000., Nenad Crnić iz gradskog poglavarstva govorio je da je stručnjacima njegova ureda trebalo punih šest mjeseci da raščiste sve ugovorne dubioze. “Već smo odustali od krova nad sjevernom tribinom jer nam nedostaje novca, a mislim da nitko ne zna komu će se iznajmljivati poslovni prostori u unutrašnjosti stadiona. Grad ih radi rohbau načinom i u prizemlju se planiraju otvoriti dućani i butici, a u ostalim dijelovima potencijalni kupci sami će odlučiti kako će izgledati unutrašnjost cjelokupnog prostora”, govorio je te 2000. Nenad Crnić.
Iako se dok je predsjednik Tuđman još bio živ tvrdilo da postoji veliko zanimanje za useljenje u podnožje Dinamova stadiona, u taj ostakljeni sjeverni dio, ti su planovi potpuno propali. Suad Rizvanbegović, Tuđmanov intimus i teniski partner, a tadašnji direktor Croatia osiguranja, prvi je odbio prijedlog da se sjedište njegova poduzeća smjesti u stadionski poslovni dio, a 2001., čak i uz diskretno lobiranje nekih članova tadašnje vlade, isto je odlučilo i vodstvo Hrvatskog telekoma. Nikad, jasno, nije zaživjela ni ideja da se i Hrvatski olimpijski odbor i Zagrebački sportski savez, presele trajno u svoj novi dom u sklopu novouređenog stadiona. Danas je nikad zaživjeli poslovno-trgovački centar što se ispod sjeverne tribine trebao rasprostirati na 17.000 kvadrata i u kojem se trebalo zaposliti 3000 ljudi posve neupotrebljivi, devastirani štakornjak. Prema cijenama najma poslovnoga prostora u tom dijelu grada radi se 25 milijuna kuna izgubljenom prihoda na godišnjoj razini, a pomnoženo sa 16 godina dolazimo do izgubljenih 400 milijuna kuna.
Ekonomski su analitičari podsjetili i na neizravne gubitke zbog nezavršavanja stadiona, pa su izračunali da je indirektni prihod od koncerta U2 na Maksimiru prije šest godina bio 75 milijuna kuna. Jedan koncert plus dvije utakmice reprezentacije plus četiri, pet europskih utakmica Dinama kojeg bi podržavala publika i takvi bi indirektni prihodi iznosili oko 100 milijuna kuna godišnje. Ekonomski analitičari tvrde da građane Zagreba stadion u Maksmiru tj. njegovo nezavršavanje dosad koštalo oko 4,7 milijardi kuna, kad se zbroje sva ulaganja, održavanje, te izravni i neizravni gubici.
Zagreb do daljnjeg ostaje jedina europska metropola bez stadiona na primjerenoj civilizacijskog razini. Dok stadioni u zemljama regije i širom Europe niču kao gljive, za podnošljivu cijenu u javno-privatnim partnerstvima, dok na nogometnoj karti Europe beznačajno Skopje na novom stadionu ugošćuje utakmicu europskoga Super kupa između divova Reala i Manchester Uniteda, dotle Hrvatska u Zagrebu više ne može biti dobar domaćin ni svojoj/našoj reprezentaciji… Zar su Slovenci toliko pametniji i sposobniji od nas, pa su veliki dio svoje sportske infrastrukture obnovili i izgradili novcem iz Europskih fondova!? Gdje su ti milijuni iz Fife i Uefe za gradnju nacionalnog nogometnog kampa o kojima je još prije sedam, osam godina pričao tadašnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Vlatko Marković, a nastavio u istom tonu i njegov nasljednik Davor Šuker!? Devastirani sportski park Svetice sve je zapušteniji, Šuker sada govori da novaca nema, pa tako nema ni prve lopate koja bi makar naznačila da će na građanima oduzetom zemljištu ipak jednog dana oživjeti nogometni kamp o kojem slušamo od hrvatskog osamostaljenja. Da se u doba ozloglašenoga i Hrvatima mrskog bana Khuena Hedervaryja igrao nogomet, vjerojatno bi nam ostavio i pristojniji stadion nego što je ovaj naš današnji u Maksimiru… Jer ostavio je on Zagrebu i Hrvatskoj i mnogo dobroga, ali to čitajte u povijesnim knjigama, a ne samo u udžbenicima i političkim pamfletima.
KRONOLOGIJA OBNOVE STADIONA U MAKSIMIRU 1997.-2017.
Jesen 1997. – Arhitekti Branko Kincl i Nikola Filipović izradili su prvi projekt preuređenja stadiona, nakon čega su na istočnu i južnu tribinu postavljena sjedala, a godinu dana poslije srušena je sjeverna tribina;
Prosinac 1998. – Tadašnji Dinamov direktor Mirko Novosel najavljuje završetak radova na sjevernoj tribino do 21. ožujka 1999. godine, a okončanje svih radova do 30. lipnja 2000.;
Prosinac 1999. – Mirko Novosel: Sve je to gnjilo. Južnu tribinu treba srušiti, ona je za to i predviđena;
Prosinac 1999. – Obustavljeni su radovi na stadionu;
Svibanj 2001. – Milan Bandić: Za dovršetak zapadne tribine treba još 15 do 20 milijuna DEM, sačuvat ćemo atletsku stazu i do kraja godine stadion privesti svrsi;
Lipanj 2001. – Bandić najavljuje investiciju vrijednu 15 milijuna DEM za završetak sjeverne tribine i nastavak radova na zapadnoj. Radovi bi trebali započeti u kolovozu i trajali bi šest mjeseci;
Siječanj 2002. – Milan Bandić: Kraj svih radova do srpnja 2003.
Svibanj 2003. – Vlasta Pavić, tadašnja gradonačelnica: Nadam se da će stadion biti gotov za dvije godine;
Svibanj 2003. – Vlasta Pavić prilikom obilaska gradilišta najavljuje završetak sjeverne i zapadne tribine do kraja 2004.;
Siječanj 2004. – Bandić: Do kraja 2005. stadion mora biti gotov!;
Veljača 2004. – Bandić najavljuje završetak radova na sjevernoj tribini do 15. lipnja 2004., a okončanje svih radova na stadionu do 2005. godine;
Ožujak 2004. – Milan Bandić: Uopće ne sumnjam da će sjeverna tribina biti završena do 15. lipnja;
Studeni 2004. – U proračunu Grada Zagreba za 2005. planira se 66 milijuna kuna za nastavak radova u Maksimiru, a kao rok za okončanja obnove stadiona spominje se kraj 2006. ili početak 2007. godine;
Travnja 2005. – Milan Bandić najavljuje referendum o nastavku ulaganja i radova u Maksimiru;
Siječanj 2006. – Ladislav Prežigalo, pročelnik Gradskog ureda za gospodarstvo, najavljuje da će Grad stadion dati u 15-godišnju koncesiju njemačkoj tvrtki Alpine Project Finance, koja će stadion završiti 2007. godine;
Prosinac 2006. – Bandić najvaljuje početak radova u drugoj polovici 2007., a okončanje do kraja 2008. godine.
Listopad 2007. – IGH i Jure Radić predlažu alternativno rješenje – jeftin stadion na Laništu. Tada gradonačelnik Bandić najavljuje referendum kojim bi građani trebali odrediti lokaciju stadiona;
Listopad 2009. – Skupština Grada Zagreba odbacila je prijedlog o raspisivanju referenduma o sudbini stadiona;
Ožujak 2010. – Milan Bandić: Stadion Maksimir bi po mom mišljenju trebalo konzervirati na deset godina jer sada nije vrijeme za gradnju velebnih zdanja. Za pet, deset godina, možda, tko zna;
Lipanj 2011. – Milan Bandić: Nemam kuraža da potpišem investiciju od 200 milijuna eura bez da znamo što građani misle;
Listopad 2012. – Grad je odustao od rekonstrukcije maksimirskog stadiona i gradnje novog na Kajzerici. Natječaj na kojemu je kao ponuditelj izabrana austrijska tvrtka Alpina , koja je za 1,9 milijardi kuna trebala obaviti posao, poništen je;
Prosinac 2013. – Milan Bandić: Maksimirski stadion obnovit ćemo do 2015. Krov stadiona će se financirati putem međunarodnog natječaja. Južna i istočna tribina također će na natječaj, a rebalansom proračuna u 2014. osigurat će se sredstva iz proračuna za sjevernu i zapadnu tribinu.
Kolovoz 2016. – Grad je odabrao i pošteno platio 3.332.725 kuna partnera, Institut IGH, za izradu projektne dokumentacije za rekonstrukciju i natkrivanje sjeverne i zapadne tribine.