Stajao je vaš reporter u prvom redu ispred nekoliko desetaka tisuća ljudi, tik ispod pozornice spremne za doček reprezentacije. Pogled iza mamio je suze, djeca, majke, očevi, cijele obitelji stajale su deset sati po vrućini i kiši, cijelo vrijeme s pjesmom na ustima, s osmijehom na licima, sa žarom u očima.
Zagreb pamti brojne dočeke i fešte, no ova 16. srpnja bila je najtoplija, najveća, emotivna do bola. Carevala je ljubav, ljubav hrvatskog čovjeka prema svojim nogometašima i kolikogod to patetično zvučalo – narod je pokazao kako se voli i što je ljubav!
Dok se elita natječe tko će biti bliži reprezentacije, ubirući jeftine i nepoštene bodove, hineći i ljubav i strast – narod je pokazao istinsku ljubav i emociju.
Padala su djeca u nesvijest, ma i odrasli ljudi, stojeći više od deset sati u neviđenoj gužvi, bez hrane i vode, samo da pozdrave one koji su ih činili sretnim ovih dana. Bila je to zahvala naroda onima koji su ih učinili ponosnim i koji su im vratili vjeru u sebe.
Nemojmo se lagati, nismo baš neko pošteno društvo u kojem u dovoljnoj mjeri ima ljubavi i poštenja, elite su učinile našu zemlju teškom za život, ljudi se više ne boje samo za svoju egzistenciju, nego i za budućnost svoje djece. U takvom vremenu uspjeh koje je sve oduševio došao je kao zavoj na tešku ranu, kao olakšanje nakon patnje…
Pitanje je kako politička elita može iskoristiti ovaj pozitivan naboj, dosadašnje iskustvo nam ne nudi optimizam. Elitisti su mogli vidjeti koliko malo narodu treba, a ni malo nisu dali istom tom narodu, naprotiv, smatraju narod naivnim i pod kojekakvim se egidama guraju tamo gdje im nije mjesto. Gotovo bi rekli da pokušavaju svoj ‘pronicljivi’ plan sakriti od javnosti. Ali nismo baš tako navini.
Ljudi, oni obični, dužni, nezaposleni, besperspektivni i očajni izašli su na ulicu da pozdrave one koji su im dali vjeru i sreću. Na ovaj svehrvatski doček u Zagrebu valja tako gledati.
Tu djecu, majke i očeve koji su stajali od jutra do ponoći po ulicama i na središnjem gradskom trgu nitko nije tjerao na ovaj napor, oni su tu bili svojevoljno. I bili bi tu još danima da su nogometaši još kasnili.
“U svići još ima ulja”, pokazao je narod i ovim spontanim okupljanjem u čast nogometaša zapravo je pokazao svoje mišljenje o onima koji su nas odveli do ovakve društvene i gospodarske krize. Bez obzira tko nas je i kad vodio, bez obzira o kojoj je stranci i ideologiji riječ, narod je progovorio – Gospodo, niste nam dali sreću, nedostaje nam i zato se veselimo našim nogometašima.
Koliko ljudima nedostaje veselja svjedoči i jedna pojava nakon dočeka. Nakon deset, petnaestak sati ljudi nisu željeli kući. Bila je već ponoć, a ljudi su ostali u gradu.
I pjevali, pjevali domoljubne pjesme… Narod je pokazao želju da ovaj trenutak nikad ne prestane!