Vjerovali ili ne, srpski rukometaši pjevali su na netom završenom Euru, neslužbenu navijačku himnu, odnosno domoljubnu pjesmu Daleke Obale, ‘Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj’. Otkriva to srpski Telegraf uz tvrdnju kako se njihovim rukometašima pa i njima samima pjesma baš sviđala.
“Ja sam znao da ću svoju ljubav pokloniti njoj, mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj”, tvrdi srpski medij da su baš tako, na ijekavici pjevali Srbi pa čak i Crnogorci, navijačku himnu tijekom prvenstva.
U tekstu još navode kako himne koje napišu i otpjevaju Hrvati na kraju pjevuše i Šveđani, Islanđani, Španjolci pa i Srbi.
“Himne koje napišu naše prve komšije Hrvati pjevaju Šveđani, Španjolci, Islanđani… Ali i Srbi. To je najvidljivije bilo na tek završenom Europskom prvenstvu u rukometu, koje se održavalo upravo u Hrvatskoj. Na svim televizijama (i onim na kojima nije bilo prijenosa utakmica) nova sportska himna vrtjela se non-stop. O utakmicama u Arenama da ne govorimo. Nije bilo bitno igraju li Šveđani protiv Španjolaca ili Hrvati protiv bilo koga. Himna “Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj” puštana je stalno. I znate što? Navijačima se to svidjelo, čak i onima koji nisu razumjeli ni riječ. A svidjelo se i igračima koji razumiju sve, pa su je stidljivo pjevušili crnogorski i srpski rukometaši. Onako, u prolazu. Da se ne vidi i netko slučajno ne snimi”, piše to Telegraf.
Ističu da ih se pjesma Daleke Obale, koja inače datira još iz ratne 1993. godine i nalazi se na albumu Mrlje, baš dojmila i kako su je pjevali i srpski i crnogorski reprezentativci.
“Pjesma, koju svi opisuju riječju “moćna”, već nakon prvog slušanja kupila je sve riječima. Kroz njih je prenijeta sva ljubav koju jedan građanin bilo koje države može osjećati prema svojoj zemlji.”
Pitali su se novinari Telegrafa kako je moguće da oni nisu napravili takvu pjesmu. “Kako to onda da mi još nismo napravili takvu pjesmu? A nitko ne može reći da ne volimo Srbiju. Kako to da mi nismo smislili ovakve stihove koji diraju ravno u dušu”, pitali su se.
Kontaktirali su i Borisa Hrepića, basista Daleke Obale kako bi im pojasnio kada je i kako je napisana ta domoljubna pjesma.
“Nastala je negdje između 1991. i 1992, kada smo svirali u Frankfurtu, u kojem smo proveli desetak dana, pa nas je uhvatila nostalgija. Iako je nastala u ratno vrijeme, nije prožeta nikakvom ratnom temom nego čistom ljubavlju prema svojoj domovini, a takve pjesme su uvijek dobre. Zadovoljan sam i novom verzijom, koju su prepjevali navijači. Uhvaćena je moć mase, a to nije lako ni snimiti. Pisano je nekoliko namjenskih navijačkih pjesama, ali nisu kao ova naša uhvatile korijen”, pojasnio im je Hrepić.
Komentirali su i spot. “Zanimljivo je i da su u spotu na prvom mjestu rukometaši, atletičari, hrvači, pa tek onda košarkaši. Još jedna od poruka na koje nismo navikli u našim pjesmama: da se ističu sportovi koji nisu nogomet i košarka. Mi ih, umjesto toga, nazivamo sportovima druge i treće kategorije”, pišu iz Telegrafa.
Pohvalili su i pjesmu Zaprešić Boysa Neopisivo.”Za razliku od naših sportskih himni, u kojima prizivamo osvajanje zlata, Hrvati su shvatili da je za pjesmu mnogo isplativije da veliča zemlju, a ne medalju. I dok oni pjevaju: “Nikad zaboraviti neću to što rekao je – Hrvatsku ljubi sine i nikog više od nje”, nama se pjesme temelje na: “Igraj i pobjedi, ponosno se vrati, donesi kući zlato što se zlati”, pomalo nezadovoljno komentiraju srpski novinari.
“Je li nama bitnija ljubav prema zlatu, nego prema našoj zemlji”, pita se na kraju članka Telegraf.