Stepinčevo plemenito srce i dobra duša, svijetli su putokazi napaćenom hrvatskom narodu!

zagrebačka nadbiskupija

Za posvemašnji hrvatski jad koji nas je snašao, vrlo providno i politički nepošteno bi bilo optužiti izričito Srbe, jer da ne postoji unutarnji hrvatski politički karcinom u Hrvatskoj, sva velikosrpska politička nastojanja bila bi doslovno svedena na bajkovitu razinu njihovih pustih snova i ispraznih tlapnja. Hrvatskom političkom sivilu vlastiti doprinos, uvjetno rečeno, nedvojbeno daju i desne političke opcije u Hrvatskoj, jer su uoči europskih parlamentarnih izbora, kao i prije, razjedinjene i ponašaju se neozbiljnije i neodgovornije od pubertetlija…

Živimo, nažalost, u hudom dobu, u kom se, zdravim ostatcima kršćanske Europe, podlo mrtvački čavli nemilice zabijaju u njezin lijes… S unutarnjim neprijateljima suočena je čak i Katolička crkva! Već niz godina globalističke političke, trajno anacionalno i protukatolički raspoložene snage, stežu omču oko vrata i Bleiburškoj komemoraciji. Crno finale rečenih mračnih nastojanja zbilo se nedavno, kada je Koruška biskupija zabranila slavljenje mise Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, ove godine, u Bleiburgu.
Na drugoj strani europskog kontinenta, točnije u Madridu, protuhrvatske boljševičke snage su oskvrnule obiteljsku grobnicu Ante Pavelića. Tim necivilizacijskim činom počinitelji su samo nastavili mračnu praksu svojih partizanskih očeva, koji su u neposrednom poraću Drugoga svjetskoga rata preorali u „oslobođenoj Jugoslaviji“ sve grobove hrvatskih i njemačkih vojnika.
Budući da su jugoslavenski orijentirani partizani, zlosretne 1945., ubili uglavnom svakoga ustašu kog su se domogli na Bleiburgu i na brojnim Hrvatskim križnim putevima, te budući da je poslije brutalnog sloma NDH, ustaški poglavnik, dr. Ante Pavelić, raspustio ustaše, utemeljivši Hrvatski oslobodilački pokret; govoriti danas o postojanju navodne ustaške zmije u Republici Hrvatskoj, apsolutno je deplasirano i što više, takve bi ocjene bile smiješne kad ne bi bile duboko smišljene, sa zaplotnjačkim ciljem daljnjeg traumatiziranja već ionako ideološki izmanipulirane i namjerno podijeljene i posvađane hrvatske nacije.
Konačni cilj projugoslavenskih udava jest doslovno davljenje svih hrvatskih vrijednosti: Milanovićeva negdašnja vlast to je činila počevši od hrvatske nogometne izabrane vrste, pa do ušutkavanja svakoga hrvatskog slobodno mislećega glasa u javnosti. Isti projugoslavenski i prokomunistički, teško bolesni i natražni boljševički mentalni sklop, stajao je nedvojbeno i iza crtanja kukastog križa na Poljudu…
Prokomunistički udavi nikad se nisu i nikada se neće pomiriti s postojanjem hrvatske države! Stoga domoljubne ideje i dandanas nastoje što više oblatiti starim lažima o ustaškom Jasenovcu i izmišljanjem srpskih žrtava u navodnim ustaškim jamama, u kojima nema ljudskih kostiju. Stanoviti političari koji djeluju u Zagrebu, srcem i dušom su u Beogradu! Mačji okot oduvijek je miševe lovio…
Tako i hrvatski neokomunisti sve čine da Hrvatsku zavale u što dublji grob, da nikad više ne uskrsne, kao što je uskrsnula dva puta u burnom 20. stoljeću. I oba puta, upravo je komunistička crvena zvijezda petokraka, i 1941. i 1991., udružena sa četničkom, također jugoslavenskom kokardom, otvoreno ratovala protiv hrvatske države, te počinila grozomorne zločine nad hrvatskim civilima.

Dvoličnost i pokvarenost ispred dosljednosti i poštenja!

Živimo u hrvatskom društvu, u kom tuzemna hrvatskosrpska peta kolona, to jest unutarnji neprijatelji Hrvatske, smišljeno djeluju na urušavanju svih hrvatskih tradicionalnih vrednota. Hrvatska politička vrhuška kani izgraditi veliki kamp za migrante kod Petrinje, unatoč protimbi tamošnjeg stanovništva… S druge strane, stare sluge tuđih gospodara, poput lanjskoga snijega, čini se, tangira porazna činjenica, da hrvatske obitelji svakodnevno napuštaju Hrvatsku, odlazeći „trbuhom za kruhom“ u tuđinu. Ni prvi čovjek Hrvatske crkve, zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, očito nije dorastao odgovoriti izazovima pred kojima neupitno stoji današnja tuzemna Katolička crkva, za razliku od svojih časnih i uzoritih prethodnika, Kuharića, Šepera i poglavito Stepinca.
Za posvemašnji hrvatski jad koji nas je snašao, vrlo providno i politički nepošteno bi bilo optužiti izričito Srbe, jer da ne postoji unutarnji hrvatski politički karcinom u Hrvatskoj, sva velikosrpska politička nastojanja bila bi doslovno svedena na bajkovitu razinu njihovih pustih snova i ispraznih tlapnja. Hrvatskom političkom sivilu vlastiti doprinos, uvjetno rečeno, nedvojbeno daju i desne političke opcije u Hrvatskoj, jer su uoči europskih parlamentarnih izbora, kao i prije, razjedinjene i ponašaju se neozbiljnije i neodgovornije od pubertetlija…
Okružje opće relativizacije i ubrzanoga tehnološkog napretka loše učinke ostavlja, nažalost, i na dio hrvatske mladeži, koja politički nezainteresirana, uglavnom slobodno vrijeme provodi zureći satima u mobitele, to jest u zaslone računala. Internet im jamačno neće podići ni rodoljubnu ni katoličku svijest…
Prava su pitanja: Imamo li se pravo nadati Božjem blagoslovu u Hrvatskoj, u kojoj je zakonski dopušteno i na (zlo)djelu je masovno ubijanje nerođene djece? Može li očekivati Božji blagoslov narod, čiji očevi vlastitu nejaku djecu bacaju s balkona na beton, gdje sinovi ubijaju očeve, sestra sestru, a kći majku; gdje su bogatuni još bogatiji i još bešćutniji prema hrvatskoj sirotinji, koja više vremena provodi kod kontejnera za smeće nego li kod kuće…? Najhrvatskija naša pokrajina Lika, nalikuje na grozomornu, zapuštenu veliku pustopoljinu, a u gotovo podjednako lošem stanju nalazi se nerazvijena, također opustošena Dalmatinska zagora!
U opće hrvatsko sivilo, uklapaju se naše vodeće kulturne ustanove, koje na negativno stanje u hrvatskom društvu šute kao gluha pećina. Uistinu je žalosno društvo u kom su dvoličnost i pokvarenost ispred ljudske dosljednosti i poštenja! Nastavi li Hrvatska istim tempom okretati leđa neprolaznim Božjim zakonima, prije ili kasnije, propast će – i država i narod!
Da se rečeni sivi scenarij ne bi dogodio, hrvatski narod se napokon treba trgnuti iz zimskoga sna! Za loše stanje u hrvatskom društvu, nisu nam krivi samo političari, nego i polovica hrvatskih glasača, koji nikada ne izlaze na izbore, a redovito su „dežurni kritičari“ društvene zbilje…

Hrvatski narod nipošto ne smije upasti u opće beznađe…

Unatoč teškim izazovima svijeta i vremena, kojih je bilo i bit će, te aktualnim klopkama globalizacije – ovodobna Crkva u Hrvata treba nastaviti ići isključivo Stepinčevim putem. To je jedino pravilan put, jer je popločan provjerenim katoličkim vrijednostima. Rečeni Stepinčev put zahtijeva od Katoličke crkve u Hrvatskoj, odbijanje svakog kompromisa s idolopoklonicima „zlatne teladi“, ali istodobno isključuje neprirodni ekumenizam, očitovan kroz podilaženja drugim kršćanskim crkvama, koje su davno napustile izvorno općinstvo Katoličke crkve. Sve Pravoslavne crkve imaju gotovo identičan nauk s Katoličkom crkvom i sve sakramente kao katolici, a odvajanje pravoslavlja od Rima dogodilo se iz političkih razloga.
Papa Franjo, međutim, nije bio pravedan, kada je preko leđa hrvatskih katolika i Hrvatske crkve, pravio kombinacije u približavanju Katoličke crkve pravoslavlju, pogotovo kada je odobrio svojedobno rad posve nepotrebne katoličko-pravoslavne tzv. Stepinčeve komisije, čime je izravno povrijedio plemenite osjećaje hrvatskih katolika prema svetomu zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu Alojziju Stepincu.
Unatoč svemu, hrvatski narod nipošto ne smije upasti u opće beznađe, jer to upravo žele hrvatski neprijatelji, kojih nije malo i koji su perfidno raspoređeni u svim političkim strankama i navlastito u tzv. udrugama civilnog društva u Republici Hrvatskoj. Držeći se neprolazna nauka Isusa Krista, Hrvati, ako žele, mogu spriječiti paklene naume starih-novih komunista, čiji je konačni cilj rušenje hrvatske države i ponovna uspostava, svim sredstvima,“’bratstva i jedinstva“ – na trajnu i nesagledivu štetu hrvatskoga naroda.
A kakvi trebamo biti, a često nismo, upravo nam pokazuju svijetli tragovi blagopokojnoga zagrebačkog nadbiskupa i kardinala dr. Alojzija Stepinca. U sljedećim rečenicama, osvrnut ću se, stoga, ne neke upečatljive fragmente, iz Stepinčeva čestita i uzorna života.



Stepinčevo spašavanje mitropolita Dositeja

U privatnoj dokumentaciji, pronašao sam „Hrvatski glas“, od 13. siječnja 1948., s objavljenim svjedočenjem dr. Ante Šumanovića, u svezi Stepinčeva spašavanja mitropolita Dositeja, u kom stoji:
„Ja sam bio godine 1941. od ustaša uhapšen, odveden na ustašku policiju u Petrinjskoj ulici u Zagrebu, gdje sam između 27. travnja i 11. svibnja 1941. bio zatvoren u ćeliji br. 8 zajedno sa srpsko-pravoslavnim mitropolitom Dositejem, koga do onda nisam poznavao. On je bio teško bolestan, na arteriosklerozi, izvučen iz kreveta i bačen u moju ćeliju. On mi reče, da se nadbiskup Stepinac za njega zauzeo više nego što bi to mogao rođeni brat. Rekao mi je dalje, da ima zahvaliti samo energičnom nastupu nadbiskupa Stepinca, da ustaše nisu, kako su to htjeli, spalili i srušili pravoslavnu crkvu u Zagrebu istoga dana, kada su zapalili židovski hram. Rekao je, da će biti prebačen u Srbiju, što je za njega onaj čas bilo najpovoljnije, i da i to ima zahvaliti Stepincu. Za tri dana doista je prebačen u Srbiju, gdje je nakon nekoliko godina, već pod Titovom okupacijom, umro u manastiru Rakovica kraj Beograda. Dositeja je Tito službeno žalio kao žrtvu, ali Stepincu priznati, da je on spasio tu žrtvu, Tito nije htio. Mrtvima Tito priznaje sve, živima gotovo ništa, ako nisu uz njega. Ovo su autentične izjave Dositeja meni, koje mi je dao neprimoran od ikoga, u intimnom razgovoru…“
Nemam dvojbi glede Šumanovićeva svjedočenja o Stepinčevu spašavanju mitropolita Dositeja, ali utemeljenu sjenu sumnje imam prema njegovu nedorečenom svjedočenju glede navodnoga ustaškog pokušaja rušenja pravoslavne crkve u Zagrebu, s opravdanom primjedbom, da rečeni predmet treba zacijelo razbistriti, jer službena politika NDH i poglavnika Pavelića nikada se nije izričito zauzimala za uništavanje pravoslavnih crkava u onodobnoj hrvatskoj državi. Suprotna stvar rečenomu, bili su ispadi neodgovornih pojedinaca, koje su vlasti znale strogo kažnjavati. O protivljenju onodobne hrvatske vlasti pojedinačnoj samovolji nedozrelih hrvatskih mladića u hrvatskim odorama, zorno svjedoči primjer pokušaja rušenja pravoslavne crkve Velike Gospojine u Senju.
Netom je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac dobio obavijest od senjskoga biskupa Burića, da se započelo s rušenjem pravoslavne crkve u Senju i da se šire glasine da će sve pravoslavne crkve u senjskoj biskupiji biti srušene. Stepinac se žurno 10. veljače 1942. obratio dr. Andriji Artukoviću, tadašnjem ministru unutarnjih poslova NDH, s pismenom Zamolbom, da se rušenja crkava spriječe. Dr. Artuković je 13. veljače 1942. Stepincu pismeno odgovorio:
„Ministarstvo, ne samo da nikada nije izdalo bilo kakav nalog u tom pogledu, nego mu o stvari prije toga nije bilo ništa ni poznato.“ Ministar Artuković nije se ograničio samo na pismeni odgovor Stepincu, nego je ubrzo nakon primitka Stepinčeva dopisa, preko resornog ministarstva, dao nalog velikom županu u Senju, da svaki takav možebitni pokušaj najstrože zabrani i spriječi…

Stepinčevi kontakti s Pavelićem

U sljedećim rečenicama ispravit ću tek sažeto, zbog ograničena prostora, stanovite netočne informacije koje su javnosti prezentirane u filmu „Alojzije Viktor Stepinac“, prikazanom 10. veljače ove godine na HTV-u, a glede kontakata onodobnoga zagrebačkog nadbiskupa, dr. Alojzija Stepinca, s poglavnikom NDH, dr. Antom Pavelićem. Tijekom opstojnosti NDH, Stepinac je s Pavelićem osobno razgovarao – jedanaest puta. Paveliću je uputio dvadeset jedno pismo – uglavnom zamolbe za pomilovanja.
Stepinac je 14. svibnja 1941. pisao Paveliću povodom strijeljanja 260 Srba u Glini: „Poglavniče! Ovaj čas primio sam vijest da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali držim ipak svojom biskupskom dužnosti podignuti svoj glas i kažem da ovo po katoličkom moralu nije dopušteno, pa Vas molim poduzeti najžurnije mjere na cijelom području NDH, da se ne ubije ni jedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivica radi koje je zaslužio smrt. Inače ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti.“
Premda se Pavelić javno očitovao pripisujući hrvatske odmazde neregularnim divljim ustašama, premda je zbog grabeža i likvidacija Srba i Židova zamjetan broj ustaša najstrože kažnjen strijeljanjem, zbog ratnih okolnosti, s vremenom je stanje na terenu izmaklo kontroli Pavelića i hrvatskog državnog vrha, koji je za vratom imao teški uteg nametnutoga rasnog zakonodavstva, koje su Nijemci u NDH provodili u zbilji preko zagrebačkog Gestapa, sa sjedištem na Jelačića trgu br. 2., odakle se iz Zagreba, po njemačkim spiskovima, deportiralo Židove u nacističke logore.
Neke Stepinčeve zamolbe za pomilovanja, tijekom razgovora s nadbiskupom ili poslije pročitanih Stepinčevih pisama, Pavelić je uvažio. U razgovoru s Pavelićem 29. lipnja 1941. Stepinac je uspio ishoditi oslobođenje Stevana Ćirića iz logora u Koprivnici. Stevan, brat pravoslavnog episkopa Irineja, prebačen je potom u Srbiju, gdje je poslije rata 1955. umro u Srijemskim Karlovcima. U šestom razgovoru s Pavelićem, održanom 17. rujna 1942., Stepinac se uspješno založio da se izvrši puštanje na slobodu dvjesto talaca iz logora u Staroj Gradiški.
Nakon Stepinčeva pisma od 9. veljače 1944., Pavelić je smrtnu kaznu pukovniku Vladimiru Galiću preimenovao u kaznu – petogodišnje robije. Na Stepinčevo pismo od 2. travnja 1945., u kom je Stepinac tražio poštedu za petoricu Srba osuđenih na smrt, Pavelić je odgovorio ublažavanjem kazne svoj petorici okrivljenika i dosudio im drugu kaznu doživotne robije.

Upečatljive crtice iz Lepoglave

Prije kućnoga zatočeništva u Krašiću, uzoriti Stepinac robijao je u zloglasnoj komunističkoj kaznionici u Lepoglavi od 19. listopada 1945. do 5. prosinca 1951., kada je premješten u Krašić. Nadbiskup Stepinac se u Lepoglavi suočio s grozomornom zbiljom odnošenja mrtvih Hrvata ubijenih od okrutnog zatvorskog režima, plača ranjenih osoba i nesmiljenoga mučenja zatvorenika. O tomu je sestri Štefaniji, koja mu je u Lepoglavu donijela buket ruža, Stepinac kazao: „Ovamo ne spadaju ruže, već trnje!“ Sestra mu je odgovorila: „Ruže ti šalju oni koji te vole i misle na te!“ Stepinac je na to sestri rekao: „Ako se dogodi da ja ovdje padnem, da ti ne bi palo na pamet da me preneseš, jer ja hoću ležati na robijaškom groblju, među robijašima, jer na dan suda digao se ja iz kraljevske zlatne grobnice, iz dna oceana ili središta robijaškog groblja, pred Boga ću donijeti samo svoja dobra djela.“ („Glas Koncila“, br. 23/2011.).
U inozemnom izdanju „Glasnika Srca Isusova i Marijina“, za siječanj 1957., koji je kao mjesečnik izlazio u Salzburgu (katoličkog tiska u komunističkoj Jugoslaviji tada nije bilo – op. I. K.) lepoglavski uznik, Josip Hećimović, o susretu sa zagrebačkim nadbiskupom Stepincem u Lepoglavi je posvjedočio: „Slijedeće godine, premješteno je nas čertdesetak osuđenika u Lepoglavu te sam saznao da se tu nalazi i preuzvišeni nadbiskup. Nakon tri dana odvojen sam za tzv. Crni bataljon. Soba izolacije nalazila se je iznad prostorije preuzvišenog. Mislio sam, možda ću ga ipak jednog dana vidjeti… Svibnja mjeseca 1948., odredili su četvoricu iz tzv. Crnog bataljona ribati nadbiskupove prostorije. Bio sam presretan, misleći da ću ga možda vidjeti. Kada su nas doveli pred prostoriju, mene i još jednoga su odredili ribati kapelicu. Počeli smo s radom, a prije toga nam je skrenuta pozornost, da se ne smijemo obazirati unaokolo, već samo raditi određeni posao.
Kriomice sam bacio pogled na stranu, gdje sam u prolazu vidio onoga, koga sam toliko želio vidjeti. Nakon završenog rada, izvedeni smo na hodnik. No, u tom času, stražar koji je sprovodio preuzvišenog, nije znao da se mi nalazimo na hodniku. Morao ga je sprovesti pokraj nas. Naša su lica zasjala, a nadpastir nas je pozdravio s: ‘Hvaljen Isus, braćo!’ Odgovorili smo: ‘Hvaljen Isus!’ Ušavši u svoju prostoriju, vratio se ponovno k nama, noseći veliku konzervu, ali je stražar to odbio govoreći, da mi imamo dosta hrane. Hrvatski nadbiskup dr. Alojzije Stepinac duboko nas je pogledao i pozdravio naklonom glave. Mi smo mu također ozdravili s naklonom glave. Pastirova mudrost znala je zaista da nam je hrana potrebna, jer je naše tjelesno stanje bilo potpuno iscrpljeno. Ovaj radosni susret završio je kobno po nas četvoricu. Bili smo kažnjeni sa 14 dana i okovani bačeni u betonske samice bez odjeće, a samo stoga što smo pozdravili našeg nadpastira. No, i pored svih mučenja, ostali smo i nadalje vjerni našem supatniku.“

Završno slovo

Iz zatočeništva u Krašiću, Stepinac je biskupu Smiljanu Čekadi, 23. srpnja 1954. napisao sljedeće upečatljive riječi: „Budite odlučni! Ako je potrebno pod mač, ići ćemo. Ako na križ, idemo i tamo uz milost Božju, ali popuštanja sotoni nema!“ U rečenom pismu, Stepinac je potvrdio vlastita dosljedna, na činjenicama utemeljena i kao takva posve opravdana protukomunistička gledišta, a uz komuniste i nacionalsocijaliste, najvećim neprijateljem Katoličke crkve je držao masone ili slobodne zidare, koje je još u ljeto 1940. usporedio s – nemani.
Stepinčevo hrvatsko domoljublje bilo je uistinu izvrsno. I u najtežim progonima, ostao je vjeran časnoj ideji hrvatske države, koju Stepinac nikada nije zanijekao, ni napustio. Stepinac je unatoč nevoljama ostao vjeran Svetoj Petrovoj Stolici, neprolaznom nauku Katoličke crkve, Božjoj riječi i zdravom glasu vlastite savjesti i do danas kao takav ostao naš hrvatski prvi pastir, moralni i domoljubni svjetionik, uzor i snaga hrvatskom narodu.
Blaženim ga je proglasio Sveti Otac Ivan Pavao II., 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici, a u hrvatskim srcima trajno odzvanja glasovita izjava hrvatskog svetca Stepinca: „Ljubio sam pravdu i mrzio nepravdu, a u ljubavi prema hrvatskom narodu ne dam se ni od koga nadkriliti!“ Msgr. Nikola Soldo, Stepinca je zorno oslikao: „On je kao svećenik bio uzor. To je dobar razlog da ga proglašavaju svecem, ali ne smije se zaboraviti da je on cijelim svojim autoritetom stao iza hrvatske države. To je ono što će ući u povijest.“

Facebook Comments

Loading...
DIJELI