Stepinčevo zdravo rodoljublje, domoljublje i iskreno čovjekoljublje u burnim vremenima

0
320

Jedino slijedeći primjere istinskih domoljuba, koji su ponos i dika našemu napaćenom hrvatskom (na)rodu, počevši od hrvatskih mučenika Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana, do brojnih junaka Domovinskog rata, te zacijelo i svevremenskoga hrvatskog uzornika - zagrebačkog nadbiskupa i kardinala dr. Alojzija Stepinca - možemo sačuvati ugroženu opstojnost hrvatskog nacionalnog bića i na mučeničkoj krvi naših vrlih bojovnika teško stečenu hrvatsku državu

Domoljublje, ljubav prema domovini i vlastitom narodu, ne dokazuje se isključivo članskom iskaznicom stanovite političke udruge ili organizacije – iako ni to nije nevažno – već se, kao duhovna kategorija, nepatvoreno u srcu nosi, djelatno i praktično živi. U tom smislu, ni hrvatska riječ ustaša ili ustanik nema i ne treba imati negativno značenje niti treba biti hrvatski kompleks! Štoviše, istoznačnica je u biti za korjenito domoljublje, koje je – ne samo ljudska! – već i evanđeoska (kršćanska) krjepost, izražena kroz iskrenu ljubav prama svome narodu i domovini, uz toleriranje svih ljudi dobre volje, koji nisu neprijatelji Lijepe Naše Domovine. Premda Alojzije Stepinac nije bio politički ustaša, svijetlio je zdravim rodoljubljem i domoljubljem, koje je kod njega stalno bilo povezano s iskrenim čovjekoljubljem, u burnim vremenima triju država: monarhističke Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske i komunističke Jugoslavije.
Ljubiti Hrvatsku, hrvatski dom i rod, može se naučiti u školi ili iz knjiga, ali je najbolje ono domoljublje koje se usađuje u ljudsko srce, zauzetim suživotom čovjeka s vlastitim narodom, što istodobno nedvojbeno uključuje stalnu pripravnost na nesebičnu, ustrajnu borbu i žrtvu za stožerni domovinski ideal, a taj je sreća, sloboda i boljitak Hrvatske i hrvatskoga naroda.
Istinsko domoljublje danas je napose potrebito, u zlosretnom okružju nametanja tzv. europske i svjetske globalizacije, iza koje se podlo kriju opake pandže masonerije (Slobodnih zidara), koji žele zatrti nacionalnu samobitnost malobrojnih naroda i malih država. Jedino slijedeći primjere istinskih domoljuba, koji su ponos i dika našemu napaćenom hrvatskom (na)rodu, počevši od hrvatskih mučenika Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana, do brojnih junaka Domovinskog rata, te zacijelo i svevremenskoga hrvatskog uzornika: zagrebačkog nadbiskupa i kardinala dr. Alojzija Stepinca – možemo sačuvati ugroženu opstojnost hrvatskog nacionalnog bića i na mučeničkoj krvi naših vrlih bojovnika teško stečenu hrvatsku državu.
Nedavno, točnije na Stepinčevo, 10. veljače ove godine, netom iza središnjega TV Dnevnika, koji je rečenoga nadnevka o obilježavanju obljetnice Stepinčeve smrti izvijestio tek u dvadesetoj minuti prikazivanja; Hrvatska televizija je prikazala dokumentarni film „Alojzije Viktor Stepinac“. Uz hrvatske crkvene osobe, kako bi „komisijska ravnoteža“ bila dosegnuta, u filmu su govorili: Hrvoje Klasić, Ivo Goldstein, predsjednik JUSP-a Jasenovac, predstavnik Srpske pravoslavne crkve, predstavnici Srpske akademije nauka i umetnosti… Ne bi me iznenadilo da su u rečenom filmu o Stepincu još „mudrovali“ Tvrtko Jakovina ili Josip Manolić, koji u filmu nije ni spomenut, premda je poznato da je upravo Manolić dopratio Stepinca do zatvora u Lepoglavi.
Ovaj film je iskorišten za nesmiljenu „propagandu“ protiv Ante Pavelića i NDH, koje se ne bi postidjela ni TV Beograd u doba jugoslavenskoga komunizma. U filmu je ponovno podvučen apsolutno neznanstveni broj od „osamdeset pet tisuća žrtava“ u ustaškom, inače sabirnom i radnom logoru Jasenovac i potpuno su prešućene objektivne znanstvene spoznaje o osjetno manjem broju žrtava u tom ustaškom logoru, do kojih su došli nepristrani istražitelji, Vukić i Leljak, primjerice… Rečena najnovija relevantna istraživanja govore o manje od dvije tisuće umrlih i ubijenih u Jasenovcu, te manje od dvadeset tisuća zatočenika u tom logoru, tijekom cijeloga rata.
Budući su u ovom filmu o Stepincu stanovite bitne činjenice ili prešućene ili nedorečeno tek pripomenute – o njima argumentirano i podrobno pišem, u sljedećim rečenicama.

Stepinčevi kontakti s ustašama u prvoj Jugoslaviji

Suočen s protuhrvatskom politikom HSS-a, Vladka Mačeka i njegove administrativne tvorevine Banovine Hrvatske, Stepinac se sve više počeo zanimati za ustaško djelovanje. Štoviše, s tadašnjim ustaškim pogledima bio je sve zadovoljniji. Tako je, primjerice, povodom jednoga objavljenoga članka Mile Budaka u „Hrvatskom narodu“, Stepinac u vlastitom Dnevniku 26. siječnja 1940. zapisao: „Veseli me ova izjava ‘Hrvatskog naroda’, iz koje izvire sigurno dobra volja i pijetet prema vjeri otaca.“
Stepinac je 28. kolovoza 1940. primio na razgovor Milu Budaka. Razgovarali su više od dva sata. Za razliku od Mačeka, za kog je Stepinac napisao da je „jedan pravi kumek“, Budak je na Stepinca ostavio sjajan dojam. Istoga nadnevka, u Dnevniku, Stepinac je napisao da se u Budaku „krije čestita hrvatska duša“. U Stepinčevu Dnevniku možemo pročitati da su se sugovornici složili da „banska vlast ne čini gotovo ništa u pobijanju boljševizma“. Istom prilikom, Stepinac je u Dnevniku još napisao: „Iz svega sam vidio da ova grupa (ustaše – op. I.K.) iskrenije misli s Katoličkom crkvom, nego li HSS. Ali sam naglasio i to da ja ne mogu biti član ni jedne ni druge stranke, nego želim biti izvan stranačkih sporova i pomoći sve koji žele dobro našem narodu.“
Kada ga je Budak ponovno posjetio 30 kolovoza 1940., skupa s dr. Mirkom Pukom, Stepinac im je kazao: „Znam samo to da je najstrašnije zlo za nas, komunistička Rusija. Ukoliko se budete borili protiv komunista, bit će to najbolja reklama za vas kod hrvatskog svećenstva…“ Toga dana, Stepinac je u Dnevnik još zapisao: „Moram u duši priznati da Mile Budak sigurno misli dobro Crkvi katoličkoj, što nažalost ne mogu reći o destruktivnim elementima u Hrvatskoj seljačkoj stranci.“
Nakon što su vlasti Banovine Hrvatske pojačale progone i zatvaranja pripadnika Domovinskog krila Ustaškog pokreta, Stepinac je početkom 1940. bezuspješno pokušao dr. Milu Budaka, nakon devetodnevog štrajka glađu, osloboditi iz zatvora, intervenirajući kod tadanjeg bana Ivana Šubašića. O Stepinčevu političkom zaokretu od HSS-a, navest ću tek svjedočenje vlč. Vilima Cecelje, koji je sa Stepincem od 1938. više puta dulje razgovarao. Kada je Cecelja prenio Stepincu primjedbe ustaša da naginje Jugoslaviji, Stepinac je to odlučno otklonio te Cecelji kazao:
„To je mišljenje krivo. Ja ne mogu nastupati javno, ali mi je i te kako na srcu hrvatski narod i njegova država. Pomažem Oršanićevu obitelj (prof. Ivana Oršanića – op. I. K.), koji je bio zatvoren, jer su u njegovu stolu u razredu nadbiskupske gimnazije na Šalati našli tiskane plakate o hrvatskoj državi i Paveliću. Kad bih bio protiv toga, onda ne bih pomogao… Najbolje znadem kao nadbiskup što je Beograd i što želi Crkvi i hrvatskom narodu.“
U razgovorima s Ceceljom, Stepinac je rekao da su njegova vrata ustaškim prvacima širom otvorena, a ako mu imaju što poručiti, mogu to učiniti upravo po vlč. Cecelji. Poznato je da je Stepinac kasnije pozdravio proglašenje NDH, što se držalo službenim stavom Hrvatskoga katoličkog episkopata u odnosu na novoproglašenu hrvatsku državu.

Stepinčeva lojalnost hrvatskoj državi

Dan poslije uspostave NDH, 11. travnja 1941., nadbiskup Stepinac je posjetio dr. Milovana Žanića, povjerenika za unutarnje poslove. Sutradan, 12. travnja 1941., posjetio je zamjenika državnog poglavara, generala Slavka Kvaternika i čestitao mu obnovu hrvatske države. Dr. Jozu Dumančića, gradonačelnika Zagreba, dr. Stepinac je službeno pohodio 16. travnja 1941. i zadržao se s njim u jednosatnom srdačnom razgovoru.
Istoga nadnevka, Stepinca je u audijenciju primio poglavnik dr. Ante Pavelić. Poslije tog razgovora nadbiskup Stepinac je dobio dojam, „da je Poglavnik iskreni katolik i da će Crkva imati slobodu u svom djelovanju“.
Lojalnost zagrebačkog nadbiskupa Stepinca prema NDH bila je u skladu s neotuđivim međunarodnim pravom svakoga naroda, pa tako i našega hrvatskoga, na državnu samostalnost! Stepinčevo raspoloženje prema NDH najbolje je razvidno iz Okružnice upućene svećenstvu zagrebačke nadbiskupije, 28. travnja 1941. Okružnica nema narav formalne uljuđenosti, kao primjerice čestitka Vladku Mačeku na uspostavi Banovine Hrvatske. Štoviše, uspostavu NDH Stepinac u Okružnici uspoređuje s događajima „koji su narod naš donijeli ususret davno sanjanom i željkovanom idealu“.
Rečena Stepinčeva Okružnica predstavljala je dobar temelj za buduće odnose između Katoličke crkve u Hrvata i vodstva NDH. Stepinac je već potkraj travnja 1941. obavijestio Pavelića, da je poduzeo korake kako bi došlo do prvih službenih razgovora između predstavnika Svete Stolice i Nezavisne Države Hrvatske.
Stepinac nije vlastitu privrženost i odanost NDH isticao samo u Okružnici svećenstvu zagrebačke nadbiskupije i prigodom susreta s Pavelićem i drugim hrvatskim visokim državnim dužnosnicima. Primjerice, u propovijedi u bazilici Srca Isusova u Zagrebu, 19. ožujka 1942., ćuteći što znači sloboda i nacionalna država za hrvatski narod, Stepinac ističe:
„Nije ovo prvi put, da vam progovaram s ovoga svetoga mjesta u času, kad ste ispunili svoju kršćansku dužnost… Ali je prvi put, da vam progovaram s ovoga mjesta, nakon što se obistinio san vaše mladosti i postala zbiljom Nezavisna Država Hrvatska. To je ono za što su pali milijuni hrvatskih života u prošlosti, ono za što su istrunule kosti nebrojenih junaka našega roda i naroda.“
Prva sjednica Hrvatske biskupske konferencije u NDH održana je u lipnju 1941. u Zagrebu. Na konferenciji hrvatskih biskupa odlučeno je da pohode Pavelića i izraze mu lojalnost. To se dogodilo 26. lipnja 1941., kada je u Ime svih nazočnih crkvenih velikodostojnika Stepinac pozdravio hrvatskoga državnog poglavara „s obećanjem iskrene i lojalne suradnje za bolju budućnost naše domovine“.
Druga sjednica Hrvatske biskupske konferencije održana je ponovno u Zagrebu od 17. do 19. studenoga iste godine. Središnja tema konferencije bili su vjerski prijelazi s pravoslavlja na katoličanstvo. O zaključcima Hrvatske biskupske konferencije, Stepinac je Predstavkom od 20. studenoga 1941. izvijestio Pavelića, ističući da su „zaključci Hrvatskog Katoličkog Episkopata dirigirani prevelikom ljubavlju i brigom za hrvatski narod, za Nezavisnu Državu Hrvatsku i za katoličku vjeru, koja je vjera ogromne većine hrvatskog naroda“.

Položaj Katoličke crkve u NDH

Vrh Katoličke crkve u Hrvata bio je veoma nezadovoljan teškim položajem Crkve u velikosrpskoj Kraljevini Jugoslaviji. Ustavna načela beogradske umjetne države o navodnoj ravnopravnosti svih vjeroispovijedi bila su tek mrtvo zakonsko slovo na papiru, jer je u zbilji Srpska pravoslavna crkva imala sve povlastice u odnosu na druge vjerske zajednice, napose u odnosu na Katoličku crkvu u Hrvata. Beogradski vlastodršci navlastito su s velikim nepovjerenjem gledali na Katoličku crkvu u Hrvatskoj. Konkordat između Kraljevine Jugoslavije i Svete Stolice nikada nije sklopljen.
Onodobni katolički tisak izravno je pokazivao nezadovoljstvo teškim položajem Katoličke crkve u Kraljevini Jugoslaviji. Iskazivao je sve otvorenije potporu hrvatskom nacionalnom pokretu, te sve veću naklonost politici hrvatske državne neovisnosti. A kada je hrvatski narod, poslije 839 ljeta mraka, ugledao svjetlo nade, 10. travnja 1941. – to je značilo osjetno bolje dane za Katoličku crkvu u Hrvatskoj.
U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Katolički vjerski pokret djelovao je posve slobodno te uživao punu potporu onodobnih hrvatskih vlasti. Osobito su djelatne bile katoličke udruge: Organizacija katoličkih muževa i žena, Veliko križarsko bratstvo i sestrinstvo, razne Gospine kongregacije i druga katolička društva. Članovi katoličkih udruga imali su pozitivan odnos prema hrvatskoj državi, premda izravno nisu sudjelovali u političkom životu.
U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj izlazilo je oko 50 katoličkih tjednika, smotra te crkvenih i redovničkih glasila. Katoličko Hrvatsko književno društvo Sv. Jeronima objavilo je više od 50 značajnih knjiga i u svom nakladničkom radu uživalo je nesebičnu državnu potporu.
Brojni katolički intelektualci zauzimali su značajna mjesta u državnoj upravi i Ustaškom pokretu: zapovjednik Ustaške mladeži – prof. Ivan Oršanić, također zapovjednik Ustaške mladeži – dr. Feliks Neidzielski, zapovjednica Ustaške ženske mladeži – prof. Dolores Bracanović, ravnatelj Hrvatskoga dojavnog ureda „Croatia“ i glavni ravnatelj promidžbe – Ivo Bogdan, urednik dnevnika „Hrvatski narod“ – dr. Franjo Dujmović, intendant Hrvatskoga državnog kazališta – prof. Dušan Žanko…
Onodobni nadbiskup zagrebački, mons. dr. Alojzije Stepinac u svim Izjavama govorio je o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj s punim poštovanjem, kao o zakonitoj državi, u svakom pogledu, uspostavljenoj voljom hrvatskog naroda. U nekoliko je navrata žigosao neodgovorne čine pojedinaca, koji nisu bili u skladu s katoličkom vjerom i ćudoređem. Osobno je štitio Židove, poglavito one koji se nisu ogriješili o hrvatske državne zakone, napose ukoliko su bili u mješovitim brakovima. Zalagao se, koliko god je mogao, u zaštiti pravoslavaca, navlastito onih koji su bili suđeni i progonjeni, bez valjanih dokaza za protudržavno djelovanje…
Blagopokojni je vrhbosanski nadbiskup mons. dr. Ivan Ev. Šarić, u Otvorenom pismu argentinskim državnim vlastima, poslije jugoslavenskog Zahtjeva za izručenje dr. Ante Pavelića, napisao: „Izjavljujem pred cijelim svijetom, da Katolička crkva nije nikada bila tako zaštićena, niti njezina nastojanja širenja Istine na sve strane bolje zajamčena, nego li za vrijeme vladanja dr. Ante Pavelića u Hrvatskoj.“

Posve razumljivi Stepinčev protukomunizam

Tijekom Drugoga svjetskog rata, hrvatski metropolit, zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac, s pravom je oštro osuđivao partizanski pokret, s moralne točke gledišta. Prema Stepinčevim tvrdnjama, partizani su počinjali strahotne zločine, od početka rata, nad hrvatskim narodom. Razarali su narodnu imovinu i ubijali iz zasjeda mirne, nevine ljude i svećenike. Inače, Stepinac je odlučno dizao vlastiti glas jednako i protiv svih drugih onodobnih protukatoličkih ideologija: nacifašizma, masonstva, liberalizma i četništva.
Primjerice, u jeku strahota Drugoga svjetskog rata, u glasovitoj propovijedi u Zagrebu, 31. listopada 1943., Stepinac je nedvosmisleno osudio, kao i u nekoliko drugih javnih prigoda, nacistički rasizam: „Svaki narod i svaka rasa ima pravo na život dostojan čovjeka. Nitko nema pravo da na svoju ruku ili na drugi način oštećuje pripadnike druge rase ili narodnosti.“
Podjednako oštra i nedvosmislena kritička stajališta Stepinac je zauzimao prema komunizmu i boljševizmu, tijekom opstojnosti NDH. Tako je već 13. travnja 1941. Stepinac u propovijedi u zagrebačkoj katedrali rekao: „Nema veće zaprjeke miru nego je komunizam koji je negacija svake istine i pravde.“ Sredinom svibnja 1941., u svom Dnevniku, Stepinac je zapisao: „Prije nego li boljševizam bude srušen u Rusiji, neće biti mira u svijetu ni u Europi.“
Na Euharistijskom kongresu u Žakanju kod Ozlja, 30. studenoga 1941., Stepinac „bezbožne komunističke vođe“ ubraja među one koji „pljuju po Isusu Kristu“. U Okružnici od 14. siječnja 1942. Stepinac piše: „Živimo u vremenu, kad se manje-više čitav svijet kulturni, nalazi u borbi protiv strašne opasnosti komunizma.“
Katolička crkva je uvijek cijenila ulogu žene, kako u ljudskoj povijesti, tako napose u biblijskoj povijesti, visoko uzdižući čast i dostojanstvo žene, prvotno kao majke. Po mišljenju nadbiskupa Stepinca, partizanstvo je, pak, ponizilo ženu, namećući joj nenaravnu ulogu. O tomu je Stepinac akademičarkama, 25. studenoga 1942., u Zagrebu izjavio: „Gurnuti ženi pušku u ruke, bilo pod naslovom drugarice ili kojim drugim, znači od žene stvoriti nakazu, a nažalost, nerijetko i divlju zvijer, čiji je svršetak redovito tragičan i bolan.“
O spomenutomu pitanju, istovjetna stajališta Stepinac je javno iznio u Govoru djevojkama Domaćinske škole 11. siječnja 1942. u Zagrebu te u Govoru istim učenicama u Zagrebu, točno godinu dana potom, na Dan Svete Obitelji.
Stepinac je nadalje s pravom upozorio članove Akademskoga križarskog bratstva, 25. siječnja 1942.: „Crvena neman radi svim snagama da nas uništi.“ Barbarske postupke partizana Stepinac je kritizirao i u propovijedi u Mariji Bistrici, početkom srpnja 1942., a budući da partizanski zločini i grabež nisu prestajali, Stepinac je i Svetu Stolicu izvješćivao o zločinima u Hrvatskoj, optužujući „četnike i komuniste kao začetnike svega zla što se zbilo u Hrvatskoj“.
Partizanski razbojnici su s osobitom nasladom ubijali katoličke svećenike, kao i četnici, o čemu je Stepinac progovorio u propovijedi 21. svibnja 1944., prigodom dijeljenja krizme u topničkoj vojarni u Zagrebu. Komunistički sustav lažnih vrijednosti, Stepinac je osudio i u Govoru u Zagrebu ispred katedrale 31. listopada 1943., kada je kazao: „Ne možemo priznati sistema koji bi htio negirati osobnoga Boga, Stvoritelja svijeta, a ispovijedanje vjere u Boga svesti unutar četiri zida.“

Loading...