STJEPAN RADIĆ: Povijesna lekcija koju Hrvatska još nije naučila!

0
490

Od posljedica ranjavanja 8. kolovoza 1928. preminuo je možda najveći hrvatski političar svih vremena, osnivač Hrvatske seljačke stranke, Stjepan Radić. Tog kolovoškog dana, koji je prije 90 godina najvjerojatnije bio jednako sparan i vruć kao i danas, podlegao je ranama koje je zadobio u beogradskoj skupštini kada je na njega pucao Puniša Račić, srpski radikal i tajni agent četničke organizacije Crna ruka. Račić je zbog svog zlodjela osuđen na 20 godina robije. Po dolasku u zatvor, upravitelj mu je, umjesto vlažne samice, ustupio čitavo krilo vile koja se nalazila u blizini zatvora i iz koje je mogao odlaziti kamo god je htio. Račića su kaznili tek partizani kada su ušli u Beograd u listopadu 1944. Prijeki sud osudio ga je na smrt i streljao.

Za razliku od Puniše Račića, Stjepan Radić je, zbog svoje višedesetljetne proturežimske aktivnosti i beskompromisne borbe za pravdu, velik dio života proveo u vlažnim samicama po raznim kaznionicama. Prvi puta je uhićen i zatvoren još kao tinejdžer kada je 1889. u Zagrebu kao učenik Klasične gimnazije, na izvedbi opere ‘Nikola Šubić Zrinski’ povikao ‘slava Zrinskome, dolje tiranin Héderváry’. Šest godina kasnije, uhićen je i zbog sudjelovanja u paljenju mađarske zastave ispred HNK. Tada mu je ukinuto pravo daljnjeg školovanja u svim zemljama Austro – Ugarske monarhije pa sa ženom Marijom odlazi u Pariz gdje, iako živi u teškom siromaštvu, završava Slobodnu školu za političke znanosti kao drugi najbolji student generacije.

Loading...

Nakon povratka u hrvatsku s bratom Antunom 1904. osniva Hrvatsku pučku seljačku stranku koja se u početku borila protiv austrougarskog unitarizma i mađarske hegemonije te propagirala ideju ujedinjenja južnoslavenskih zemalja pod austrijskom krunom.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata upozorava hrvatske političare da ne žure u Beograd prije nego što se dogovore uvjeti ujedinjenja jer je naslutio što će se kasnije dogoditi, odnosno da će u novonastaloj Kraljevini SHS mađarska hegemonija biti zamijenjena srpskom.

“Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu”, kazao je 28. studenog hrvatskoj delegaciji koja je žurila u Beograd. Povijest je pokazala da je itekako bio u pravu.

U počecima Kraljevine SHS Stjepan Radić bio je najljuća oporba vladajućem režimu kojim su upravljali srpska kraljevska dinastija i vladar Aleksandar I Karađorđević te najjača politička snaga u parlamentu, Radikalna stranka Nikole Pašića. Protivio se njihovom unitarizmu i zalagao za hrvatsko pravo na vlastito samoodređenje u novoj državi. Zbog toga je više puta boravio u zatvorima. Često su ga zatvarali u vrijeme predizborne kampanje jer su misliti da će time zaustaviti popularnost Hrvatske republikanske seljačke stranke, kako se stranka zvala od 1920. Protivno njihovim očekivanjima, HRSS je ubrzo postala najveća stranka u hrvatskim krajevima Kraljevine SHS.

Zbog putovanja u Moskvu gdje je svoju stranku učlanio u Seljačku internacionalu, ponovno je uhićen jer je svaka komunistička djelatnost u zemlji bila strogo zabranjena (Obznana 1920.). Pušten je tek kada je javnim iskazom priznao dinastiju, vladu i Vidovdanski ustav, a iz imena uklonio pridjevak republikanska. Od tada se stranka zove Hrvatska seljačka stranka, a iste je godine 1925. ušla s radikalima u vladajuću koaliciju. Stjepan Radić bio je imenovan ministrom prosvjete, no zbog velikih neslaganja s radikalima ubrzo napušta savez.

Na idućim izborima nastupa u moćnoj koaliciji s njegovim dojučerašnjim najvećim protivnikom – vođom Srba u Hrvatskoj, Svetozarom Pribičevićem. On je 1927. nakon višegodišnje bliskosti s beogradskim režimom, uvidio njegovo pravo lice pa je stao uz svog prirodnog saveznika, a to je Radić. Seljačko-demokratska koalicija (SDK) bila je možda najljepša koalicija u hrvatskoj političkoj povijesti, a na izborima je postigla ogroman uspjeh. Ciljevi koalicije su bili reorganizacija jugoslavenskoga političkog života, okončanje neparlamentarnih postupaka i borba protiv velikosrpske hegemonije.

Zbog velikog uspjeha i zbog ideja koje su zastupali, vođama SDK prijetilo se smrću na dnevnoj bazi. Prijetnje smrću objavljivale su se i u režimskim glasilima radikala koja su izlazila u Beogradu. Nažalost, 20. lipnja 1928. prijetnje su postale stvarnost. Puniša Račić za govornicom u beogradskoj skupštini otvorio je vatru na Radića i uže vodstvo HSS-a. Na mjestu je ubio Pavla Radića, Stjepanova nećaka i Đuru Basaričeka, a ranio Stjepana Radića, Ivana Granđu i Ivana Pernara, strica od djeda istoimenog političara Živog zida.

Nakon atentata uslijedili su spontani prosvjedi u cijeloj Hrvatskoj. Samo u Zagrebu prosvjedovalo je više od 100 000 ljudi, a žandari su ubili troje te ranili njih 60-ak. Stjepan Radić pokopan je 12. kolovoza 1928. u arkadama na Mirogoju. Sprovodna kola s Radićevim tijelom k Mirogoju su krenula u 9:30, a u arkade stigla u 17:30 jer se na ulicama Zagreba skupilo mnoštvo koje se s Radićem htjelo posljednji puta oprostiti. Na sprovodu je bilo više od 200 000 ljudi.

Na žalost, nakon njega u Hrvatskoj se još uvijek nije rodio političar koji bi mu parirao moralom, dosljednošću i liderskom snagom.

Evo kako je govorio Stjepan Radić:

Danas samo kretenski um ili zločinačka duša može propovijedati srednjovječnu razornu plemensku mržnju … treba što prije pokazati, da ipak nismo tako besvijesna masa, da bi se u nas do vijeke mogao štrcati tuđinski otrov razdora i mržnje,

Borit se valja i činom, i to plugom i motikom, udruživanjem i javnim sastajenjem, skupnim peticijama i prosvjedima, ali nikada pod nikoju izliku i u nijednu svrhu kakvim mu drago materijalnim oružjem, bio to kamen ili bomba, batina ili puška, kolac ili sjekira

“Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška stavljati svoj rođeni narod pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po svojoj gospodarskoj voljici bez naroda i proti narodu. Ako to ne vjerujete, dao vam Bog svima proživjeti toliko – to ne će biti dugo – da vidite, kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas odpuhnuti baš u času, kad ćete misliti, da se je narod smirio, a vi da ste ga dobro zajašili. Živjela republika! Živjela Hrvatska!