Što se stvarno sada događa s Agrokorom!

Tomislav Miletic/PIXSELL

Prije tri dana, 10. travnja istekao je prvi rok za postizanje nagodbe vjerovnika Agrokora. Dakle, prva bitna činjenica glasi da nagodba nije postignuta, što se svakako može smatrati i političkim podbačajem ove Vlade. Istina, Trgovački sud u Zagrebu istog je dana produljio rok za daljnja tri mjeseca i time očekivano udovoljio zahtjevu izvanredne uprave Agokora. Umjesto postignute nagodbe, javno se prezentira dokument koji se zove „Načelni sporazum o ključnim elementima nagodbe“. Znači, u načelu svi se slažu oko merituma stvari, ali se ipak nisu oko svih detalja složili. Ovaj sporazum su potpisali članovi Privremenog vjerovničkog vijeća, predstavnici Udruge dobavljača i ruske VTB banke. Radi se zapravo o neformalnoj skupini koja pruža podršku neobvezujućem dokumentu. Nisu jasni ni pravni aspekti ove problematike.

Čije interese brani Marica Vidaković?

Situacija u Agrokoru hrvatsku javnost opravdano zabrinjava zbog efekta čitave krize na domaću proizvodnju i gospodarstvo. Domaći dobavljači svedeni su na lik Marice Vidaković, prokuristice Kraša koja se nametnula kao njihov svojevrsni glasnogovornik. Od samog početak Vidaković je branila bivšeg izvanrednog povjerenika Antu Ramljaka pa se postavlja pitanje čije interesa ona stvarno zastupa? U sjeni ovih zbivanja događaju se mnoge bitne stvari, o kojima javnost nije izvještena. U petak je Franck podnio Trgovačkom sudu dva podneska. U jednom od tih pravnih akata skreće se pozornost na 15. sjednicu privremenog vjerovničkog vijeća, održanu 19. ožujka na kojoj je jedina točka dnevnog reda bio angažman savjetnika ovog tijela. Sve do danas, javnost i vjerovnici nisu obaviješteni o odlukama i zaključcima sjednice, tako da se špekulira i o mogućoj zloupotrebi položaja od strane pojedinaca u vijeću, koji rade protivno interesima većine vjerovnika i domaćih dobavljača. Zato Franck traži od suda da izda nalog izvanrednom povjereniku Fabrisu Perušku o dostavi kompletne dokumentacije s 15. sjednice privremenog vjerovničkog vijeća, ali i da zabrani angažman i plaćanje novih savjetnika.

Franckova borba za transparentnost procesa

I u drugom podnesku Franck inzistira na transparentnosti cijelog procesa pa tako predlaže Trgovačkom sudu da odredi izvanrednom povjereniku obvezu dostavljanja svih ugovora o povjerljivosti koji su sklopljeni s članovima vijeća te da poduzme sve potrebne radnje radi osiguranja nesmetanog tijeka informacija između vijeća i vjerovnika. Traži se i osiguravanje stalnog tijela umjesto privremenog vjerovničkog vijeća koje javno i transparentno mora sudjelovati u izradi nagodbe. Sasvim logično, Franck zahtjeva i dostavu specifikacija svih tražbina koje su plaćene, kao i objašnjenje kriterija koji su korišteni za odabir kome će se, što i koliko platiti. U ovoj igri vrti se veliki novac, a prostor za zamračivanje novca je iznimno širok što otvara dodatne mogućnosti za zloupotrebe i malverzacije ili barem pogodovanje određenim interesnim skupinama. Zamislite, ako Franck kao jedan od najvećih vjerovnika među dobavljačima mora tražiti od suda pravo na informacije o radu tijela koje nominalno predstavlja i samu tvrtku Franck, onda je uistinu jasno da Marica Vidaković ne radi za interese dobavljača i domaćih vjerovnika. Ako smijemo primijetiti, nije slučajno da se upravo tvrtka Franck odlučila upustiti u borbu za transparentnu i poštenu nagodbu. Naravno, u pitanju je veliki novac, ali također ne treba smetnuti s uma kako je Franck rijetki svijetao primjer privatizacije. Dugogodišnji vlasnik Francka, Milan Artuković, koji je još 1973. postao komercijalni direktor, svojedobno je izjavio kako će u svojoj oporuci odrediti da tri generacije njegove obitelji ne mogu prodati ovu najveću hrvatsku tvrtku za preradu kave i čaja. Između ostalog, Artuković je rekao i sljedeće: „„Franck nema cijenu jer tvrtka nije pripremljena za prodaju, a nije pripremljena zato što nas to ne zanima.“ U zemlji gdje je sve na prodaju, od imovine do političke podrške – ovakvo pošteno razmišljanje može se pokazati skupim.



Dok se drugi tajno dogovaraju, određeni vjerovnici inzistiraju na transparentnom, pravednom i zakonitom procesu, ali bez smjene ministrice Martine Dalić nema preduvjeta za rasvjetljavanje čitave priče. Doduše, postoji uvijek mogućnost tužbe međunarodnim sudovima na koju bi se mogli odlučiti i drugi domaći dobavljači. Uglavnom, kako sada stvari stoje, finalizacija nagodbe sa svim zadovoljnim dionicima nije realan ishod, baš kao što nisu realni ni snovi Andreja Plenkovića, koji po najnovijim informacijama nikad neće postati predsjednik Europske komisije.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI