Damir Plavšić, vukovarski branitelj i autor knjige „Bitka za Vukovar, ne plači, moj dobri anđele” koji predstavom „Bitka za Vukovar” diljem svijeta zajedno sa Damirom Markušom promovira Domovinski rat, tim prigodama bilježi niz emotivnih susreta.
Ipak, onaj koji se dogodio u Zaprešiću, za njega je bio poseban:
„Prije dvije godine nakon predstave “Bitka za Vukovar” koju smo izveli u Zaprešiću, prišao mi je jedan čovjek i kazao da se zove Milan Turkalj. Kazao mi je da je on taj koji se jedini od 1.300 zarobljenika suprotstavio zvijerima koje su nas mlatile u logoru. Bio je to jedan od najpozitivnijih šokova u mom životu, jer je riječ o čovjeku za kojeg sam bio siguran da je ubijen a čije sam herojstvo opisao u svojoj knjizi „Ne plači, moj dobri anđele””, kazao nam je Damir Plavšić i objasnio:
Prišao mi je i rekao: Ja sam taj…
„Silno sam se obradovao jer sam mislio da čovjek više nije živ jer je Milan Turkalj jedan od logoraša koji je zajedno sa mnom u srpskom logoru Stajićevo, u štali za krave, svakodnevno gledao smrti u oči trpeći batine i poniženja. Jedne večeri, četnici su bili posebno „inspirirani” za zlostavljane pa nas nisu prestajali tući satima. Znali smo, ako ima ikakve šanse za preživljavanje, onda moramo stisnuti zube i šutke čekati da prođe.. No, jedan… Samo jedan od nas 1.300 više nije želio šutjeti”, prisjetio se Damir Plavšić ranjenog čovjeka sa štakom koju je digao visoko u zrak i na sav glas mučiteljima rekao ono što je svima bilo na srcu.
Evo kako je Plavšić u svojoj knjizi opisao trenutak velike odvažnosti hrvatskog heroja, ali i užasa jer je autor sve ove godine bio uvjeren kako je Milan Turkalj – ubijen :
“Tuku ga već dugo.
Ljudi se počinju meškoljiti,
u štali se čuje tihi žamor,
više ne možemo izdržati ta ponižavanja.
Bageri ponovo glasno kopaju rupe.
Napolju fijuče košava i uznemireno laju psi čuvari.
Odjednom se jedan naš ranjenik diže na zdravo koljeno
i viče iz svega glasa:
PI*KA VAM MATERINA ČETNIČKA,
MI NISMO USTAŠE!
MI SMO HRVATI!
MI SMO HRVATSKI BRANITELJI!
PRESTANITE NAS TUĆI KAO STOKU,
MI SMO LJUDI!
Policajci su ostali iznenađeni i šokirani.
Nije im jasno što se događa.
Sve je potrajalo samo trenutak
a onda su potrčali prema njemu.
Ranjenik je podigao štaku visoko u zrak i ponovo viknuo:
NIKADA NAS NEĆETE UNIŠTITI!
JOŠ ĆE SE VIJORITI H R V A T S K I B A R J A K!
Ž I V J E L A H R V A T S K A!
Kada su došli do njega zamahnuo je svojom štakom,
snažno je udario jednog ogromnog rezervistu
a štaka je od jačine udarca pukla na dva dijela.
Poludjeli su od bijesa.
Mahnito ga udaraju svime što imaju u rukama.
Kada je bez svijesti ostao ležati sav u krvi,
iznijeli su ga van, čuju se pucnji.
Zvijeri se više nisu vraćale u štalu,
a na ulazu je ostalo samo nekoliko stražara.
Nastupila je neka teška tišina, svi smo duboko patili,
ostali smo još dugo budni zadubljeni u svoje misli…
Tada su ga kao krpu iznijeli napolje iz štale i čuli su se pucnji iz automatskog oružja, mislili smo da su ga ubili. Međutim, Milana su naslonili na ogradu i počeli pucati u njega (dobio je prostrijelne rane šake, podlaktice i noge) ali nakon trećeg pucnja dotrčao je jedan srpski časnik i prekinuo je iživljavanje te je poslao Milana u bolnicu u Novi Sad. Umjesto da prestane, u bolnici se nastavljaju mučenja i iživljavanje medicinskog osoblja U bolnici je doživio mučenja od strane liječnika i medicinskih sestara koji su mu gurali prste u rane, nazivali ga ustašom i nisu mu dali nikakve lijekove za bolove prilikom šivanja prostrijelnih rana….
“Moj heroj Milan Turkalj samozatajan je i običan mali čovjek ali je zapravo veliki čovjek. S obzirom da on ne priča o tome što je preživio ja osjećam dužnost da zbog naše djece i mladih da ispričam ovu priču”, završio je Damir Plavšić.