Svijet svoja čuva, a u Hrvatskoj nestaju posljednji ostatci tradicionalne drvene gradnje

0
531

Samo ostaci ostataka postoje od nekada bogate drvene tradicijske arhtekture koja usprkos svim smejrnicama obnove nezaustavljivo propada čime Hrvatska gubi jednu od svojih najbitnijih dionica stare pučke gradnje

U godini europske baštine Hrvatska bilježi i neslavan rekord – sve više nestaju posljednji ostatci drvene gradnje koje je nekada tvorila bitan korpus tradiconalne arhitekture.

Dok se u svijetu vrlo pažljivo čuvaju i obnavljaju drvene kuće – u Hrvatskoj s tek ponekim sličnim primjerom, već više od stoljeća nestaju sve one živopisne drvene gradnje koje su tvorile vrlo živ arhitektonski „rukopis“. Nestali su davno i ostaci savskog kupališta kao i posljednje drvene kućice što su se dugo odupirale umiranju u Tkalčićevoj ulici. Dvije istraživačice dr. Zrinka Pepeljnjak i pokojna dr. Ksenija Marković pokušavale su u svojim znanstvenim istraživanjima upozoriti na ovaj fenomen, dr. Marković izdala je i smjernice očuvanja drvene ahitekture, no, proces i kronika jednog nestajanja su nezaustavljivi, iako ima područja gdje se još može pronaći ova živopisna gradnja.

Loading...

Time Hrvatska gubi i čitav jedan povijesni dio svoje arhitekture od koje postoje još samo ostatci. Na području današnjeg Zagreba postojalo je selo sjevernog, prigorskog tipa sa zbijenim zaseocima, te bliže Savi, selo nizinskog tipa s prostranim gospodrastvima. Šumovite padine Medvednice, bogate hrastom, kestenom i bukvom osiguravale su bogatstvo drvenog materijala za gradnju kuća. U nizinskom području do druge polovice 20. stoljeća živjele su velike zadružne obitelji koje su, za razliku od stanovništva u Prigorju, posjedovale veće površine obradivog zemljišta. Gotovo svaka kuća imala je vinograde na obroncima Medvednice. Još se uvijek mogu naći vinogradarske kuće i kleti koje su dobro sačuvane, kao i ugoj vinove loze. Ipak, i takvih je kuća sve manje. S druge strane, sela Prigorja prilagođavala su se brdovitom terenu te su zbog toga nepravilnog oblika i rasporeda građevina. Ovdje je svaka kuća imala poluukopan podrum – pemlicu, koja je služila za pohranjivanje usjeva ili vina.

Kuća najjednostavnije arhitekture bila je nastamba s jednom prostorijom, no danas ih se gotovo ne može naći. Brojnije su bile zastupljene kuće s dvije odvojene prostorije, od kojih je jedna bila glavna soba iža, a druga kuhinja. U istočnom dijelu Zagreba sela su prostrana s karakterističnim pravokutnim tlocrtom. Starije kuće na tom području nisu imale temelje. Zidani temelje – fundament – imaju samo kuće s početka 20. stoljeća, a koji je također sve manje. Građene su od hrastovih planjki koje su obrađivane tesanjem ili piljenjem, a planjke su spajane na dva karakteristična načina: hrvatskim ili njemačkim uglom.

Kuće su u pravilu bile građene kao prizmeni objekti, najčešće s dvije sobe, kuhinjom i ganjkom. Ispred ulaza nalazio se manji ganjk-palutan, čiji su dijelovi bili bogato ukrašeni raznim tehnikama obrade drveta. Gredu iznad planjki kao i zabat, na kojem se obično pisala godina gradnje i vlasnik kuće, majstori tesari ukrašavali su stiliziranom građom ili biljnom ornamentikom.

Isti podatci urezivali su se i na noseću gredu stropa (sleme, tram). Domaći majstori posebno su zanimljivo ukrašavali vrata kuća i okvira prozora vitičastim ukrasima, kao i stupove palutana i dvorišnih vrata. Često su se koristili i kršćanski motivi na zabatu (kalež, križ, Kristov monogram), dok su rimtički izrezbarene bile geometrijske linije na gredama.

Dakako, zadružni način života uvjetovao je i način organizacije prostora i gospodarskih objekata unutar imanja. Njaveća prostrija u kući – družinska iža bila je prostor u kojem se najviše boravilo, a žene su ovdje radile na tkalačkom stanu. Druga soba, komora, gdje se spavalo, često je bila naknadno prigrađena. Komora je bila samostalni objekt unutar seoskog imanja. Osim za spavanje, u komori su se držale škrinje s robom koje je žena donijela u miraz.

Osim kuće, na gospodarskoj okućnici tradicionalno su se nalazile i sukašnica (zasebna drvena kuća u kojoj se pripremalo jelo), krušna peć, burar, štala, štagalj, kotac, kokošinjac i kukužnjak (koš). Svaka zadruga ili cijelo selo imalo je mlin na potku. Na žalost – sva ova drvena gradnja polako gubi bitku s vremenom, siromaštvom, iseljavanjem i skupoćom restauracije. Doduše, smjernice i planovi za obnovu su bili na raspolaganju kao i mogućnosti inozemnog financiranja, ali to, usprkos svemu nije pomoglo da mnoge drvene kuće naprosto nestanu iz našeg vidokruga.