TAKOZVANI „GOVOR MRŽNJE“, ILI NOVOGOVOR IZ PREDVORJA TOTALITARIZMA

0
258
ilustracija

Tu bi se Obuljen mogla pozvati na Kolegu-Sovu: Identificirati, locirati, transferirati.

Zanimljivo je pratiti kako riječi, ili sintagme, s vremenom mijenjaju značenja – ponekad doslovce preko noći, a ponekad u dužem razdoblju; kao ledenjak što se nezaustavljivo i trajno pomiče naprijed, nevidljivo puzeći i praveći pustoš: kuda prođe ta klizeća pustoš tu dugo ništa neće rasti.

Događa se prava preobrazba riječi, odnosno njihovih značenja. Danas znače jedno, a sutra nešto posve drugo, što nema nikakve veze s tim prvim, prvobitnim.

Loading...

Kao da i kod riječi postoji svojevrstna moda, želja za promjenom, ne da se nikome biti staromodan. Nadobudni vlastodržci misle [uvijek i bez iznimke, tu nema pomoći] da povijest započinje nadnevkom njihova ustoličenja. Nema ni prije ni poslije, tekar neki stari međaši koji tobož pokazuju put što vodi do njih, svjedočeći kako imaju korijenje i da nisu od jučer. Strada tada mnogo toga – spomenici, povijesni datumi, nazivi gradova i ulica, kao i imena ljudi i pojava, a nedužne riječi ponajviše. Prema takvom specifičnom imenu može se točno utvrditi vrijeme kad je osoba rođena. Nema potrebe nabrajati primjere, svatko ih zna bar nekoliko, a postoje i znanstvena istraživanja koja mogu biti vodič barem kroz neka razdoblja.

Najčešće se značenja nametnu slijedom vremena i zbivanja u njemu – bilo pomodarstvom, ili voljom onih koji se smatraju gospodarima vremena, pa koliko bude trajalo – ali se često promijene i sama od sebe: istroše se, potroše, otrcaju, olinjaju kao opala lisica. Postaju stara krpa, nepotreban odpad, smeće. [Kao vladari i novac kojima je istekao rok trajanja.] Što je prirodno zatvaranje kruga. Protunaravno je (kao protunaravan blud) kad umišljenici koji sebe gledaju kao gospodare svega i svačega uporno pokušavaju zavladati značenjima i nametnuti ih puku [pokornim svojim podanicima, kako bi kraljevski željeli u nekim idealističkim snoviđenjima], bez obzira na činjenice, logiku i zdrav razum, prema kojima to što silom hoće nema veze s mozgom. Šaljući emisare, trubače i glasnogovornike koji bi glupavom narodu morali ‘objasniti’ da nije u pravu. Kome će vjerovati ako neće njima (i kad kažu da je proljeće kad je zima ha, ha…).

Veselo. Kao u cirkusu.

Ili kao u onoj humoreski „Preobražaj“ iz 1987. g. (poslije uvrštenoj u knjigu „Porez na brkove“):

… „Napokon, neka bude rečeno: pojava o kojoj sam nakan pripovijedati jest   p r i j e t v o r b a  /čudesna, magijska, naravna…???/  g l a v e    u   g u z i c u    i   g u z i c e     u     gl a v u!

Je li promjena glave u guzicu i guzice u glavu nastala zbog neke grješke, roditeljskoga grijeha, kazne … ? Je li nastala prema osobnim željama preobraženih stvorova u konačno ostvaren žuđeni lik po mjeri njihova poimanja čovjeka… ? Je li taj Novi stvor uopće više čovjek, ili ga treba Preimenovati? (Prevrednovati.) Ponovno mu nadjenuti ime, kao što je Adam imenovao stvari, zvijeri i pojave. Iznova osjetiti slast uvođenja u postojanje nadijevanjem Novih Imena, čime će započeti Nova Povijest; sve ostalo je  samo mrak i ništavilo.   ….“

Ničega nova… kako se stvari slabo mijenjaju. Nu, evo još nekoliko smijehotvornih redaka:

„…  još uvijek me uhvati smijeh kad na vratu iznad ramena svečano odjevena trupa, s kravatom i dostojanstvena držanja, umjesto glave vidim – guzicu! Bože, kakovih sve guznih faca ima … Nevjerojatno. Nisam mogao ni zamisliti. Kosmatih, bradatih, ćelavih, mlohavih, potamnjelih, obješenih, bucmastih …, … Tko bi sve nabrojio.

Istodobno, dolje na mjestu bivše stražnjice smješka se dobroćudno lice, ili tupo zuri, ili je namrgođeno.

Kakav revolucionaran obrat!

Samo ne znam što sada činiti s evolucijom?  Hoćemo li je baciti u, kako se najčešće kaže, ‘ropotarnicu historije’, ili je sve samo privremena i prolazna pogrješka?

Vjerojatno ćete bolje razumjeti kad vam kažem da činom preobrazbe ova dva organa nisu samo zamijenila mjesta, dogodilo se nešto mnogo bitnije: zamijenile su im se i funkcije.  …“

U zadnje vrijeme na udaru vlastodržaca našla se sintagma „govor mržnje“. Posve nepotrebno. Svakome normalnu je stalo do toga da se iz javnoga prostora makne sve što bi poticalo, izazivalo, ili proizvodilo mržnju, vrijeđanje i laži (bilo koje vrsti).

Ta djela su ujedno i kažnjiva prema Kaznenom zakonu RH. Spomenut ću samo neke članke, npr. 147. , 148. i 149.  koji se nalaze u XV. dijelu Zakona (Djela protiv časti i ugleda) prema kojima se kažnjava sramoćenje, uvrjeda, kleveta, iznošenje lažnih tvrdnji i sl. Podrobno i dostatno. Dostatno i za njihov novogovorni ‘govor mržnje’.  Dodajmo kako je i Ustavom RH zabranjena svaka diskriminacija – premda diskriminaciju čine baš vlastodržci i njihovi izvršitelji. Za primjer ću navesti samo Ministarstvo kulture i njegovu vrhovnu činovnicu.

Zašto onda to ipak čine? Donoseći, pripremajući i bučno /agresivno/ najavljujući nove zakone i odredbe. Je li riječ samo o birokratskoj potrebi za što većim brojem propisa, ili…?

Jednostavno zato kako bi mogli na totalitaran način označiti ‘govorom mržnje’ sve što se ne uklapa u njihov svjetonazor, mišljenje, odluke i postupke. Ograničiti, spriječiti, zaustaviti, onemogućiti… Tu bi se Obuljen mogla pozvati na Kolegu-Sovu: Identificirati, locirati, transferirati.

Naravno, oni na vlasti bi određivali što je ‘govor mržnje’, a što istina, pošalica, humor i satira –  kao što čini  (austrijski) Štediša i njegove Новости/Novosti. Na način: ja mogu, a ako ti kažeš da je snijeg bijel, voda mokra i da ptica leti a ne galopira – onda je to  ‘govor mržnje’. Laž. Diskriminacija. Ugrožavanje. Netrpeljivost… Ili što se u tome trenu traži, što je kurentno.

Nije lažov lažov, nije lupež lupež, nije kurva kurva, nije neznalica neznalica, ni podlac podlac – oni će ‘zakonski’ odrediti što je što i tko je tko. Uz pomoć Ministarstva istine, a Čmolja će nam sve to lijepo objasniti pa će nam biti bistro do kraja života. Objašnjavao je neumorno i onaj kojemu bi bilo bolje da je ostao kuš; nalajao se toliko [nećemo  spominjati prikladan glagol iz spomenute humoreske] da to ni pas s maslom ne bi uspio pokusati. Ni čopor pasa.

Svoje stajalište nećeš imati gdje izreći, podrezat će ti krila, začepiti usta, „uskratiti živež“ (kako je kukao svojedobno Tin Ujević), pa se koprcaj dok ne skapaš. Da se Čmolja može naslađivati i sladostrasno uživati u tome. Bože, tko sve u Hrvatskoj nije bio ministar. „Kad je mogla ona, onda može i portir u zgradi Ministarstva kulture.“ – izreče nedavno na televiziji jedan kolega po peru, trpajući u isti koš pijanu joj predhodnicu (Zlatar-Violić) i nju.

A ja sam siguran da bi portir bio bolji!

Čak je i Šuvar bio milosrdniji i darežljiviji od ove spodobe prema onome što je nosilo predznak domoljubnoga, hrvatskoga, desnijega (barem mrvicu). Čmolja Nina je pravi Ždanov. Nekreativna činovnička kreatura s diktatorskim navikama i nakanama.

Mediji su ionako manje-više pod nadzorom (uglavnom prokomunističkim, stare strukture su se lijepo i uspješno rasporedile), ali njima je to malo – žulja ih  internet  i  društvene mreže; svašta ljudi tamo pišu i objavljuju – što neizostavno treba dodatnim zakonima ograničiti i  ušutkati. Na bilo kakav način. Propisati: što, koliko, kako, kada i zašto…  [Propisati: to je ključna riječ!] Ždanov, Ždanov, ili po domâče: Miloš Žanko. Moram priznati da im nije lak posao (ni Kinezima, kamoli ovdašnjima). Jednostavnije je bilo prije u analognom i egzekutivnom svijetu, ovaj virtualni je neuhvatljiv, premda su stare navike preživjele i o(p)stale. Stalno izmiče, kao Kairos. Ne možeš ga obuzdati ni uhvatiti. Soli na rep.

Uzalud dokazi, razčlambe i činjenice – bit ćeš kažnjen jer su oni to što činiš proglasili govorom mržnje.

Zabranjeno je istraživanje, propitivanje i sumnja – postat će revizionizam, lažna tvrdnja i kažnjivo podrivanje Objavljene Istine, koju su objelodanili Gospodari Istine i mora ostati takva do kraja vremena. Kao nova sveta knjiga.

I mozak na daljinski. Teledirigiran.

Žele valjda postati nedodirljivi, ili je još u njima genetska poveznica s vremenom kad su postojali zakoni o zaštiti „tekovina revolucije“, „samoupravnoga socijalizma“ i posebno onaj „o zaštiti imena, lika i djela JBT“ – „najvećega sina naših naroda i narodnosti“.  [Ovo  o najvećemu sinu uvijek me je nasmijavalo, jer je bio mališan od metra i kvarat; jedino je Ježov bio manji od njega, a Dolfika i Koba tu negdje.]

Ako to nije uvod u totalitarizam, što je onda!

A sada hajd’mo malo u rapere:

Ne znam je li rap još u modi

i raperska spika,

poneka rima nikada ne škodi,

ni kad je u njoj društvo naših dikā:

Čmolja, Njonjo i Vitez Blijedog Lika;

– to je ta klika.

 Na tv-u Čmolja se dere na Hasu,

ma Vitez ipak ne dira Vasu.
Što je to kaj Vaso krije (?)

pa ni on ne smije,

čineći iznimku.

Carstvo, carstvo dajem za snimku.

Svašta se u tajnim pretincima nađe,

svakakav balast što potapa lađe.

 Viče čak i Njonjo – nešto se zbiva,

kao da napetost zrakom pliva…

Something in the air…

Vikat ću i ja – kad i ne bude me živa:

Freedom! Freedom forever!

foto: I. G.