Titovo potpisivanje sporazuma bio je vješt diplomatski manevar kojim je dobio savezničku potporu, a sva obećanja izbjegličkoj vladi u budućnosti je izbjegao.
Zbog pritiska saveznika 1944. godine izbjeglička jugoslavenska vlada u Londonu, u službi kralja Petra Karađorđevića, morala se odreći četnika pod vodstvom Draže Mihailovića i izabrati novog premijera. Odlučili su se za Hrvata Ivana Šubašića, koji je prije Drugog svjetskog rata bio ban Banovine Hrvatske i istaknuti član Hrvatske seljačke stranke. Šubašić je bio čovjek po volji Britanaca i Amerikanaca, jer je predstavljao raskid s velikosrpskim tendencijama i korak prema demokraciji. U međuvremenu je Josip Broz Tito s vodstvom partizanskog pokreta svoj glavni štab smjestio na otoku Visu, jer je zbog desanta na Drvar morao pobjeći s kopna. Vis je bio izvan domašaja njemačkih i ustaških snaga i postao je sjedište Titovog štaba i baza za partizansko osvajanje Dalmacije i čitave Jugoslavije.
Na inzistiranje Winstona Churchilla Tito je morao početi pregovore s jugoslavenskom izbjegličkom vladom iz Londona. Churchill je mislio da će Tito izoliran na Visu sada biti spremniji na ustupke. Premijer Šubašić sletio je na Vis i održao trodnevne pregovore s Titom. Dana 16. lipnja 1944. godine potpisan je sporazum Tito-Šubašić. Radilo se o uzajamnom kompromisu. Jugoslavenska izbjeglička vlada priznala je neke odluke AVNOJ-a i buduće federativno uređenje države. Dogovoreno je da se do konačnog oslobođenja države neće pokretati pitanje hoće li Jugoslavija u budućnosti biti monarhija ili republika.
Tito se obvezao da će buduća jugoslavenska vlada biti formirana zajednički s izbjegličkom kraljevskom vladom. Neki partizani kritizirali su Tita što je uopće pregovarao s vladom kralja Petra kojoj je AVNOJ oduzeo legitimnost. Zato je Tito napravio potez inače potpuno neobičan za njega. Tjedan dana nakon potpisivanja sporazuma uputio je pismo svim zemaljskim antifašističkim vijećima. U pismu je objasnio da se tim sporazumom nije odrekao niti jedne odluke Drugog zasjedanja AVNOJ-a i da su razlozi za ustupke bili vanjskopolitičke prirode. I doista, Titovo potpisivanje sporazuma bio je vješt diplomatski manevar kojim je dobio savezničku potporu, a sva obećanja izbjegličkoj vladi u budućnosti je lako izbjegao kad je Komunistička partija konačno zavladala Jugoslavijom.
Titova prijevara oko slobodnih izbora
Sporazumom Tito-Šubašić je izbjeglička jugoslavenska kraljevska vlada u Londonu, sastavljena «od demokratskih elemenata koji se nisu kompromitirali» u borbi protiv jugokomunističkog pokreta, priznala odluke AVNOJ-a iz 1943. godine, a kao ustupak se komunistički predstavnici obvezaše kako će nakon rata u obnovljenoj Jugoslaviji održati višestranačke i demokratske izbore, koji su i održani 1946. godine, ali koji nisu bili višestranački niti demokratski.
Postoje još uvijek živi svjedoci koji govore o „tapeciranim“ i „netapeciranim“ glasačkim kutijama u koje su se bacale metalne kuglice, a agenti OZNE bi odvodili one koji bi se usudili glasati protiv „velikog komunističkog vođu Tita“.
Bila je to još jedna od niza prijevara pokojnog komunističkog diktatora koje je počeo već prije rata izdajući svoje „drugove“ NKVD-u i Staljinu u Moskvi, pa do likvidacije hrvatskih i drugih nepoželjnih komunista poput Andrije Hebranga…