TRAŽILI STE? ČITAJTE! Ovo je jedna od stvari koja Hrvate može dovesti do brzog istrebljenja

0
331
screenshot

Nije lako pronaći naziv za sindrom od kojeg hrvatski narod pati već jedan duži period. Iako simptomi ne izgledaju zabrinjavajuće, korak po korak, ovo stanje koje se pretvara u epidemiju, a koje je najsličnije malodušju, dovodi do polagane smrti…

Zadatak države koja grca u šumi problema jest minorizirati ih, prehodati i učiniti sve da prođu ispod medijskog radara. Ona to radi sasvim solidno, a institucija koja je najmanje uspješna u rješavanju svojih pravih zadaća, ali je zato najuspješnija u tome da nebitno učini bitnim i vrijednim hvale i rasprave – svakako je MUP.

Loading...

Najvažnije vijesti za Hrvate: Kineski ustaša i žigosanje ustaškim simbolom

Ništa tako snažno ne može razbuditi letargiranu naciju kao MUP-ova dramatična priopćenja o devastiranim spomenicima, već zaboravljenom lovu na npr., “Pupovčevog napadača nekakvim voćem ili povrćem”, privođenju “kineskog ustaše” ili objavljivanjem tjeralice za “skojevcem” koji je pošarao Tuđmana. Dolaskom ovakvih i sličnih informacija u medijske redakcije, nastupa udar na čitatelje koji su do tada drijemali i dosađivali se uz “dosadne vijesti” o iseljavanju Hrvata, katastrofalnoj demografskoj slici, lošoj liječničkoj skrbi i stotinama tisuća ovrha. Masovno se zijeva i uz naslove o beskonačnom suđenju bivšem premijeru, kao i uz čitanje intervjua u kojem Todorić najavljuje svoj politički angažman… Sve je to Hrvatima nebitno. Oni se probude i odluče djelovati onoga trenutka kada, recimo, neki neodgojeni mali nasilnik djevojku iz razreda ozlijedi užarenim upaljačem.

Svakako je zabrinjavajuće kada jedan maloljetnik iz čistog mira ima sadističku potrebu nanijeti bol svojim prijateljima. Obzirom na činjenicu da je maloljetničko nasilje u porastu, to je pitanje nad kojim bi se društvo uistinu trebalo pozabaviti. No, onoga trenutka kada su mediji u naslovima izbacili izraz “žigosanje ustaškim simbolom”, djevojčina je bol postala nebitna. Brigu za ozlijeđenu djevojku, zamijenio je ideološki rat ispod članaka o incidentu, a o društvenim mrežama ne treba niti govoriti. Svi, baš svi su se pronašli u toj priči, a nije naodmet napomenuti kako bi bilo isto da je balavac nesretnoj curi utisnuo petokraku, četiri s i slično.

Tražili ste? Čitajte!

Posve je krivo misliti kako ovo rade “režimski mediji” koji se na taj način dodvoravaju vladajućim garniturama. Bitne informacije su prešućene ili objavljene negdje na dnu tiska ili portala samo zato jer Hrvatima nisu pretjerano zanimljive. A ono što nije zanimljivo, jasno – neće dobiti klik. Tada na scenu stupaju nebitne, napumpane vijesti koje jamče čitanost, ali također i tvore začarani krug u kojem imamo zadovoljnu Vladu koja može beskonačno brljati jer javnost za njezin (ne)rad nije zainteresirana, medije koji nevažne informacije plasiraju kao ključne i narod koji to traži. Tražili ste? Čitajte!

Bavljenje nebitnim, dok nas vrhuška paralelno polako istrebljuje neljudskim zakonima i odlukama – najbrži je put do samouništenja.

Jesmo li samo lijeni ili smo, zapravo, kukavice?

No, zašto je to tako? Pa, lakše je i bezbolnije izbacivati žuč kroz ideološke rasprave, trančiranje proteklih ratova i beskonačno prebrojavanje žrtava Jasenovca i onih u Domovinskom ratu, nego zasukati rukave i učiniti nešto konkretno po pitanju gorućih, stvarnih, aktualnih problema. Poput, otići na najobičniji prosvjed. Iako je po svemu sudeći u pitanju lijenost, mogao bi to lako biti i kukavičluk. Jer za konkretnu borbu, potrebno je i nešto hrabrosti. Gledanje istini u oči i suočavanje sa stvarnim problemima zaista zahtjeva i određenu kuražnost. A nije da je nema, Hrvati su je jako dobro pokazali 90-tih. Samo nije jasno zašto reagiramo tek kada nam se pištolj prisloni na sljepoočnicu, ako znamo da je i nevidljivi neprijatelj jednako ubojit…