‘Vjerodostojno’, kako to cinično danas zvuči
Karamarka bi za svinjarije kakve radi Plenković, HDZ-ovci već objesili o banderu na Trgu bana Jelačića. Onu ispod Šavorićevog ureda od 550 kvadrata na 14. i 15. katu nebodera na Trgu, namještenog s foteljama „Barcelona“ od šest tisuća eura i „Eames“ od osam tisuća eura. Plus PDV, naravno. Kako bi ruski oligarsi, koji bi eventualno došli po savjet kako novac ukraden negdje drugdje oprati u Hrvatskoj pod firmom stranih ulaganja, odmah znali gdje su. Doma. Među svojima.
A nove svinjarije izviru svakog dana i Plenković se sve slabije snalazi. Prvo je rekao da odvjetnika Šavorića praktički ne poznaje, da ga nije on angažirao da radi na Lex Agrokoru, da bi na kraju ispalo da ga je osobno predstavio Vladi i da je i predizborni spot „Vjerodstojno“ – snimljen u Šavorićevom uredu. Koji bi komotno mogao biti i jazbina negativca u filmu o Jamesu Bondu. Čisto očekujete, kad gledate fotografije, da po onom stubištu koje spaja katove, siđe Blofeld osobno, s bijelom angora mačkom pod rukom.
Onda je vjerodostojni priznao da se on i Boris Šavorić, ipak, malo poznaju, jer su išli zajedno u srednju školu i na fakultet, a i inače su si iz kvarta i vršnjaci. A vjerojatno su i u istoj loži. Ali, ne kuži u čemu je problem. A da se još malo bolje zakopaju, u HDZ-u su na kraju za sve okrivili – Todorića. Ako je gazda mogao biti kriv za svako zlo u ovoj državi zadnjih deset godina, zašto ne bi bio i za curenje podataka iz mreže Dalićkinih i Plenkovićevih jataka? Bar tako računa HDZ. Slatko, osim što Todorić već neko vrijeme nema veze ni sa čim i ni s kim. A i u Londonu je.
Plenkoviću, za razliku od Bernardića, ne stoji praviti se blesav. Dobro, ne stoji ni Bernardiću, ali on se barem ne treba praviti. No, vratimo se Karamarku. On je pao jer je svojoj budućoj ženi naštimao posao kod svog frenda koji je bivši predsjednik uprave INA-e, i koji je tada radio za MOL. Posao koji je i inače radila, godinama je vodila marketnih Epehazije, i posao plaćen koliko vrijedi. Tko bi uostalom ugovarao mito preko javno dostupnog ugovora? I to ugovora od 60 tisuća eura, dok namještanje bilo čega u INA-i vrijedi bar stotinu puta više.
No, Milanović nas je onda odlučio zavaditi s Mađarima, čime je svatko tko radi za MOL, postao narodni neprijatelj, pa iako je Ana Karamarko prekinula taj poslovni odnos prije nego je Tomislav ušao u Vladu, čime bi u normalnoj državi eventualni sukob interesa bio riješen jednom za svagda, rastezali su ga bez ikakvih stvarnih temelja, kao Trumpa zbog navodne ruske veze. Da bude gore, sve se baziralo na pretpostavci da je nagodba s Mađarima izdaja, jer ćemo arbitražu dobiti, da bismo na kraju izgubili po svim točkama i od svih sudaca jednoglasno.
Danas, pak, imamo situaciju da premijer ima tajne dogovore s grupom ljudi koja je napisala Lex Agrokor u svoju korist i potom krenula u haračenje i razbojništvo po nacionaliziranoj tvrki, da skriva da si je dobar s odvjetnikom protiv kojeg je Komora upravo pokrenula postupak zbog varanja klijenata, i kojem će, vjerojatno, biti oduzeta licenca, a HDZ-ovi botovi papagajski ponavljaju kako je „spasio Agrokor“, pa malo pljačke i dijeljenje pola milijarde svojim i Ramljakovim frendovima – nije važno!
A i tko je oštećen, pa nije država nego samo vjerovnici, kažu, pa čemu onda to kažnjavati! Zanimljivo shvaćanje zakona! Koliko je meni poznato, DORH bi trebao goniti svakog tko ukrade određeni iznos, nebitno od koga je ukrao!
Kultura, ba, odsad i u Češkoj
„Očito u istočnoj Europi traju katoličke Olimpijske igre“, rekao je Oliver Frljić kad su se Česi pobunili prije subotnjeg gostovanja njegove trash-predstave, „Naše nasilje i vaše nasilje“. No, Češka baš i nije toliko istočna koliko bi on htio. Ona je, možda, dio bivšeg istočnog bloka, no smještena između Austrije i Njemačke, više spada u središnju nego u istočnu Europu. A nije niti katolička.
Naprotiv, danas u Češkoj ima manje vjernika nego u Švedskoj. To Česima, doduše, nije pomoglo da postanu naročito napredni ili barem uspješni i bogati, kako bi čovjek mogao pomisliti slušajući razmišljanja napušenih studenata FFZG-a, naprotiv, nekoć razvijena i bogata Češka je zahvaljujući naprednoj ideologiji socijalizma, prilično nazadovala u prošlom stoljeću, u odnosu na ono gdje je nekad bila.
To Frljića ne smeta da ustvrdi kako je to dokaz da današnja „Europa tone u ideološki mrak“, odlaprda nešto o cenzuri (što bi onda Marko Perković trebao reći o tome!), te veleumno zaključi kako su ti koji se bune glupi, jer niti ne razumiju „da su i oni dio dramaturgije“ – stvarno, izvrijeđati nekog na pasja kola, pa onda uprijeti prstom u njega da je fašist jer je reagirao na grube uvrede, je baš antifašistički. Ono što radi Frljić, ne razlikuje se bitno od onog što je radio Sloba Milošević: napadni nekog po nacionalnoj osnovi, reci mu da je ustaša, balija, šiptar, opali ga nogom ispod stola, pa ako ti opsuje majku nazad, onda reci: „Evo vidiš kakav je, on nas mrzi bez ikakvog razloga“. Takvi poput Frljića stvaraju netrpeljivost i sukobe, a onda to podmeću drugima.
Dakle, nakon Poljske, gdje je s tom predstavom dobio nogom u stražnjicu, nakon Austrije, gdje je jedna kritičarka za tu predstavu napisala da ima „neugodan zadah školskog teatra“, a jedan drugi kritičar da je „glupo prenemaganje“, nakon Češke gdje ga isto ne žele, Frljić se vraća u Hrvatsku, jedinu zemlju koja ima razumijevanja – a i četrdesetak milijuna kuna godišnje za kazalište kojem je bio intendant – za antifašističku umjetnost iz progresivne Bosne.
Stvarno je uspjeh biti isprašen iz tolikih zemalja, dobiti toliko loših kritika i to od austrijskih lijevo liberalnih tiskovina, a onda optužiti najateističkiju naciju u Europi da je „kato-talibanska“, iako u Češkoj katolika nema niti deset posto. No, to Frljića ne smeta da i dalje bude ekstremno bezobrazan, što je uostalom jedina definirajuća osobina tog „umjetnika“ i ona koja mu je omogućila „slavu“, a ne njegov redateljski talent. Jer, taj njegov autentični, endemski bezobrazluk i seljakljuk, mediji onda benevolentno tumače kao „kontroverziju“ ili „provokaciju“ i tako preko nenadarenih aktivista koji si umišljaju da su umjetnici, stvaraju lošu sliku o Hrvatskoj kao o zemlji raznih Frljića, koji nedostatak talenta kompenziraju primitivnim i vulgarnim izrugivanjem i golom agresijom.
Hod za život
U Zagrebu, Rijeci i Splitu se hodalo za život ovog vikenda. Manifestacija je globalna, za život se hodalo i u SAD-u i drugdje, a ove godine se hodačima obratio i predsjednik SAD-a. Ideja je, osvijestiti da je i nerođeno ljudsko biće i dalje jedinstveno i neponovljivo ljudsko biće, posve definirano i određeno – inteligencija, visina, boja kose i očiju, sve je to određeno već u trenutku začeća.
Hod za život ne govori o zakonskoj zabrani pobačaja, već šalje poruku o tome da nečiji život nije manje vrijedan zato što je privremeno ovisan o nečijem drugom životu. Da nerođena ljudska bića nisu dio ničijeg tijela – ona imaju svoju DNK, svoje organe, svoje maleno tijelo. Da to nisu nakupine stanica bez mozga, kako neki zagovornici pobačaja tvrde, već da su eventualno nakupine stanica bez mozga oni koji s takvim argumentima izlaze u javnost (što i dalje ne znači da ih se smije ubiti, naravno).
No, eto i takva ideja nekima „smrdi na fašizam“, što je bila poruka koja je prosvjednike dočekala izvješena s nečijeg stana na glavnom gradskom trgu. Kome smrdi na fašizam šetnja, uglavnom obitelji s djecom, sa šaremim balonima i bez političkih poruka, koja kao jedini cilj ima promociju nepovredivosti svačijeg života?
No, stvari su i bolje od toga: svaku akciju, manifestaciju, aktivizam koji nije striktno agresivno ljevičarski, netolerantan i militantan, uvijek se u javnosti pokušava difamirati, diskreditirati, i prikazati klerikalnim, zatucanim i profašističkim.
Profašistička je tu bila samo jedna stvar, a to su protuprosvjedi koje uvijek u takvim prigodama organiziraju razne feminacističke i gaystapo udruge, kojima je jedini cilj oduzeti drugima pravo na slobodu govora, savjesti, javnog izražavanja. „Protuprosvjed“ je, zapravo, samo ljepša riječ za rastjerivanje prosvjeda, samo što danas to ne radi policija, nego se to prepušta „protuprosvjednicima“, iako svi međunarodni dokumeti i presude Europskog suda za ljudska prava jasno govore da Vlada mora osigurati svakom pravo na prosvjed i zaštiti ga od – „protuprosvjeda“.
A kad smo već kod toga, dodirnimo se pobornika „prava na izbor“: oni uporno prešućuju da se više od 70 posto žena odlučuje na pobačaj zbog nagovora okoline, a ne zato jer je to njihova odluka. U većini slučajeva je to odluka oca djeteta ili roditelja. Unatoč tome, oni ne žele da itko utječe na tu i tako donesenu odluku i pokuša nagovoriti ženu da dijete preda na usvajanje ili zadrži.
Javno smaknuće premijera u režiji Nacionala
Kad vas Nacional stavi na naslovnicu u negativnom kontekstu, to obično znači da ste politički mrtvi. Da je u gremijima, o kojima je svojedobno pričao Šeks, odlučeno da vaše usluge više nisu potrebne. Da ste majstorski zeznuli stvar, zamjerili se krivim ljudima, niste ispunili očekivanja, ili ste, jednostavno, postali beskorisni onima koji su vas postavili.
Nacional, tjedna novina koju danas malo tko čita i još manje kupuje, kojoj je naklada nakon smrti osnivača Pukanića pala na smiješne brojke, ipak, nekako uspijeva naći načina da nastavi izlaziti, suprotno svakoj ekonomskoj logici, što znači da imaju darežljivog sponzora kojem je u interesu da nastave izlaziti. I da njegov motiv nije dobit od prodaje novina, već nešto drugo.
Utjecaj tog medija je posve neproporcionalan njegovoj čitanosti, a to je zato jer Nacional ponekad čudnim putevima uspijeva doći do podataka koji nekog ozbiljno kompromitiraju u očima javnosti. Što, opet, upućuje da je taj medij, zapravo, obavještajni kanal za plasiranje infomacija – i dezinformacija, po potrebi, kao i u svakom obavještajnom, ili kako bi Plenković rekao – „hibridnom“ ratu. Glasilo skrivene države, odnosno „deep statea“, paraobavještajnog podzemlja, udbaških struktura, izvaninistucionalnih centara moći, a možda i Buzina.
Čisto da čovjek požali za starim dobrim vremenima, kad se nepoćudna vlast smjenjivala kudikamo atraktivnijim državnim udarima, uz živopisne vojne hunte! No, u Hrvatskoj se Nacional pokazao dovoljnim, još od devedesetih, kad je podržao pokušaj puča Mesića i Manolića, do nedavnog odstrijela Karamarka.
No, sad se na naslovnici našao Plenković, koji je prema pisanju Nacionala – koji se poziva na „Izvor“ – osobno predstavio Borisa Šavorića kao osobu od svog povjerenja, „koja će pružati pravne savjete oko Agrokora“ na Vladi. A, navodno je to bilo još u veljači, dok je još „gazda“ bio u sedlu i puno prije nego što se počela spominjati mogućnost da država preuzme upravljanje.
Plenković bolje nije niti zaslužio, ne čak toliko radi izdaje birača preko Istanbulske, ili nebuloza tipa – „neka savjetnici vrate novac“, nego zato jer je u dvije godine dogurao od moralnog čistunca koji će uvesti nove standarde u politiku, do totalnog odrona i potonuća u hrvatsku političku močvaru, a na vlasti ga drži kloaka – koalicija skupljena od sveg najgoreg političkog šljama i ološa u ovoj državi, doslovce razbojnička družina u kojoj su i Glavaš i Pupovac, i Saucha i Bandić, i Vrdoljak i Kosor.
Ima, možda, u tome neke poetske pravde, postoji neki šekspirijanski moment u tome da isti medij koji je srušio Plenkovićevog prethodnika – doduše, u stvarnosti nepostojećom aferom – sad ruši njega. I svakako, ja neću plakati za Plenkovićem, ode li. No, nimalo ne raduje saznanje da živimo u zemlji u kojoj se vladare odstrijeljuje preko medija koje kontroliraju prilično netransparentne strukture sumnjivih interesa.
Loši i još gori gubitnici
Bernardić je popularniji jedino od kandidata „netko drugi“, tako bar ispada prema ispitivanju IPSOS-a o tome, koga bi Hrvati najradije vidjeli kao premijera. To je briljantan uspjeh, kad se uzme u obzir da HDZ, kao i svake dvije-tri godine, tresu afere koje uključuju velike svote novca koje su završile tamo gdje, možda, nisu trebale. Nemoguće je da oporba ne uspije profitirati na ovakvom odronu vladajućih kojem svjedočimo, no, Bernardiću je nekako uspjelo, što je uspjeh ravan onom Janice Kostelić – takve stvari ne dolaze same od sebe. Treba godinama trenirati da bi se dosegla takva razina jalovosti i nesposobnosti.
Istina, istraživanje u kojem je najpopularniji kandidat za budućeg premijera onaj sadašnji – s jadnih dvadesetak posto podrške, a u stopu ga prati jednako korumpirana oporbena Mrak Taritaš, koja je u Gunji gradila kvadrat montažne kuće po cijeni kvadrata stana u boljem dijelu Zagreba i septičke jame po cijeni gradskog auta, treba uzeti s rezervom, ili se jednostavno pomiriti s tim da smo kao nacija – beznadan slučaj. Tim više što prema istom istraživanju, tri četvrtine građana smatraju da Vlada, zbog pljačke pola milijarde kuna iz Agrokora, neće pasti. Što znači da ili misle da ne bi trebala pasti zbog takvih sitnica, ili da jednostavno ne vjeruju u mogućnost da Vlada padne zbog korupcije, pri čemu je teško reći što više zabrinjava.
Isto tako, svako istraživanje popularnosti političara koje provodi IPSOS, treba uzeti s rezervom, jer znamo da su i do sada znali gadno promašiti i isto tako da je IPSOS, uglavnom služio, kao i većina sličnih agencija i istraživanja, više za usmjeravanje javnog mišljenja i birača prema određenim kandidatima, nego za puko mjerenje popularnosti kandidata.
Berislavić je prokomentirao to istraživanje, pa se sad pita: “Kako je moguće da dvije ankete agencije Ipsos Puls i 2×1 komunikacije daju znatno različite rezultate? Radi li se o ulasku u novu fazu politike u Hrvatskoj, gdje je sve dopušteno, pa i možda manipulirati rezultatima anketa kako bi se prikrio nerad Vlade i njeno sustavno ignoriranje ustavnih vrednota?“, a potom razvija teoriju zavjere da je Vlada sama platila to istraživanje, iako se ono redovno provodi već odavno.
No, to nije nova, već stara faza politike. Da je Bero pratio, znao bi da su i do sada 2×1 komunikacije imale drukčije rezultate od IPSOS-a, samo što je razlika bila u tome, što je IPSOS uvijek HDZ-u predviđao manje nego što će stvarno dobiti, a 2×1 obično i malo više. I da se rezultatima anketa manipuliralo oduvijek. Samo što se dosad uglavnom manipuralo u korist SDP-a, a na račun HDZ-a, pa to zato SDP-u nije smetalo. Iako, kad bolje razmislim, moguće je da se i sad manipulira u korist SDP-a, da je i tih jadnih 18 posto koliko SDP dobiva u anketama – previše. Samo to Bero ne kuži.
Rasizam na kraljevskom vjenčanju
Meghan Markle, nova članica stare britanske kraljevske obitelji, ispalila je nakon vjenčanja, da je ponosna što je feministica. Ono, kad se udaš za princa, odrekneš se karijere, kad ne smiješ imati ni svoj privatni facebook, ni tweeter, moraš cijeli život živjeti po protokolu i to od muževog novca. Ali si feministica. Po čemu? Valjda se vojvotkinja od Sussexa, kako joj je sad titula, češlja na feminističku frizuru.
No, to nije tema. Kraljevsko vjenčanje se našlo ovdje čisto zato jer mi je puna kapa moralnih čistunaca koji u svemu vide herezu, odnosno, u današnje vrijeme, rasizam, homofobiju, seksizam i – zagađenje okoliša.
Tema je naslov u novinama koji mi je privukao pažnju: „KAKO SE HRVATSKA TELEVIZIJA OKOMILA NA MEGHAN MARKLE: Ružni komentari usred izravnog prijenosa vjenčanja kojeg je gledao cijeli svijet.“
Tekst započinje moralizatoraskim prenemaganjem: „Je li Hrvatska rasistička država? Zemlja u kojoj nije ugodno biti crnac, Rom, Arapkinja i, općenito, pripadati onima koji su već na prvi pogled “drugi” i “drukčiji” i “nisu naši”? …. Za urednike Hrvatske televizije najvažnija u svemu bila je boja kože Meghan Markle, i informacija je sublimirana u vijest kako se u Londonu “okuplja sve više fanova koji ovog vikenda žele pratiti vjenčanje buntovnog britanskog princa Harryja i rastavljene američke mulatkinje” … Netko naivan očekivao bi kako će se, nakon upozorenja koja su uslijedila na internetu, u medijima pokriti po ušima i prestati spominjati nečiju rasu kao važan faktor u cijeloj priči, a kad ono tijekom prijenosa, uz opise ceremonije, ponovno se objašnjavalo kako je mlada “kći crnkinje”, uz sugestivno pojašnjenje kako Meghan Markle sigurno neće biti britanska kraljica. To je općepoznato, ali dobro je ponoviti za one koji strepe pred tako crnom budućnosti.“
Rasizam je tu jedino u glavi Roberta Bajrušija. Reći za nekog da je crnac, samo po sebi nije rasizam. To je nešto što svi vidimo, pa ako se moramo praviti da ne vidimo jer nekog vrijeđa pripadnost vlastitom narodu kojem već pripada, onda nešto s našom civilizacijom ozbiljno ne valja.
Isto tako, sasvim sigurno da smo svi čuli da je Meghan razvedena i crna – o tome je izvješćivao i Jutarnji u kojem piše Bajruši. Svaka civiliziranost podrazumijeva malu dozu licemjerja, no ovo danas je jednostavno previše. Ako netko smatra da je rasistički reći za mulatkinju da je mulatkinja, a za crnkinju da je crnkinja, onda je taj netko onaj tko crnce ili mulate smatra nižom rasom, tko smatra da je to biti, samo po sebi nešto loše i uvredljivo.
A ako je nešto sramotno, onda to nije način na koji je HRT popratila vjenčanje, jer su svi svjetski mediji ionako odavno izvjestili i da je Meghan crna i da je rastavljena, na ovaj ili onaj način, i to svi znamo. Ono što je sramotno je način na koji je vjenčanje popratila televizija duginih boja, RTL, koju neki smatraju marijanskom brazdom komercijalnog dnovinarstva, koja je kao relevantnu sugovornicu za praćenje mode pozvala stanovitu, nakvarcanu cajku, Maju Šuput.
Demokracija na način SDP-a
Demokracija napreduje, uskoro će izjašnjavanja na referendumu o bilo čemu osim, eventualno, o boji stolica u saborskom kafiću, biti zabranjeno, jer se političke elite, očito, jako boje takve mogućnosti, pa svoje privilegije pokrivaju pričom o tome da ljudi referendumskim odlučivanjem ugrožavaju ljudska prava.
Pa je tako SDP, koji očito nema pametnijeg posla nego sebi dodatno rušiti ionako nikakvu popularnost, najavio da pokreće inicijativu za promjenu Ustava kojom bi se „precizno definiralo pitanje referenduma“, odnosno praktički onemogućilo referendumsko izjašnavanje koje je u Hrvatskoj ionako podložno restrikcijama kavkih nema gotovo nigdje.
Bernardić je ocijenio da su referendumske inicijative zadnjih godina išle za smanjenjem i ograničavanjem temeljnih sloboda i prava, te da „nazadnjačke snage“ – one koje ni Staljin ni Tito nisu uspjeli potamaniti – žele „obračunati se i s pripadnicima LGBT zajednice i svima koji su po rodnom opredijeljenju drukčiji od konzervativnog poimanja braka”.
Grbin je, pak, pojasnio da se referendum po novom, ne bi mogao raspisivati na temu smanjivanja temeljnih sloboda i prava građana, poreznog sustava i proračuna, izvršavanja obveza iz međunarodnih ugovora, pitanja obrane i nacionalne sigurnosti, te pitanja koja se odnose na izbore i imenovanja iz nadležnosti Sabora.
Zašto onda uopće imamo izbore i zašto je u Ustavu, narod naveden kao suveren, ako nema suvereno pravo ni o čemu odlučivati? No, ja uopće ne sumnjam da će HDZ, ovu inicijativu SDP-a podržati. Iz neprincipijelnih razloga. Uostalom, ovdje više nemamo politički sukob stranaka jednih protiv drugih, kao svugdje u svijetu, već naroda protiv političkih elita, a to se, bojim se, neće moći riješiti samo na izborima…