‘Za dom spremni!’, poklič je za Hrvatsku – petokraka i kokarda su protiv svake hrvatske države!

0
950
Davor Javorovic/PIXSELL

Državni vrh Nezavisne Države Hrvatske od početka je težio spriječiti svaku samovolju i bezakonje. Rečenomu u prilog ide Pavelićeva zakonska odredba od 26. lipnja 1941. kojom se određuje da će 'biti stavljen pod Prieki sud svatko, tko bi uobće bilo kada izvršio bilo kakovo nasilje nad životom ili nad imovinom bilo koga državljanina ili pripadnika NDH, a svaki član ustaške organizacije ili vojnice, koji bi se sam počinio krivcem takovog kažnjivog djela, bit će smjesta strieljan po ustaškom sudu'

Katolička crkva u Hrvata je tijekom Drugoga svjetskog rata bila domoljubno djelatnija, jasnija i hrabrija nego li danas. I u ožujku 1945., kada je slom NDH bio neupitan, hrvatski biskupi nisu okrenuli leđa hrvatskoj državi. Štoviše, predvođeni živim svetcem Alojzijem Stepincem, nadbiskupom zagrebačkim, protukatoličkoj i protuhrvatskoj petokraki, ali i kokardi, u Poslanici Hrvatskoga katoličkog episkopata 24. ožujka 1945., iz glavnoga grada NDH Zagreba, nedvosmisleno su uputili sljedeće načelne i upečatljive riječi:

„Hrvatski su katolički svećenici i vjernici imali po naučavanju Crkve, da daju uviek Bogu Božje, a Hrvatskom Narodu što je njegovo. Poviest svjedoči, da Hrvatski Narod kroz cielu svoju tisućgodišnju prošlost nije nikada prestajao plebiscitarno naglašavati, da se ne odriče svog prava na slobodu i nezavisnost, koju on od srdca želi i svakom drugom narodu. A kada je u Drugomu svjetskom ratu ta misao još jače naglašena i oživotvorena u vlastitoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, hrvatski su katolički biskupi poštivali volju Hrvatskog Naroda. Nitko prema tomu nema prava obtuživati bilo kojega građanina Hrvatske Države, pa ni hrvatske biskupe, stoga što poštivaju tu neodstupnu volju Hrvatskog Naroda, kad on na to ima pravo i po Božjim i po ljudskim zakonima.“

Loading...

Državni vrh NDH težio spriječiti svako bezakonje

Ovaj kratki navod donio sam uvodno ne samo stoga kako bih pokazao domoljubnu dosljednost hrvatskih biskupa, koji su isto gledište o hrvatskoj državi imali i 1941. i 1945. godine, već i kao krunski dokaz da Pavelićeva NDH nije bila zločinačka država. Istina je da su pojedini ustaše činili zločine, to nitko razborit ne niječe, ali se istodobno šuti o činjenicama da su ti nazovi-ustaše zbog vlastitih zlodjela bili kažnjavani smrću, upravo od ustaških mjerodavnih vlasti. Zbog ograničena prostora, navest ću tek nekoliko primjera.

Državni vrh Nezavisne Države Hrvatske od početka je težio spriječiti svaku samovolju i bezakonje. Rečenomu u prilog ide Pavelićeva zakonska odredba od 26. lipnja 1941. kojom se određuje da će „biti stavljen pod Prieki sud svatko, tko bi uobće bilo kada izvršio bilo kakovo nasilje nad životom ili nad imovinom bilo koga državljanina ili pripadnika Nezavisne Države Hrvatske, a svaki član ustaške organizacije ili vojnice, koji bi se sam počinio krivcem takovog kažnjivog djela, bit će smjesta strieljan po ustaškom sudu“.

Spomenuta zakonska odredba nije ostala mrtvim slovom zakona na papiru. Štoviše, zbog počinjenih zločina, bili su od onodobnih hrvatskih vlasti, na temelju pravomoćnih sudskih osuda, pogubljeni sljedeći ustaše ili divlji ustaše: 19. kolovoza 1941. u Sarajevu Tomo Mileusnić, Janko Ivanković, Ivica Lončarić i Matija Tadić; 3. rujna 1941. u Zagrebu je strijeljan Eugen Guić; 21. rujna 1941. u Zagrebu su strijeljani Smajil Jusić i Ivan Gržanić; 26. rujna 1941. u Mostaru su strijeljani Pero Pažin i Meho Zulić; u jesen 1942. u istočnoj Bosni zastavnik Žižanović; 13. studenog 1942. u Sarajevu su strijeljani Ante Delić i Marko Tomić; u Gospiću su obješeni dvojica ustaša, Frković i Pavletić, radi grabežnog umorstva dviju srpskih starica, sestara Lemaić; u Zagrebu je strijeljan Zvonko Devčić, pripadnik Ustaške nadzorne službe, radi umorstva iz koristoljublja židovskoga bračnog para, zbog njihova stana, u koji se nakon ubojstva uselio. Njegovi ujaci, sudionici Ličkog ustanka, stari ustaše iz Prve emigracije: vitez Kruno Devčić i ustaški bojnik Ivan Devčić – Pivac, nisu ga zbog njegova sramotnog čina htjeli ni posjetiti u zatvor, a kamo li se slučajno zauzeti da ga spase od zasluženog pogubljenja. Zločini ustaške odmazde nisu bili zakonski poticani, već su bili posljedica ratnih okolnosti, osvete i samovolje nekarakternih ljudi, kakvih ima u svim vojskama na svijetu.

Većina Hrvata 1941. stupila je dragovoljno u onodobnu Hrvatsku vojsku, iz iskrena domoljublja i rodoljublja, s pjesmom na usnama: „Plug i brana Hrvatu su hrana, a ustaša njemu je obrana“ te s nedvojbeno domoljubnim pokličem: „Za dom spremni!“ Ali isto kao i 1991., i 1941. zvijezda petokraka udružena s kokardom ustala je (s)rušiti mladu hrvatsku državu.

Historiografski prešućivana Pavelićeva nastojanja

O razlozima osnutka Ustaškoga oslobodilačkog pokreta, hrvatski državni poglavar dr. Ante Pavelić, na sjednici Hrvatskoga državnog sabora, 28. veljače 1942. u Zagrebu, izjavio je sljedeće: „Znajući, da politička sredstva, koja stoje narodu na raspolaganju, ne mogu dovesti do izražaja volju naroda, stvorio sam Hrvatski oslobodilački ustaški pokret.“ Rečenim osnutkom Ustaškoga pokreta 7. siječnja 1929., neprijeporno je zasvjedočena nezatomljiva volja hrvatskoga naroda za posjedovanjem hrvatske države. Ta volja je oblikovana i u pisanom obliku zorno izrečena u stožernom ustaškom dokumentu: Načelima ustaškog pokreta, a oživotvorena je 10. travnja 1941., kada je u Zagrebu proglašena uspostava NDH.

Netom poslije proglašenja mlade hrvatske države, nova vlast se postupno uspostavljala na hrvatskom etničkom ozemlju, a relativno stabilno stanje u državi održalo se do početka ljeta tekuće godine. Čim je nacistička Njemačka napala Sovjetski Savez, od 22. lipnja 1941. partizani su započeli s diverzijama rušiti onodobnu Hrvatsku, a velikosrpski orijentirani četnici, do spomenutog nadnevka, okrutno su ubili više od petsto Hrvata i Hrvatica. Time su u začetcima minirana nastojanja poglavnika NDH Pavelića da stvori hrvatsku državu na održivim temeljima. O rečenim Pavelićevim nakanama donosim činjenice, u sljedećim rečenicama.

Poslije povratka u Hrvatsku, Pavelić je 18. travnja 1941. u Zagrebu pripadnike tuzemnoga krila Ustaškog pokreta pozdravio sljedećim riječima: „Kad sam dolazio u domovinu, mislio sam, da ću ovuda naći ruševine. Bio sam iznenađen, kada sam vidio, da nisu srušeni mostovi, da nisu razoreni gradovi, sela i putovi. Vi, koji ste radili, u ovim teškim časovima, sada ćete se dati i dalje na rad, dat ćete same sebe mladoj, novoj – Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Još će mnogo trebati, da se ona izgradi. Nakon porođaja, dolazi povoj i odgoj, što nikako nije najlakše. Na nama je, da ovo sve znamo, i da tako uspijemo i urediti državu na sreću budućeg naraštaja i na čast naroda.“

O načelima domoljubnog rada, u uskrsloj hrvatskoj državi, Pavelić je 22. svibnja 1941. podvukao: „Hrvatska država bit će uređena i na putu je uređivanja na osnovama tradicija hrvatskog naroda. Naše unutarnje uređenje jeste i bit će takovo, da će narod (…) sam o svim svojim bitnim i životnim interesima odlučivati. U hrvatskoj državi nitko i nikada ne će moći piti krv naroda.“

O samom činu uspostave NDH, Pavelić je iznio zanimljivu prosudbu: „U hrvatskoj domovini, u hrvatskom narodu, prevrat je izvršen, možemo, hvala Bogu, mirne duše i ponosno reći egzemplarno, uzorno i upravo stručno, jer koliko povijest kaže, nigdje ni u jednom narodu, nije državni udar izvršen tako glatko, organizirano i brzo, kao što se to dogodilo 10. travnja 1941. u hrvatskoj domovini.“

Istom prigodom, u Zagrebu, govoreći okupljenim ustašama 30. lipnja 1941., Pavelić je iznio sljedeće jasne smjernice unutarnje upravne politike: „Svatko ima dužnost, da se kani svakog čina, svakog djelovanja, koje bi na sebi nosilo i najmanjeg traga samovolje, ne zakonitosti ili čak protuzakonitosti. Sve, što se u upravi u unutarnjem državnom i javnom životu događa i odvija, mora biti u potpunom skladu sa zakonima i mora biti vršeno po osobi, koja je za to po zakonu i moralno odgovorna. Svatko, tko izvan toga vrši bilo kakovu vlast, taj vrši zločinstvo na državi i na narodu, ogrješuje se o temeljno načelo dužnosti i odgovornosti i spada pod udar zakona… Vršenje uprave, unutar okvira zakona, vršenje upravnog čina sa sviješću i odgovornosti, jest najbolje i ujedno jedino jamstvo za slobodu i sigurnost državljana, za sigurnost svakog čovjeka, koji živi na području te države.

Organi vlasti imaju zadaću vršiti razne akte i čine u korist države i narodne zajednice, ali prva i najvažnija njihova dužnost jest zaštititi slobodu, sigurnost života i sigurnost imovine svakog državljana i svakog onog, tko u državi živi i u njoj se nalazi. Samo u tom duhu, kojim su u državi zaštićeni životi, zaštićena sloboda i imovina, samo onda može država živjeti, prosperirati, samo onda mogu njezini državljani računati na svoje napredovanje, i samo onda cijeli narod i njegova država mogu računati na poštivanje sa strane drugih naroda, sa strane vanjskoga svijeta…

Mi moramo tako raditi, mi smo dužni tako raditi. Radi toga se ne ćemo dati od nikoga smetati. Vrijeme je pokazalo, da to drugi nisu znali, vrijeme pokazuje, da mi to znamo, da mi to možemo i hoćemo, i to ćemo izvršiti. Svakoga od vas smatram apostolom za tu misao, za to djelo. Mi ne ćemo, niti smijemo, ni na jednom položaju, niti jedan čin učiniti za to, da udovoljimo svojim osobnim: bilo moralnim, bilo materijalnim prohtjevima. Mi smo svi žrtvovali, mi smo dužni žrtvovati svoje snage, svoje vrijeme, svoju udobnost i svoje užitke – za rad, za posao, za državu i narod.“

Grozomorni krvavi pir balkanskog krvnika Josipa Broza Tita

U proljeće 1945. započeo je krvavi sotonski pir udruženih partizana i četnika nad na prijevaru razoružanom hrvatskom vojskom i zarobljenim hrvatskim civilima u povlačenju. O tim grozomornim događajima, u knjizi „Patologija“, pisac Petar Vučić činjenično je optužio Josipa Broza Tita jer je „pobio svu hrvatsku intelektualnu elitu, koja je bila na suprotnoj strani – književnike, novinare, glazbenike, slikare i druge umjetnike, zatim filozofe i druge teoretičare, a i vojnu elitu; on je u biti uništio hrvatsku naciju, pa je za njezinu obnovu trebalo proći 55 godina“. O onodobnomu partizanskom genocidu nad Hrvatima pisac Mladen Ivezić slično je napisao: „Genocid nad hrvatskim narodom u Drugom svjetskom ratu i poraću nije se dogodio ni slučajno ni samo iz osvetničkih pobuda, nego stoga što su antifašisti, na čelu s Josipom Brozom Titom, poduprti velikosrbima, četnicima, jugoslavenima, Sovjetskim Savezom i zapadnim silama (…), a uza svesrdnu pomoć hrvatskih komunista, htjeli poubijati sve hrvatske domoljube i ljude od veće vrijednosti, da bi onda lakše obnovili Jugoslaviju.“

Nobelovac Pablo Neruda nije bezrazložno Tita nazvao „balkanskim krvnikom“, a već rečeni autor Vučić u knjizi „Titova umjetnost mržnje“ je zapisao: „Tito je imao izvorni, zločinački karakter: zločine je naručivao, zapovijedao, dakle, počinio ih je prema vlastitoj slobodnoj volji.“ U knjizi Tamare Nikčević „Goli otoci Jova Kapičića“ nalaze se svjedočenja Titova bliskog suradnika još od 1941., graditelja Gologa otoka Jove Kapičića (1919.-2012.). O poraznom stanju u partizanskom pokretu bivši general JNA Kapičić je izjavio: „Poznat je slučaj da su sinovi komunisti glasali za to da im strijeljamo oca. (…) Mnogo je čestitih i nedužnih ljudi pobijeno…“ A o Titu Kapičić je kazao: „Nije pokazivao emocije, bio je hladan i bezosjećajan, ako mu se i u najmanjoj sitnici suprostavite (…), bio je spreman da vas satre.“

 

 

Ispravak tehničke pogrješke
U pretprošlom broju tjednika 7DNEVNO, od 23. veljače 2018., došlo je do nenamjernog propusta glede objavljenog priloga našeg suradnika Ivice Karamatića „Ako Hrvatska ne promijeni uškopljeničku politiku, završit će prije ili kasnije u raljama ‘treće Jugoslavije’!“. Iz pogrješkom nepotpisanog priloga, izostavljene su tiskarskom omaškom sljedeće završne rečenice iz Božićne čestitke mađarskog premijera Viktora Orbana: „Neki smatraju da je to sami napredak. Postoje pak i oni koji su stali na put predaje. Postoje i oni koji prekriženih ruku čekaju da taj problem riješi netko drugi za njih. Mađarska tisućljetna povijest svjedoči da mi nismo jedni od njih. Mi se krećemo drugim pravcem. Naš početni stav je oduvijek bio da imamo pravo na vlastiti život! Kada smo imali potrebnu snagu, to smo pravo i obranili. Za to radimo godinama, radimo bez prestanka kako bi Mađarska ojačala i napokon se oslonila na vlastite noge. Gledajući na 2018. godinu, možemo reći da ćemo, sve dok je nacionalna Vlada na čelu države, pametno, smireno, ali i beskompromisno raditi na opstanku naše kršćanske kulture i domovine te na tome da Europa ostane europska. Svima vam želim: Sretan Božić!“