Zapisi Marketa Kolombana iz II. svjetskoga rata, sačuvani u arhivu Franjevačkog samostana u Imotskom, opisuju stradanja posada savezničkih bombardera, koje su 1944., na povratku sa zadataka, ili nakon bombadiranja dalmatinskih gradova, rušile njemačke protuzrakoplovne bitnice
U arhivu Franjevačkog samostana u Imotskom, sačuvani su djelomični zapisi Marketa Kolombana iz vremena Drugog svjetskoga rata. Pod nadnevkom 13. travnja 1944. (četvrtak, 1104. dan II. svjetskog rata u Hrvatskoj), zabilježeno je: „Nijemci su oborili dva američka aviona u 2 sata poslije podne. Piloti se spasili padobranima. Jedan je avion upao čitav u Crveno jezero, a drugi se prepolovio. Polovina ostala na sjevernoj strani jezera, a druga polovina otišla u jezero.“
O tome je izvijestio i Glavni stožer domobranstva NDH (GSD NDH), navodeći da su „bombardirani Split, Omiš, Makarska, Metković. Neprijateljski zrakoplovi bombardirali su Podbablje kod Imotskoga; srušena dva neprijateljska zrakoplova, a 5 zrakoplovaca, koji su izkočili padobranima, zarobljeni su“. (B5/26, 837 / 848).
Nijemci gađali i padobrance…
Po kazivanju očevidaca, na veliku formaciju savezničkih zrakoplova koja se vraćala s bombardiranja na sjeveru (Mađarska ili Rumunjska), žestoku vatru su otvorile njemačke protuzrakoplovne bitnice (PA-baterije) smještene u Glavini Donjoj, južno od Imotskog i pogodile dva američka zrakoplova tipa Liberator (4-motorni bombarder B-24 s oko 12 članova posade).
Jednom Liberatoru se odmah otkinulo krilo, tako da je padao okrećući se oko uzdužne osi (iz njega nije iskočio ni jedan zrakoplovac), a drugi Liberator se zapalio nakon pogotka u trup. Iz njega je iskočilo 10-ak članova posade, ali ih je živih ostala – samo petorica („Nijemci su puškama i mitraljezima gađali padobrance…“) Oba zrakoplova pala su u Crveno jezero – jednom je ostao samo dio krila na sjevernom obodu jezera.
Tako je Crveno jezero postalo grobnicom najmanje 15-orice američkih zrakoplovaca…
Svojedobno je iznesena pretpostavka da su zrakoplovi upali u jezero, jer, vjerojatno, nad takvim prirodnim kraškim ljevkastim udubinama nastaju velika vrtložna zračna strujanja koja su jednostavno „usisala“ pogođene zrakoplove u bezdan.
Inače, osim bombardera tipa Liberator (eng. Osloboditelj), nosivosti 5,8 tona bombi, u savezničkim formacijama, sastavljenima od po nekoliko stotina zrakoplova koje su od početka 1944. gotovo svakodnevno prelijetale Imotsku krajinu, brojne su bile i tzv. leteće tvrđave (bombarderi B-17 Fortress), nosivosti 8 tona bombi, u pratnji brojnih lovačkih letjelica.
Bitnice gađale saveznike na povratku
Njemačke protuzrakoplovne bitnice nalazile su se u Glavini Donjoj kod pravoslavne crkve, u Vinjanima Donjim (kod Kele Vilenice i podno zaseoka Rebići), a jedan flak – s vrhunskim strijelcem, Talijanom, zvanim Ćoro – nalazio se kod bunara u selu Mikulići (Proložac Donji). Nijemci su imali 7 protuzrakoplovnih topova 75 mm francuske proizvodnje Schneider M33f i M36f i više četverocijevnih topova 20 mm Flak 38, a pripadale su njemačkoj 7. SS-diviziji Prinz Eugen. Baterije su bile dobro maskirane, a sigurnosti radi često su mijenjale lokaciju.
Bitnice nisu pucale na jata savezničkih zrakoplova dok su, s uzletišta u južnoj Italiji, letjela na sjever, jer je bombardere čuvao velik broj lovačkih aparata, već su otvarale vatru kada su se bombarderski zrakoplovi vraćali sa zadatka. Tada uz njih nisu bili opasni američki lovci tipa Thunderbolt (Munja) i britanski, tipa Spitfire (Prgavac). Ti lovci, posebice oni u sastavu partizanskih eskadrila na Visu, djelovali su i samostalno kao lovci-bombarderi, napadajući njemačko-ustaške garnizone, motorizirane kolone, utvrđenja i druge vojne objekte.
Kad su partizanski obavještajci, 22. svibnja 1944., radio-vezom javili točnu lokaciju njemačkih protuzrakoplovnih bitnica, iza Biokova se iznenada pojavilo 6 britanskih lovaca Spitfire, koji su u brišućem letu potpuno uništili, ne samo protuzrakoplovne bitnice, već i, prema Izvješću Glavnog stožera domobranstva NDH – „bombama i strojničkom vatrom napali njemački povoz (kolonu) teretnih samovoza: 4 samovoza su izgorjela, 3 oštećena, a 19 Nijemaca je poginulo i 8 ranjeno“.
Tom prigodom, teška tragedija pogodila je obitelj Stipe Vujčića: poginula mu je supruga Ana r. Brečić (39 godina), sin Anđelko (5), kćeri Kata (10) i Neda (2), te starica majka Manda r. Zujić (81).
Znaju li saveznički veterani što krije Crveno jezero?
Na odlasku savezničkih aviona, prema partizanskom izvještaju – „jedan se lovac izdvojio i u počast stradalim zrakoplovcima bacio lovorov vijenac u Crveno jezero…“
Zato je danas čudno da Američko veleposlanstvo ili vojni predstavnici SAD-a i Velike Britanije, nikada poslije rata nisu pokazali zanimanje za svoje zrakoplovce zauvijek sahranjene, ali zaboravljene, u dubinama Crvenog jezera… A inače, predstavnici savezničkih veterana – zrakoplovaca, komandosa i marinaca, svake godine dolaze u Hrvatsku, naročito na Vis, i komemorativnim skupovima odaju počast svojim poginulim suborcima… Zašto, onda, ne dolaze i u Imotski, na Crveno jezero?!
Dodajmo tome i ove podatke: 21. travnja 1944., jedan je oštećeni američki Liberator prisilno sletio kod Otoka (Vinjani Donji). Nijemci su zarobili svih 11 članova posade, a 30. kolovoza 1944., kod Ričica je pao jedan manji američki zrakoplov. Petorica članova posade su zarobljeni. Također, 30. kolovoza 1944. (srijeda – 1243. dan II. svjetskog rata u Hrvatskoj), prema izvješću GSD NDH- kod Imotskog, u Ričicama, srušen je neprijateljski zrakoplov, najvjerovatnije tipa Ventura, a 5 članova posade – zarobljeno. (B5/33, 616 – v. 23. 8.).
Istraživanja Crvenog jezera
Inače, Crveno jezero su istraživale ekipe domaćih ronilaca pod vodstvom svjetski poznatog alpinca i speleologa, Stipe Božića. Na dnu nisu uspjeli pronaći ostatke potonulih zrakoplova, a zbog niza nepredviđenih teškoća nisu mogli utvrditi ni točnu dubinu jezera, koje se smatra jednim od najdubljih u Europi. Na dnu jezera vidljivost je bila veoma slaba, gotovo nikakva, jer se više puta, posebice nakon potresa 1961./62. godine, s okomitih litica u jezero urušilo podosta kamenih gromada koje su dobrim dijelom zatrpale bočne prolaze do najnižih dubinskih točaka.
Tek krajem rujna 2013., otkrivena je tajna imotskog Crvenog jezera – mini ronilica s kamerom snimila je njegovo dno. Misterij dug tisućama godina, napokon, je bio rasvijetljen! Tako je oko 15 sati u subotu 28. rujna 2013., s platforme stigla vijest da je ronilica došla do dna jezera na dubini od 252 metra. Valja reći da Božićevoj ekspediciji iz 1998. godine nije bilo dovoljno 300 metara kabela za snimiti dno, no onda je i razina vode bila znatno viša kada su snimali s platforme.
Znači, dubina imotskog Crvenog jezera – prilično varira. Kada je voda pedesetak metara ispod tzv. Kazana, ruba jezera gdje se može lakše prići vodi, dubina je 252 metra. Na samom Kazanu je oko 300 metara, a u vrijeme ekstremno visokog vodostaja, kakav je zabilježen 9. travnja 2013., razina vode popne se za još pedesetak metara, što znači da je vodostaj i viši od 350 metara…
Veliki uspjeh najnovijeg snimanja bila je utvrđena činjenica, da je konfiguracija stjenovitoga dna, 16 puta 8 metara, pa kada se uzme podatak da je širina jezera na samom vrhu njegovih litica 400 i više metara, može se predočiti sama konfiguracija jezera u obliku velikoga ljevka. S obzirom da je od sjevernog vrha jezera, gdje su i najviše hridine, do vode 300 ili 350 metara, može se sada reći da imotsko Crveno jezero, od najviše kote do samoga dna – ima više od pola kilometra.
Francuski speleoronilac, Frederic Swierczynski, je 6. svibnja 2017. zaronio u Crveno jezero, došavši do dubine od 245 metara. Te godine, vodostaj jezera bio je izuzetno nizak, a sam zaron trajao je nešto više od tri sata. Frederic je po izronu podijelio svoje prve dojmove: “Jezero je mutno prvih dvadesetak metara, kasnije je jako bistro. Temperatura vode pada od površinskih 17°C do 5-6°C na dnu. Na dnu su fini mulj i kamenje…“
