Cenzura i verbalni delikt ili opravdana zabrana huškačkog govora i lažnih vijesti? To je dilema koja polarizira Ameriku.
‘Ako Jones odgovara zbog pogrešnih tvrdnji jer je ‘Fake News’, treba li odgovarati i CNN zbog tvrdnji o iračkom ili iranskom nuklearnom oružju?’ samo je jedna od moralnih i zakonskih dvojbi koje strše s medijskih naslovnica.
Društveni kritičari u sukobu sa svima
Alex Jones se kroz godine od zviždača (legendarni video o okultnom Bohemian Groveu), istraživačkog novinara i teoretičara zavjera promaknuo u eminentnog društvenog kritičara s prilično žestokim javnim nastupom i čovjeka koji je među prvima ugostio tada potpunog autsajdera Donalda Trumpa. Taj njegov rast nije došao slučajno već je plod rastućih ulaganja, promišljenih aktova i medijske strategije koja uključuje mrežu sličnih komentatora diljem svijeta. Jonesa je po mnogima glave koštalo kritiziranje Trumpove politike i rata u Siriji – ostao je na ‘ničijoj zemlji’, bez zaleđa kod raznih političko-interesnih grupacija. I tako je uz razna upozorenja izgubio milijunske kanale na Facebooku i YouTubeu dok ga je Twitter poštedio, vrlo vjerojatno pod pritiskom nakon ukidanja brojnih drugih računa sve istaknutijih društvenih komentatora.
Milo Yiannopoulos koji je otvoreno gay, liberal i domoljub, Mark Dice koji kritizira tzv. ‘leftardske’ i ‘libtardske’ krugove, Jordan Peterson kao elokventni konzervativni filozof i Alex Jones koji je preuzeo ulogu glasnog narodnog tribuna drmali su utanačene obrasce političke korektnosti, novogovora, radikalnog liberalizma i američke imperijalističke politike skrivene pod etiketom ‘sijanja demokracije’. Bilo je pitanje dana kada će narasti do neslućenih razina i kada će postati trn u oku i Trumpovoj administraciji, i Dubokoj državi, i interesnim kartelima povezanim s vojno-korporativnim sektorom. Pa je postupno zabranjivanje njihovih kanala bio svojevrstan prirodan put u prividno slobodnom društvu. A kako Ustav jasno nalaže stavove o cenzuri, utočište za zabranu bio je koncept privatnog vlasništva u kojeg društvene mreže nisu voljele posezati.
Privatna narav društvenih mreža samo je izlika za Vladinu cenzuru
Demokratski senator Chris Murphy pokrenuo je ovu hajku, i to na lobističkoj razini. Uvjeren je kako jedino zakonske zabrane mogu stati na kraj ‘lažnim vijestima, mržnji i dijeljenju Amerike’. No problem nastaje kada se kao tipični primjer govora mržnje pokazuju naslovi i ilustracije najvećih američkih medija u kojima predsjednik nerijetko biva prikazivan kao krvnik, zločinac ili rasistički nastrojen bijelac, unatoč tomu što takve etikete nemaju uporišta u stvarnosti. Javnost se s Murphyjevim upozorenjima žestoko borila – je li bolje biti ratni zločinac s najviše bombardiranja suverenih država u povijesti pa biti slatkorječiv u zgodnom odijelu i s Nobelovom nagradom za mir? Ili civil koji na te stvari upozorava u polo majici, s pomalo nasilničkim pristupom, teatralnim citatima i pozivanjem na tradicionalizam?
Facebook i YouTube pak konstantno mijenjaju pristup – prvo su za vrijeme izbora dopustili sve tipove lažnih vijesti pod izlikom ‘borbe za slobodu govora’, a zatim su krenuli u čistke bez pravih i jasnih kriterija. Poznati političar Ron Paul reagirao je na blokadu svog izvršnog direktora na Twitteru s jako opasnim optužbama. Naime, on ove tvrtke naziva sve samo ne privatnima i njemu su ispostave tajnih službi i ‘kišobran’ vladine cenzure koja na račun privatnog vlasništva pere ruke. ‘Istina je izdaja u carstvima laži. Ušutkavanje je jedini način borbe protiv svih koji se drznu izazvati Status Quo’. Račun su izgubili i brojni autori i istraživački novinari, tako da Murphyjev argument kako je Jones iznimka jednostavno ne pije vodu. Sam temelj suvremene Amerike kao nikada do sada stoji izazvan i dobro uzdrman. Hoće li na kraju država biti prisiljena određene privatne tvrtke prozvati javnim dobrom, ostaje za vidjeti.