Nikad sunce nije izašlo slučajno u ponoć. Pa tako nije slučajno što je Zlatko Dalić postao “izbornikom svih izbornika”, nadmašivši i svog učitelja, “trenera svih trenera”, Ćiru Blaževića.
Uostalom, temelj cjelokupnog svjetskog napretka leži u činjenici da učenici nadmašuju svoje učitelje, a upravo se to i dogodilo u konkretnom slučaju s hrvatskom reprezentacijom. Zlatko Dalić počeo je, ne raditi kao trener, već samo šegrtovati baš kod Ćire Blaževića, davno još u varaždinskom Varteksu. I baš taj podatak daje dodatnu, dijamantnu, notu ovoj priči u kojoj uživamo, osjećamo se sretni i ponosni, na koncu i ludujemo.
Zlatko Dalić kao Ćirin učenik možda nije naučio sve što Ćiro zna, ali je preuzeo karmu čovjeka koji je Hrvatsku zamalo doveo do krova svijeta. I kad je osjetio da za njega u hrvatskom nogometu nema mjesta, a i sam Dalić je pričao kako se otisnuo u inozemstvo jer ne može trpjeti stanje u našem nogometu, radio je čuda daleko od očiju naše javnosti. Bez ikakve mogućnosti da postane bitan čimbenik našeg nogometa.
Zaboravljen, ali predan svom poslu – Zlatko Dalić radio je i zarađivao novac, učio i trenerski zanat i jezike da bi ga se pozvalo u Hrvatsku kao plod čistog slučaja. Ruku na srce, bio je pozvan da preuzme hrvatsku nacionalnu momčad u delikatnom trenutku, nakon što je s trojicom izbornika ista tonula i glavinjala. Igor Štimac, Niko Kovač i Ante Čačić nisu se jednostavno snalazili s igračima osebujne kvalitete i silne reputacije. I ne treba njih odveć optuživati za to, jednostavno je ova momčad tražila nekoga tko će joj “leći”, odgovarati, sjesti.
I dobila je to u Zlatku Daliću, skromnom treneru koji se znao oduprijeti i interesnim sukobima u Savezu, a k tome je svojim ponašanjem homogenizirao i navijače. A zašto je on tako homogenizirao navijače, a oni prije njega nisu? Dalić je preživio i udar Zdravka Mamića nakon uzvratne utakmice u Grčkoj. Dalić je i pod cijenu vlastitog posla inzistirao na svojim pomoćnicima, a njegov izbor Dražena Ladića za pomoćnika koji je bio najnepoželjnija osoba u Savezu i okolici – bila je točka ključanja. Koju je “Dala” preživio. Da bi on sve na koncu zaokružio izborom igrača kojeg nije morao ni objašnjavati. Jer, zvao je pod hrvatski stijeg samo one najbolje, one koji igraju redovito u svojim klubovima.
Mediji koji znaju biti itekako nepravedni i bezobrazni poštedjeli su Dalića svojih gluposti pa i u tome treba gledati Dalićevu moć i sposobnost javnog komuniciranja.
No, jedna je istina kada je riječ o momčadskim sportovima. Igrači, družina, momčad moraju primiti trenera kao svog, samo u tome je tajna uspješne koegzistencije trenera i igrača. “Nema pokvarljivije robe od igrača”, još davno je za slavnog i jakog Hajduka govorio trener Tomislav Ivić, aludiravši kako je teško jednom treneru raditi u jednom sportskom kolektivu.
“Ono što se lako kvari mora se čuvati”, dodao je potom Ivić. Eto, upravo u ophođenju sa svojim igračima Dalić se pokazao kao velemajstor. Gdje ćete većeg priznanja za vođu jedne momčadi nego kada vam ta ista momčad oda priznanje za eliminaciju jednog od igrača, kao što se to dogodilo s Kalinićem? Jer, i kapetan i svi igrači aklamativno su primili odluku Dalića, ma možemo ići toliko daleko jer smo upućeni – čak su mu to i sugerirali.
Ipak, ono što kod Dalića najviše impresionira jest njegova skromnost i poniznost. Dok bi drugi uživali u svjetlima pozornice, Dalić kao da se odmiče od stvarnih događaja. Sad je jasno i zašto, on nije niti medijski guru, nije ni zvijezda, nije ni junak, on je samo obični trener koji zacijelo glasnije govori samo za vrijeme treninga.
On zna svoj posao i zna da ga samo to znanje drži u sedlu. Ostala prenemaganja i foliranja, čega u našoj javnoj sceni ima napretek, i to poslije ispodprosječnih i prosječnih dosega, Dalića ne zanimaju.
Zato je velik, zato je već skoro svjetski prvak, zato je najbolji izbornik ove svjetske smotre. Da, on je “izbornik svih izbornika”.