ANDREJ PLENKOVIĆ PUTEM IVE SANADERA: Konačan okršaj hrvatskog premijera i desnice!

0
3476

Ako će Franjo Varga i istraga pokazati da je radio nešto za Karamarka, to nije element koji bi mogao ozbiljnije uzdrmati HDZ. Međutim, relacija Varga-Brkić-Tolušić je mnogo delikatnija veza; mnogo opasnija za HDZ, a pogubna za sve one koji se još mogu nazvati predstavnicima desne HDZ-ove struje...

HDZ i svi njegovi dosadašnji predsjednici i istaknuti članovi daleko su od bilo kakvih političkih ideala, pa čak i one minimalne političke odgovornosti kakve su uobičajena praksa u tzv. zapadnim demokracijama, tako da sve afere koje ova Vlada na čelu s Andrejem Plenkovićem niže doslovno iz dana u dan, nisu ništa drugo nego kulminacija svega sumnjivog što se već godinama događa u različitim ministarstvima, službama, agencijama ili pak megalomanskim koncernima kao što je Agrokor.

Žestoki kritičari HDZ-a stalno ponavljaju kako je i prvi predsjednik HDZ-a, Franjo Tuđman, također bio umiješan u razne financijske skandale što je, zapravo, glavni argument dežurnim hrvatomrzcima u raspravama koje dovode u pitanje legalnost hravatske države, ali i HDZ-a.

Loading...

Tragikomično, Jadranka Kosor je, zapravo, jedina čelna osoba stranke koja iza sebe nije imala velike repove iz takvog konteksta. Međutim, uzme li se u obzir kako je upravo Kosor bila desna ruka najkontroverznijeg HDZ-ovog predsjednika, Ive Sanadera, o njezinim spoznajama i sudjelovanju u HDZ-ovim aferama dalo bi se razglabati, jer neki i danas tvrde kako je upravo ona izdala bivšeg šefa, te tako izbjegla kaznene progone…

Jesu li Plenkovićevi apetiti manji od Sanaderovih?

Uvod u političku smrt Ive Sanadera, bila je njegova svojevoljno podnesena  ostavka na pozicije premijera i predsjednika HDZ-a 2009 godine, nakon što je na čelu stranke proveo devet godina, a na čelu Vlade, šest.  Karamarko, unatoč dobroj umreženosti, doveo se u splet okolonosti u kojima je srušio vlastitu Vladu, a potom dao ostavku na mjesto predsjednika stranke zbog sukoba interesa u kojem se našao zbog PR-poslova svoje druge supruge, Ane Šarić.

Reklo bi se, Karamarkovi apetiti, barem po ovome što je javnosti poznato, naspram Sanaderovih su kikiriki, što se u slučaju aktualnog šefa HDZ-a, baš ne može reći. Drugim riječima, sličnosti između Plenkovića i Sanadera postaju sve izraženije. Naime, Plenković je, navodno, kroz  malverzacije oko nastanka Lex Agrokora omogućio određenim grupacijama, povezanim s donedavnom potpredsjednicom njegove vlade, Martinom Dalić, da zarade stotine milijuna kao konzultanti i to zahvaljujući zakonu koji su ti isti ljudi prethodno pisali, što je, kažu mnogi – više nego vrišteći sukob interesa.

Podsjetimo, protiv Sanadera godinama se vodi nekoliko sudskih procesa u kojima je optužen da je državu oštetio za stotine milijuna kuna. Optužen je tako da je uzeo 17 milijuna kuna provizije za kupoprodaju zgrade bivšeg HDZ-ova saborskog zastupnika Stjepana Fiolića, dok je u procesu o aferi Fimi media, riječ o iznosu većem od 70 milijuna kuna koje je Sanader s drugovima izvukao iz državnog proračuna za poznate HDZ-ove crne fondove i svoju osobnu blagajnu. Tu je i mito za koje je optužen u slučaju Hypo, te Sanaderov financijski najveći proces, onaj koji se bavi optužbama da je bivši hrvatski premijer za mito od deset milijuna eura, mađarskom Molu prepustio upravljačka prava nad Inom…

Doduše, Plenković je u socijalističkoj Jugoslaviji, koja se u zadnje vrijeme češće spominje nego samostalna i neovisna hrvatska država, pripadao privilegiranoj društvenoj skupini, dok Sanader potječe iz siromašne, kažu, bogobojazne obitelji. Plenkoviću je tako sve u životu bilo servirano, a Sanader se morao mukotrpno probijati kroz život, što je na kraju, doduše, odlučio dobro naplatiti.

Naime, Sanadera se percipiralo kao čistu suprotnost nacionalizmu i primitivizmu HDZ-ovih divljaka, koji su bili sve glasniji i jači unutar HDZ-a u psovanju Srba i pedera. Sanaderu su se itekako dopadale ovako postavljene stvari i shvatio je da bi zbog spremnosti dijela javnosti da zažmiri na činjenicu/e da posjeduje kuću u Zagrebu koja debelo nadmašuje njegova novčana primanja, mogao izvući određenu korist. Epilog su dakako, spomenuti sudski procesi.

No, vratimo se na sve očitije, pa čak i po Plenkovića pomalo zabrinjavajuće sličnosti s bivšim HDZ-ovim predsjednikom Ivom Sanaderom.

Prije dužnosti predsjednika HDZ-a, Sanader je deset godina proveo u hrvatskoj politici, obnašao razne državne dužnosti i žestoko se borio s protivnicima za svoju poziciju u stranci. S druge strane, Plenković koji je u srpnju 2016. doslovno instaliran za predsjednika HDZ-a, iza sebe je imao ograničeno političko i nikakvo stranačko iskustvo.

Međutim, stave li se na stranu političke karijere ove dvojice šefova stranke i evidentne razlike u njihovom ostvarenju, Plenković i Sanader imaju više nego jednu sličnost, a prva i osnovna je ona ideološka i taktička: oni su proeuropski orijentirani demokršćani koji su odlučili marginalizirati i/ili uništiti sve one koji nose epitet glasnih nacionalista i domoljuba – od Europe, nažalost, poistovjećene s fašistima.

Uništavanje desnice – modus operandi Ive i Andreja

Podsjetimo, kako je nedavno premijer Plenković nastup u Europskom parlamentu iskoristio da bi reklamirao svoje poliglotske talente, iako je svrha takve prakse, između ostaloga, odavanje poštovanja višejezičnosti Europske unije, ali naravno i pohvaliti se vlastitim znanjem jezika. Uostalom, i Ivo Sanader je držao govore i press konferencije na pet jezika.

No, vrhunski poliglot Sanader, prvi je grobar hrvatske političke desnice koja se godinama nakon njegovog odlaska, još uvijek nije uspjela oporaviti. Izbacio je tako Sanader iz stranke ne samo „pašalićevce“, već i brojne druge koji su na desnom krilu HDZ-a imali težinu, a uništio je i snagu HSP-a, pa je Ante Đapić i danas uvjeren da ga Sanader nije pustio u Vladu, ne zato što je to Unija tražila, već zato što bi HSP problematizirao niz poteza kojima je SDSS pljeskao.

Uništio je Sanader i desne političke snage u Slavoniji, a njegov obračun s Glavaševim HDSSB-om, samo je jedan od niza slučajeva uništavanja hrvatske političke desnice. Nakon što je neutralizirao sve, osim poneke iznimke na desnom krilu HDZ-a, pobrinuo se i za medije. Naime, Hrvatska za šest godina njegove vlasti nije dobila niti jedan desni medij, niti jedne desne novine, čak ni jednu TV emisiju koja bi afirmirala konzervativni politički svjetonazor.

Pljeskao je Sanader odlasku Slobodne Dalmacije u ruke lijevog medijskog koncerna, premda je hrvatsko iseljeništvo davalo puno zdraviju ponudu. Sve to radio je sa zastavom HDZ-a u ruci, opsjednut idejom da uništi desni konzervativni svjetonazor. Pustio je i da zagrebački HDZ bez borbe preda Bandiću vlast u glavnom gradu Hrvatske, jer se desnom Bandićevom populizmu mogao suprotstaviti isključivo kandidatom jasne konzervativne profilacije, što u ovom slučaju, nikako nije bila opcija.

Sve navedeno, neodoljivo podsjeća na aktualnog šefa Plenkovića kojem iako zamjeraju manjak čvrstine, odlučnosti i stava, sudeći po posljednjim događajima unutar HDZ-a, možemo predbaciti sve osim manjka odlučnosti i stava, jer je pod svaku cijenu odlučio marginalizirati i ukloniti s političke scene svakog HDZ-ovca koji vuče epitet divljeg desničara i samim time mu se nameće kao potencijala ugroza na mjesto prvog čovjeka HDZ-a, jer je svjestan da je hrvatska desnica u potrazi za svojim Orbanom.

Kontrolu, dakle, mora imati, barem do trenutka kad Plenković konačno ne odluči, hoće li krenuti putem Europske komisije i već do proljeća iduće godine napustiti Lijepu našu…

Milijan Brkić – posljednja  i najjača karika  HDZ-ove desne struje

Afera lažnih SMS-ova u koju je upetljan čak i vozač ministra poljoprivrede, Tomislava Tolušića, osim činjenice kako sugerira da je sigurnost u državi na vrlo niskim granama, te da informacije iz institucija nedopustivo cure na sve moguće strane, zahvatio je i posljednju i najjaču kariku desne struje HDZ-a, Milijana Brkića. Slučajno, ili…?

Iako se Brkićevo povlačenje iz javnosti interpretira kao marginalizacija od Andreja Plenkovića, istina je, navodno, nešto drukčija. Brkić se sam odlučio povući u sjenu, te je odbio sudjelovati u bilo kakvim političkim previranjima ili igrama, svjestan situacije u koju ga je doveo sukob s nekad dobrim prijateljem, Tomislavom Karamarkom. Izigrani Brkić, naime, sustavno odbija podržati bilo koju struju unutar stranke, međutim, upravo zbog činjenice kako je upravo on u stanju u nekoliko poteza mobilizirati HDZ-ovo uspavano članstvo, Plenković ga više ne želi u svojim redovima.

Da Plenkovića ne interesira utjecaj pojedinca na birače, dokazao je i u slučaju izbacivanja Darka Milinovića iz stranke. O budućnosti vukovarskog gradonačelnika, HDZ-ovog Ivana Penave, također bi se dalo raspravljati…

Temeljem navedenog, neki smatraju kako je afera lažnih SMS-ova, sredstvo Plenkoviću za konačnim okršajem s ovim moćnim HDZ-ovcem koji mu smeta i kada „spava“.  S obzirom na to da se još od izglasavanja Istanbulske konvencije, upravo Brkića smatra neformalnim liderom HDZ-ove grupacije koja misli da Plenković vuče HDZ u pogrešnom smjeru, a sada ga se proziva i kao tajnog organizatora Penavinog skupa, cijela spomenuta istraga pretvara se, zapravo, u akciju čišćenja Plenkovićevih protivnika, njihovu eliminaciju, ili srozavanje u unutarstranačkoj hijerarhiji.

Upletenost Karamarka u cijelom ovom slučaju doista je posve sporedna pojava. Karamarko je već dokazano Plenkovićev “neprijatelj”, ali neprijatelj koji više nije u stranci, koji je otišao jer je podnio ostavku, a koji tek povremeno zatalasa nekom objavom na Facebooku, ali činjenica ostaje: utjecaja u stranci Karamarko više nema.

Zaključno, ako će Franjo Varga i istraga oko njega pokazati da je on radio nešto i za Karamarka, to nije element koji bi mogao ozbiljnije uzdrmati HDZ. Međutim, veza Varga-Brkić-Tolušić je mnogo delikatnija veza. Mnogo opasnija za HDZ, a pogubna za sve one koji se još mogu nazvati predstavnicima desne HDZ-ove struje…

Milijan Brkić još nije rekao sve što ima reći, a lijeva opcija unutar HDZ-a, s razlogom – ne spava mirno.