Bakiru ne bi palo na pamet ucjenjivati Hrvatsku da nije prije pokazala da može biti predmetom ucjene i zastrašivanja

0
819
Wikimedia Commons

Zadnji brod za Velu Luku

Ako je Hrvatska ikad imala pravu estradnu zvijezdu, to je svakako bio, pokojni Oliver Dragojević. Spram njega, današnje novokomponirane medijske zvijezde, pretežno cajkaruše, posvuduše i instagramuše plastičnih sisa i lošeg ukusa, izgledaju i više nego patetično.

Loading...

U nedjelju, kad je javljena vijest o smrti, svi portali su od desetak tema na naslovnici imali barem osam o Oliveru. O njegovim ljubavima, o njegovoj glazbi, o njegovom životu, djetinjstvu, o tome gdje i kako će biti ispraćaj. Nije to čudno, makar mi novinari ponekad živimo pomalo lešinarski, pa se tako i smrt medijski eksploatira do maksimuma.

No, jedan iznimno bitan detalj iz Oliverovog života, koji pokazuje koliko je, osim kao muzičar, bio velik kao čovjek, mediji sustavno prešućuju. Oliver se još devedesetih, za rata, kad je s brojnim drugima pjevao „Moju domovinu“ i kad je konvojem brodova dolazio u Dubrovnik, ne kao zvijezda nego kao humanitarac, zarekao da više nikad neće pjevati u Srbiji. „Nema tog blaga na svijetu, da mi plate da pjevam u zemlji koja je toliko zla učinila mojoj Hrvatskoj“, rekao je Oliver i riječ je održao do kraja života.

I drugi su dali riječ, pa ju nisu održali. Tereza je bacala drvlje i kamenje na Srbe, kukala po novinama kako su joj kuću spalili, pa je nedugo potom osvanula u Beogradu, čim su joj mahnuli svežnjem eurića pod nosom i pozdravila publiku s – „Prijatelji stari, gdje ste?“ Gadljivo. Da su i nju spalili, valjda bi njen duh nastupio u Beogradu „među prijateljima starim“. I drugi su slijedili taj primjer, jedan po jedan svi su polako krenuli hodočastiti u zemlju koja je i dalje, više tri desetljeća nakon uspona Miloševića na vlast, Mordor Europe, a krenulo se i u suprotnom smjeru.

Pa je tako jedan Đole, koji je pjevao u Sava centru 91. nešto o bečkim konjušarima, genima, tome da „neko rođen da šeni“, od istih onih kojima je poručio „j…o nas ko nas sastavi“, zatražio i dobio – državljanstvo. Jednoj Breni, koja je pjevala arkanovcima na uvce, dok su joj klali sunarodnjake i obitelj po rodnoj joj Bijeljini, prostire se crveni tepih kad dolazi u Pulu: Thompsonu, koji je branio državu i hrabrio suborce, ulazak se u Arenu zabranjuje kao zadnjem kriminalcu. Opajdara Karleuša, u ponedjeljak lupeta o tome da su hrvatski nogometaši „osobno pozvali pjevača koji pjeva o klanju Srba, fuj“, a u srijedu nastupa u Makarskoj. A veliki domoljubi, Prljavci, isto nisu odoljeli da ne nastupe u Beogradu. Što samo po sebi ne bi bio problem, da je u Srbiji ikad provedena denacifikacija, ali nije.

Gay četnik, Oliver Mandić, nudio mu je 200.000 eura da s njim nastupi u Beogradu, na Marakani, ali – odbio je. Nudili su mu 50.000 za solo nastup, manager mu nije ni prenio ponudu: “Bilo mi je ponuđeno 50.000 eura da dovedem Olivera u Beograd za solo koncert na Marakani. Normalno da ga nisam ni zvao, jer sam bio siguran da će odbiti ponudu”. Ivan Bubalo je rekao: “Divim mu se jer je jedini razlog zbog kojeg tamo ne ide, riječ koju je dao. Svaka mu čast”.

Za razliku od Tereze, Oliver nikad nije govorio protiv Srba, današnjim rječnikom „nije ih mrzio“, samo je odlučio – ne nastupati tamo. „Ako me žele čuti uživo, znaju gdje me mogu naći“, govorio je. Stotinama su ga puta u intervjuima pitali za nastup u Srbiji, stotinama puta je odgovor bio isti – „iznevjerio bih samog sebe kad bih otišao“.

Ne, nije Oliver bio velik jer nije išao u Srbiju, bio je velik jer je bio od riječi. To se zove (čitaš li, Andrej?) „biti vjerodostojan“. Oliver je imao kičmu, moralni i ljudski integritet, sve ono što ljudi “s ovih prostora” – i ne samo s ovih prostora – prečesto nemaju. Kod prostitutke je to kome će raširiti noge, samo pitanje cijene, kod poštenog svijeta neke stvari nisu na prodaju i točka. Nažalost, pošten svijet je obično u manjini. Zato je Oliver bio jedan i jedinstven na estradi, iako ima i drugih koji su se odbili prodati za Vučićeve škude.

Neće njega rušit oni koji pjevaju Čavoglave!

U velikom intervjuu kojeg je dao za Večernji list, mali Bero je ispalio da njega neće rušit oni koji pjevaju Thompsonove Čavoglave, misleći pritom na svog kolegu iz stranke Grbina, i oni koji su došli iz HDZ-a, misleći time na Hajdaš-Dončića.

No, vrhunac je ipak rečenica: “Prepoznat će se oni koji nisu bili tako glasni te ih se nije moglo čuti da kritiziraju neprimjerene izjave o Srbima, koketiranje s desnicom i sramotan pokušaj približavanja šatorašima u Savskoj te spominjanje djeda koji je bio ustaša, i sve to u jednoj ne tako davnoj izbornoj kampanji. Time smo izgubili golem broj birača i simpatizera u javnosti koji su se osjećali kao da ih je SDP izdao. Ne sjećam se da su tada reagirali.“

Ovo je, očito, išlo Milanovića. Neki još ljevije od Bere, možda bi rekli da je izgubio velik broj birača i simpatizera u javnosti spominjanjem da mu je otac bio branitelj, jer to je, zapravo, danas isto što i ustaša. Barem u krugovima simpatizera SDP-a.

Što se tiče normalnog svijeta, Bero je ovakvim izjavama posve otklonio sumnje oko toga gdje ideološki stoji, i naročito pokopao one s desnice koji su u Bernardiću vidjeli neku branu pročetničkim elementima u SDP-u. Zapravo se stavovi malog Bere ne razlikuju bitno od stavova Vulina, Šešelja i drugih antifašista: govoriti ružno o Srbima se ne smije u bilo kojem kontekstu (Milanović, inače, nije čak ni Srbe nazvao šakom jada, već njihove političare i to je preblag izraz za nakupinu genetskog otpada i ratnozločinačkog šljama koji vlada Srbijom zadnjih godina), Thompson nije branitelj nego ustaša i nije domoljubni pjevač, nego pjeva o klanju Srba i tako dalje, sve po antifašističkom katekizmu.

Iskreno, briga me za Beru, on je u politici ionako idiot, trebao se držati fizike, a oni koji ga misle smijeniti unutar SDP-a, nisu ništa bolji. Ali, ipak, volio bih da mi jednog dana netko objasni koje su to Thompsonove pjesme zabranjene i ako takvih nema, zašto ih se ne bi smjelo pjevati… I da, svakako me zanima gdje se u njima poziva na „ubijanje Srba“.

Volio bih znati i zašto je ljevičarima sramota pjevati hrvatske borbene pjesme iz Domovinskog rata, a nije sramota naslikavati se s Cecama i Brenama? Volio bih znati, zašto je ZDS u Hrvatskoj zabranjen, a četnički simboli poput dvoglavnog orla i 4c dopušteni, baš kao i u Srbiji?

Volio bih također znati, zašto je nekom naprednom i progresivnom po celom telu, poput njega, tako bitno tko je bio nečiji djed, jer je to više onako patrijarhalan način gledanja na stvari?

A najviše od svega, volio bih znati, zašto je razgovor sa „šatorašima“ – podilaženje, što bi po njemu, hrvatske ratne vojne veterane, invalide – trebalo zgaziti, izopćiti iz društva…? Mulac, dakle, kaže da našim veteranima ne treba podilaziti, s njima se ne smije ni pričati, o njima se uvijek mora ružno govoriti i zvati ih pogrdno „šatorašima“, a o srpskim veteranima-četnicima se ne smije reći ništa ružno? Bravo, Bero! Kraj tebe čak ni ovakav HDZ, koji sve više liči na Bakarićev KPH, ne izgleda tako očajno loše.

Srbovanje u Srbu

„Mrze nas i neće se libiti za četništvo proliti krv. Strašno? Smiješno? Opasno? Prijeteće? Sve to. Stvari se kreću prema raspletu!“, zapisala je Savka u svoj dnevnik o proslavi Dana ustanka naroda Hrvatske 1971. godine. Pa je onda dodala što je rekla Peri Pirkeru: „Pero“ – šapnula sam mu pomalo šaljivo, kad su nam rekli da se pomaknemo naprijed – „sad se čuvaj, dolaze rajčice i jaja, bit ćemo kao Indijanci“.

Kanibalski humor i nije bio posve promašen. Tijekom ustanka koji je izbio 1991. u Srbu, a kojeg su podigli lokalni Srbi – rojalisti (četnici) poput Pajice Omčikusa, kasnije zapovjednika četničkog puka „Kralj Petar II.“, ispečen je na ražnju katolički svećenik, Juraj Gospodnetić. Pored njega, bilo je i brojnih drugih žrtava, na stotine njih – i sve su bili civili, neki i djeca. Srbi (i dio Hrvata) i dalje taj ustanak tumače reakcijom na ustaške zločine, no postavlja se pitanje – zašto onda ustanici Srbi nisu napali ustaše, nego isključivo civile i to hrvatske nacionalnosti? I to u selima gdje nije bilo ustaša koji bi Srbe omeli u klanju…?

Dakle, iako su ustanak digli Srbi četnici, zajedno sa Srbima komunistima i iako je bio uperen protiv Hrvata kao takvih, a ne protiv fašista, iako povijest nije zabilježila da je u ustanku stradao i jedan jedini pripadnik vojnih snaga NDH, ali je zabilježila brojne civilne žrtve, nerijetko ubijene na vrlo maštovite i zvjerske načine, iako su „antifašistički“ ustanici sklopili barem tri sporazuma s fašističkom Italijom tijekom idućih dana o zajedničkoj borbi i suradnji u borbi protiv ustaša (talijanski fašisti i srpski antifašisti – četnici su nastavili lijepo surađivati tijekom cijelog rata), taj ustanak se i danas obilježava u Hrvatskoj. Doduše, neslužbeno, no, često u nazočnosti dužnosnika RH koji su ove godine, Bogu hvala – izostali.

Ustanak u Srbu je imao striktno antihrvatski karakter, što se jasno vidjelo i 1991., a ustaški zločini su tada, kao i ’41., korišteni kao izgovor za genocid nad Hrvatima, odnosno zalog moralnog kamatarenja. Dobro je stoga da je ove godine bilo malo ljudi, osim saborskih manjinaca Srba i Roma (Pupovac i Kajtazi) od službenih osoba nije bilo nikog, a od dežurnih antifašista bili su Mesić i Klasić. Još je bolje da je Pupovac po prvi put izrazio žaljenje zbog civilnih žrtava (kao da je bilo i nekih drugih!) tog ustanka i pozvao na minutu šutnje za ubijene u Boričevcu i Brtonji.

Ali, loše je da se i dalje obilježava genocid nad Hrvatima u Hrvatskoj koji se i dalje prodaje pod etiketom antifašizma. A još je gore što je državna HINA, najavljujući obilježavanje skupa, jednostavno prenijela, nekritički, priopćenje Pupovčevog SDS-a, koji je i organizator obilježavanja…

Bosanska mornarica

U susjednoj, prijateljskoj i nesvrstanoj BiH, vlasti opet imaju PMS zbog hrvatske odluke da nastavi – preciznije, ponovo započne – graditi Pelješki most. Jer je po Bakiru – službeno, Predsjedatelju Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Bakiru Izetbegoviću – gradnja mosta između hrvatskog kopna i hrvatskog kopna, preko hrvatskog teritorijalnog mora, teško kršenje suvereniteta BiH. Pa će nas on nekom tužiti, nije bitno kome.

Jer, unatoč tome što je Hrvatska preradila projekt, tako da ispod mosta mogu proći i najveći današnji cruiseri i tankeri, oni u BiH smatraju da to nije dovoljno visoko. Jer, ispod mosta mora proći i budući nosač aviona „Miljacka“, zajedno s minaretom sagrađenim na palubi i hodžom na njegovom vrhu. I fesićem.

Razočaranje BiH time što neće moći postati pomorska velesila je, ipak, malo krivo usmjereno. Ne znam kakve planove oni imaju s Neumom, no svatko tko je vidio zaljev zna da je on preuzak i preplitak za bilo kakve iole veće brodove – ne bi imali prostora za manevar, ne bi se imali gdje okrenuti. Ne bi se praktički imali ni gdje usidiriti, a da ne budu opasno preblizu obal, u slučaju naleta bure ili jakog vjetra.

Dobro je da se Hrvatska prestala, konačno, obazirati na takve likove i njihova izvoljevanja, no ovdje valja primijetiti da Bakiru nikad ne bi palo na pamet ucjenjivati Hrvatsku, da ona već prije, na slučaju Slovenije – kojoj je Račan bez nekog posebnog razloga i povoda svojedobno ponudio trećinu Piranskog zaljeva, onako da im se nađe, jer mi imamo puno teritorijalnog mora, a oni malo više od površine hotelskog bazena – nije pokazala da može biti predmetom ucjene i zastrašivanja.

To je i najbolji odgovor onima koji tvrde da smo trebali dati Slovencima malo mora da nas puste na miru, jer nam ne treba i jer nam je svejedno za tih pet kašeta sardela. Ako cura jednom dođe na glas kao laka, ona koja dijeli okolo i sama nudi, kad jednom odluči nekom ne dati, taj netko će joj spucati šamar jer, kurva jedna, svima daje, a njemu ne. Isto pravilo važi u međunarodnoj politici…

Poturica gori od Turčina

„Vi ste slučaj s posebnim rasističkim potrebama“, poručio je Predsjednici Hrvatske neki tip iz Bosne, koji se zove Željko Komšić, i kojeg ne bi bilo vrijedno spominjati da nije u dva mandata predstavljao Hrvate kao narod u Federaciji BiH, a vjerojato će i u trećem. Iako, kažu, jedino hrvatsko što ima u sebi je – metak HVO-a. Doduše, birali su ga Muslimani, jer je međunarodna zajednica radila Ustav, ne računajući na bizantsku maštovitost pri spletkarenju i nalaženju rupa u zakonu.

A sve je krenulo od toga što je Predsjednica, posve dobronamjerno, u intervjuu za RTL rekla: „Držim da nije sve tako crno kao što u ovom trenutku izgleda. Držim da činjenica da se Hrvatska doista bori za konstitutivnu jednakopravnost Hrvata u BiH jest iznimno bitna. Jer bojim se, nažalost, da svi pomalo dižu ruke od Bosne i Hercegovine. A BiH je upravo taj poseban slučaj koji treba gledati posebno i koji treba uključiti u proces europskih integracija, pa i bez obzira na stupanj ispunjavanja reformi. I mislim da se moramo više angažirati“.

To je bilo dovoljno da Komšić na to odreagira kao Mamić na lošem kokainu: optužio je Grabar Kitarović da se „ponovo na drzak način miješa u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine“ i „podupire HDZ-ovu lažnu i izmišljenu borbu za tzv. konstitutivnu jednakopravnost“. Nazivati „konstitutivnu jednakopravnost“ takozvanom, dostojno je Šešelja i zaslužuje i više od diplomatske note, a optužiti nekog za miješanje u unutarnje stvari kad traži jednakopravnost naroda u BiH, čista je – histerija. No, najgori je dio u kojem se o osvrnuo na konstataciju Grabar-Kitarović da svi pomalo dižu ruke od Bosne i Hercegovine.

“Ovim nam zapravo iz Zagreba žele poručiti da međunarodna zajednica neće stati u odbranu Bosne i Hercegovine, kad je se ruke političkog Zagreba dohvate, nakon što ne bude udovoljeno njihovim namjesnicima u BiH oličenim u Draganu Čoviću. Možda je Grabar Kitarović u pravu. Možda smo zaista prepušteni sami sebi, ali mora znati da ćemo se braniti od njihovih ruku. Građani Bosne i Hercegovine dobro znaju kako to izgleda kad ‘prijateljska’ Hrvatska spusti ruke na njihova pleća.

Zagreb od BiH želi napraviti poseban slučaj. Grabar-Kitarović, poput Franje Tuđmana, smatra da svi građani BiH ne mogu biti jednaki, nego bi neki trebali biti jednakiji. Zapravo, uslov jednakopravnosti građana BiH, kako to shvaća Predsjednica Hrvatske, je da jedna grupa građana bude jednakija od druge; da, recimo, glas Čovićevih Hrvata vrijedi tri puta više od glasa svih drugih građana BiH – i Srba i Hrvata i Bošnjaka i ostalih. To je jedina posebnost o kojoj govori Grabar-Kitarović. Znate kako se zove ta posebnost – aparthejd u srcu Europe u dvadeset i prvom stoljeću.

To što Grabar-Kitarović pokušava oživjeti poražene vrijednosti, kao što su rasna i etnička diskriminacija jedino je dokaz u kakvom se posebnom stanju danas nalazi Hrvatska. Europa mora pomoći Hrvatsku, možda i više nego Bosnu i Hercegovinu. Imaju na čelu jedne države predsjednicu koja promovira rasnu i etničku diskriminaciju dok pjevuši ustaške pjesme. Možda su to neke posebne potrebe Predsjednice Hrvatske, ali postaje čak tužno i zabrinjavajuće da Europa te potrebe tolerira“, rekao je Komšić.

I time, zapravo, samo dokazao da BiH jest poseban slučaj, toliko poseban da ga ne bi štapom trebali dirati da tamo nema Hrvata. I da je on osobno toliko poseban slučaj da bi ga bilo najbolje zatvoriti u meko obloženu sobu i baciti ključ. I da je krajnje vrijeme da se Hrvatska agresivnije postavi u obrani interesa Hrvata u BiH, jer je jedina politika Bošnjaka – zajedno s kvazihrvatom Komšićem – istrijebljenje Hrvata u Srednjoj Bosni i pretvaranje Federacije u – Bošnjakistan. Zašto Hrvatska dopušta takvu retoriku jednom nitkovu, kao što je Komšić, i zašto mu dopušta da predstavlja Hrvate u toj državi, umjesto da poduzme najoštrije diplomatske mjere?

Igrale se delije…

U zemlji u kojoj se od poražene osvajačke vojske sustavno radi nevina civilna žrtva, u kojoj se pišu patetične drametine o izmišljenim djevojčicama Srbljenkama i tome kako je teško biti Srbin u Hrvatskoj, ali nitko nikad nije napisao dramu o, primjerice, mom pokojnom znancu iz Slavonije, genijalnom mladom molekularnom biologu koji je u dvadesetim godinama života izgubio borbu s PTSP-om kojeg je zaradio odrastajući u podrumu, pod granatama i gledajući kako mu svakodnevno ginu članovi obitelji i prijatelji, neke stvari ne čude.

Recimo, to da svi mediji prenesu tužnu vijest o srpskom turistu kojeg je pretukao čopor ustaša, samo zato jer je imao tetovažu na ćirilici koju je ponosno pokzazivao („Delije Knin“). Naravno, da je kakav Hrvat s tetovažom „BBB Zemun“ dobio dobre batine u Srbiji za tako što mediji bi rekli – „pravo mu budi, provocirao je“.

No, stvar je u tome što dotičnom nije pala dlaka s glave, nije prijavio napad i na fotografijama se ne vidi niti jedna modrica. Mediji su u Hrvatskoj jednostavno prenijeli vijest iz srpskog (Vučičevog) Informera, spram kojeg su inače, Goebelsova i Staljinova propaganda, uzor istinoljubivosti.

A na kraju se pokazalo da je dotični, pored „nedužne“ ćirilične tetovaže, imao i tetovažu – ratnog zločinca, Momčila Đujića. Dakle, nije da su ga napali jer je Srbin, nego jer je – idiot. A i napad se sveo na to da ga nitko nije ni opalio nogom u stražnjicu, nego je dotični junak jednostavno podvio rep i pokupio se. I sad iz Srbije kuka kako je teško biti Srbin u Hrvatskoj. U čemu ima nepodijeljenu podršku hrvatskih medija, koji su očito spremni nekritički i bez provjere, prenijeti bilo kakvu četničku propagandu, pa čak i iz Informera, za kojeg će vam svaki normalan Srbin reći da u njemu nema niti jedne riječi istine. Jednostavno su tako naše medijske „Srbljenke“ dresirane.

Djelitelji i spajatelji Hrvatske

Priznajem, užitak je gledati lijeva smetala kako pišu panegirike Oliveru, čovjeku koji je bio sve ono što ti ljudi bez obraza i časti nisu. A istodobno mu epizodu s neodlaskom u susjednu, prijateljsku i nesvrstanu Srbiju, prodavači oprosta ne mogu oprostiti. Pa, kako ne smiju napisati ništa ružno o njemu, onda koriste Olivera da bi pisali ružno o – Thompsonu.

Pa je tako kolumnist „24 sata“, Klauški, napisao kako je Dalić postavio isključiv i konfliktan zahtjev za Thompsonom, zaboravljajući da bi se teško u Hrvatskoj našlo nekog tako isključivog, konfliktnog i netolerantnog kao što je on sam (što zna svatko tko je ikad čitao njegove ispade bijesa i agresije koje zove – kolumnama).

On, dakle, podvaljuje tezu kako se oko Olivera, Hrvatska lako mogla ujediniti, a oko Thompsona se Hrvatska uspjela – posvađati. No, nije se Hrvatska posvađala oko Thompsona, nego ju je oko Thompsona pokušala posvađati peta kolona. Thompsona i Olivera, iako je prvi počeo karijeru u ratu kao pjevač „budnica“ i ratnih motivacijskih, snažno politiziranih pjesama, a drugi je bio posve apolitičan i pjevao je uglavnom zavičajne i ljubavne pjesme, puno više toga spaja nego dijeli. Suprotno onom što Klauški sugerira u rijetko gnusnom osvrtu, čak i za njega. Naime, koristiti Oliverovu smrt za takve pamfletiće, može samo autentični novinarski lešinar…

Njih su dvojica, Oliver i Marko, jedini bili sposobni napuniti bilo koji stadion ili dvoranu u Hrvatskoj do posljednjeg mjesta. Obojica su veliki vjernici, obojica su domoljubi, samo što velikosrbadija ne oprašta Thompsonu Čavoglave, koje su im podsjetnik na to da su dobili po repu, pa sad kmeče da ta pjesma „poziva na ubijanje Srba“. Ali, možda se podijele i oko Olivera, ako poslušaju njegovu pjesmu iz rata – „Topnik sa Širokog Brijega“…