Čovjek je u kolijevku života stigao kao posljednji putnik, po zadanoj stazi iz dva dijela suprotnih pravaca. Na slatkomednoj polovici rasuta je kolajna nepobrojive raskošne raznolikosti koja kroz generacije i mijene čuva nepromjenjivo pravilo da je svaka jedinka neponovljiv original, neodoljivo privlačan svojoj vrsti. Gorkožučna polovica je okrutni ring života i smrti. Jezivo gubilište, stratište, ratište. Bespoštedna borba za zrak, vodu, hranu, zaklon – teritorij. Glavno neizbježivo pravilo jest: izbjeći ugriz gladnih usta, a uhvatiti plijen u svoja
Naš čudesni hrvatski jezik posebno uživa zapisujući lijepo sročene mudrosti hrvatske duše.
„Taj divni Božji svijet“, uskliknuo je naslovom, koji u nekoliko riječi opisuje sadržaj svoje divne knjige, fra Bože Vuleta, iz reda koji nasljeđuje ljubav sv. Franje prema prirodi.
„Stalna na tom svijetu samo mijena jest“, najtočnija je formula bezvremenskog i beskrajnog svemira iz pera Petra Preradovića, čiji je kip u bronci uzvisio izvan dosega mijena genij Ivana Rendića.
„Kolo srijeće u okoli, varteći se ne prestaje, tko bi gori, eto ė doli. A tko bi doli, gori ustaje.“ Ivan Gundulić iz kamenog gnijezda svjetske kulture Dubrovnika, obrubljenog modrinom dragulja, opisuje fluidno gibanje sudbinom.
„Čovječe, što hodiš malen pod zvijezdama…“, mjeru ljudskog tijela i uputu krotkog ponašanja osjetio je Tin Ujević, uzdižući se pogledom po visokom jablanu prema nebu iza čijeg se plavetnila odmaraju dušice noći.
Čovjek je u kolijevku života stigao kao posljednji putnik, po zadanoj stazi iz dva dijela suprotnih pravaca. Na slatkomednoj polovici rasuta je kolajna nepobrojive raskošne raznolikosti koja kroz generacije i mijene čuva nepromjenjivo pravilo da je svaka jedinka neponovljiv original, neodoljivo privlačan svojoj vrsti. Gorkožučna polovica je okrutni ring života i smrti. Jezivo gubilište, stratište, ratište. Bespoštedna borba za zrak, vodu, hranu, zaklon – teritorij. Glavno neizbježivo pravilo jest: izbjeći ugriz gladnih usta, a uhvatiti plijen u svoja.
Kako se postaje Ratar, a kako Ratnik…
Čovjek je stigao – reklo bi se – na gotovo, s Darovnicom, uredno upisanom i propisno zavedenom u Zemaljskoj knjizi, po kojoj je gospodar i vlasnik svih i svega – zatečeno stanje ne može se promijeniti, ali može svoje nadodati. Na zadanoj dvostrukoj cesti suprotnih smjerova čovjek je po svojoj prirodi potpuno uklopljen, ali duhovnom dimenzijom odvojen, izdvojen. Savršeni okoliš nadograđuje svojom kulturom, pa, na primjer, sakupljač postaje – Ratar.
Bespoštedno ratovanje za opstanak nadopunjuje time što se ne zadovoljava nužnim, nego osvaja više od potrebe. Ne čeka, nego stvara priliku za lov. Osvajanje, otimanje, ubijanje nije nužan trud, nego izopačeno zadovoljstvo. I konačno, samo čovjek namjerno ubija čovjeka. Unutar ljudske vrste: bratoubilački rat (do istrebljenja vašeg ili našeg) u kojem i onaj koji napada i onaj koji se brani postaje – Ratnik. Kreativnošću čovjek – zadivljuje, divljaštvom koja nadmašuje najkrvoločnije zvijeri – plaši.
Ipak, barem za sada, još nije zaustavljen kotač mijena, pa se nepogode smiruju u ugodna razdoblja, ratove smijenjuju primirja kada čovjek o klin objesi oružje, a skine oruđe. Strašan ratnik postaje pitomi ratar i prepušta se strujanju one tajne veze prirode i čovjeka unutar svog bića. Gleda sjemenku biljke, razmišlja, zamišlja kako je prvi put dospjela na dlan čovjeka. Možda ju je doprhnuo vjetar ili utisnula kišna kap, ali tko može tvrditi da ju nije iskra ideje dohvatila na dogovor. Jer, obje strane imaju potrebe i želje, argumente i sredstva za pregovore.
Sjemenka treba stalnu zaštitu i nudi privlačna i korisna svojstva, a traži izbavljenje iz zamornog gustiša. Čovjek treba sigurnu hranu i stalan dom, i nudi znanje i plan. U svim arhivima svijeta ne može se naći niti naznaka tog partnerskog ugovora između divlje biljke, koja je postala ratarska kultura i umornog nomada, koji je postao ratar. Tek tisućljeća potvrđuju i učvršćuju njihove davno dogovorene odluke.
Biljka dobiva: sakupljeno sjeme; očišćenu, uzoranu i usitnjenu zemlju; sijanje, zalijevanje, prihranjivanje, uklanjanje korova. I što je najvažnije – širenje na nove prostore s kojih nestaju samonikli starosjedioci.
Čovjek dobiva: dovoljne količine ukusne i zdrave hrane i time sigurni opstanak i stalni boravak; zaradu od viškova hrane, za koje se onda može kupiti i novo oružje. I što je najvažnije – širenje na nove prostore, nahranjen i naoružan kreće u ratna osvajanja.
Grandiozni projekt stvaranja svijeta, prirode i čovjeka, te njihovih veza, možda, je ponajbolje zapisan u minijaturi zrna pšenice. Blagostanje i sigurnost za ljudsko društvo koji su iz njega nikli, omogućili su znanstvene pustolovine otkrivanjem tog najzornijeg i najrasprostranjenijeg dogovora.
Vode pokreću stalnu mijenu, vjetrovi okreću kolo sreće…
Odsjaj sunca u našim žitnim poljima
Vode bude zrno pšenice, a vjetrovi oprašuju njen dvospolni cvijet.
Poljoprivredna znanost pronašla je i primijenila, pa se jezikoslovcima može pohvaliti upotrebom mnogih zanimljivih riječi.
Pšenica je jednogodišnja biljka iz porodice trava, koja je postala jedna od najstarijih poljoprivrednih kultura planeta.
PUT RASTA: klijanje, nicanje, busanje, vlatanje, klasanje, cvatnja i oplodnja, nalijevanje zrna i zrioba.
STABLJIKA: stabljika je uspravna i šuplja, sazdana od pet do sedam modija s naizmjeničnim uskim listićima bez peteljke. Na metar visine nalazi se gust klas s više klasića od 2-7 sjeceća cvijeta.
CVIJET: je mali, neugledni, bez latica – samo dva listića u bazi (obuvezać – donji, košuljica – gornji). Cvijet je dvospolan: tri prašnika i jedan tučak kojega oplodi vjetar.
PLOD: nadrasli, suhi, jednospolnički nepucavac, s jednom sjemenkom u sredini okruženoj usplođem, a unutar nje je klica s hranjivim staništima uokolo.
Klasje pšenice zlatovezom ukrašava svećeničko ruho, a zrno pšenice poslužilo je Isusu za čuvenu prispodobu, jer je očito znao njena svojstva. Iz 12. poglavlja Evanđelja po Ivanu – Isus je onima koji su ga došli upoznati rekao: „Zaista, zaista, kažem vam, ako pšenično zrno pavši na zemlju, ne umire, ostaje samo, ali ako umre – donosi obilat plod.“ Važno je za nauk o Uskrsnuću. Zrno pšenice, kada sazrije, u potpunom je mirovanju, nije mrtvo, ali život mu je prikriven, u latentnom stanju. Da bi se život pokrenuo, klica pustila korjenčić i pup, mora doći u dodir s vlagom. Isus je umro na križu, i u grobu bio tri dana, a onda je – Uskrsnuo. Zlatni odsjaj sunca u našim žitnim poljima pjeva mu dobrodošlicu. Narod u pripremi kruha od domaćeg brašna uvijek utisne znak križa po površini. Pšenica je kruh za tijelo, a hostija za dušu…
Najstariji arheološki nalaz pšenice je star 7500 godina pr. Kr. na području današnjeg Jordana, pa i drugdje diljem svijeta čuvaju se dokazi stari tisućama godina. U zagrebačkom Arheološkom muzeju nalazi se karbonizirano zrnje pšenice iz Vučedola, sjedišta jedne od najrazvijenijih kultura starog doba Europe. U blizini je sef u kojem je pohranjen original Vučedolske golubice. Srbi su je planirali ukrasti pri povratku sa izložbe u Padovi, ali se jednom opreznom talijanskom prijevozniku učinila čudnom promjena plana – iznenada, bez potpunog dokumenta, po ruti dužoj i zato skupljoj. Na telefonu, u Zagrebu, javila se bistra osoba i Golubica je na sigurnom, gdje joj je i mjesto!
Dvije staze suprotnih smjerova…
Ali, ali, mjesto u širem smislu nije kako bi trebalo biti. Nakon rata, dolazi razdoblje mira, a u Hrvatskoj svugdje nemir. Usta puna domoljublja, a Domovina osjeća da nije ljubljena. Opet je kolo sreće okrenulo na situaciju koju je zagrebački nadbiskup, Alojzije Stepinac, 28. ožujka 1938. izgovorio katoličkim akademicima: „Mnogo se govori o ljubavi prema narodu. Ali ne rijetko govore o njoj zato što to koristi njihovu džepu. Drugi opet da prikriju razne prljavštine. Treći zato što su željni slave. No, za uvjerenog katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac, ni za slavu, nego je on moralna i etička dužnost“. Aktualno u današnjoj Hrvatskoj…
Na kratko prerušeni jugokomunisti igrali su prijetvornu ulogu preobraćenika, a onda krenuli po svom. U narodu zbunjenost, zebnja, sumnja, spoznaja, pa bijes prevarenih. Ratnici, umjesto lovorovog vijenca i zaslužene slave, doživljavaju omalovažavanje, prijezir i otklon. Ratari, nikako da uzoru svoju brazdu i posiju svoju pšenicu, jer su u tlu četničke mine, uvozni genetički zasadi, a sama zemlja nepravedno se raspodjeljuje i nekontrolirano rasprodaje. Uvoz jeftine hrane u startu oduzima tržište.
Pitanje, kada se postaje, a kada se prestaje biti ratnikom ili ratarom, kreće od pogrešne pretpostavke – da je to izbor. Zapravo, čovjek je stalno, i istodobno, i ratar i ratnik, a prilike određuju hoće li posegnuti za oruđem – da bi se prehranio, ili oružjem – da bi se obranio. Ove veljače 2019. kao da okolnosti oblikuju biti i jedno i drugo. Teško se snaći u nesigurnosti procijepa.
Život ide dalje, po obje strane staze suprotnih smjerova. Ona dobra, desnog smjera, okićena je injem koji svaki čičak kraj oronule ograde pretvara u očipkanu zimsku bajku. Staza loša, lijevog smjera, crni se od teškoga mulja, a uz nju smrznuti pupoljci kasnih ruža i oštro trnje Kristove sudbe, prijete i plaše. Rodila su se nova djeca i Vukovar se lijepo, s puno pažnje, obnavlja iz pepela. A zaborava i spokoja nigdje na vidiku. Sve duže kolone sjećanja iz godine u godinu miluju pogledom, zacjeljuju suzama, hrabre koracima našu najdublju hrvatsku ranu, najstrašniju nezacjeljivu tragediju. Zlikovci se motaju uokolo sa krinkama raznim, provokacijama stalnim…. Sam dragi Bog poslao nam je propovijed željezanskoga biskupa, Egidija Živkovića, koja je, poput radosne vijesti i utješiteljske nade, odmah zasjela u naša srca.
‘Za dom spremni’ – obrambeni pozdrav Hrvata
„Iako imam 500 godina stare hrvatske gene s ovih prostora, odmah obećavam medijima da neću danas pjevati: geni, geni kameni, ali ću zato govoriti geni, geni hrvatski… pa se nadam da mi neće nitko danas isključiti mikrofon.“
Utihnuli su ljudi da ne smetaju, napeli se geni mrtvih i živih ratara, koje cijelu dugu povijest osvajači, pljačkaši, koljači pretvaraju u ratnike.
Nekada golemo hrvatsko Kraljevstvo smanjeno je na ostatke ostataka.
Mnogobrojni narod nestaje u stalnim bitkama koje udaraju krvave pečate svih mogućih vojski u hrvatsko tkivo…
„Hodajući u koloni sjećanja, dostojanstveno sam gazio, ovu zemlju natopljenom mučeničkom krvlju. Za pete su mi se lijepili: zemlja, krv i suze, a kroz tijelo mi prolazila jeza i jauk bespomoćnih zarobljenika koji su mučeni kao Krist na svom Križnom putu… Vi odgovorni, kada ćete napraviti minimum ljudskog pijeteta i dostojanstva i vratiti kosti 1952 zarobljene, mučene i ubijene duše? To vas pitam u ime ožalošćenih obitelji. Ta kost i te kosti tisuća umrlih nalaze se skrivene u utrobi zemlje. Molim vas, iskopajte to hrvatsko blago i vratite ga u njihov i naš Vukovar. Izbacite tu kost iz svoga grla, koja vas blokira u svim dobrosusjedskim pregovorima…“
Tuga pregolema za čovjeka, za nebo, uvuče se u zemlju, majčicu toplu i meku, pa sluša klicu koja niče iz zrna pšenice i mirnija je, jer zna da će preživjeli imati kruha i hostije. Zato Marko pjesnik, pita Ivana iz pjesme – „Jel’ Kupreško polje preorano, jel’ na njemu žito posijano?“ Je li zemlja ostala, a narod preživio? Duboko je u grlu kost, krezubih krvoloka koji su Vukovarom urlali Slobi da pošalje salate, a oni će se pobrinuti za meso koljeći Hrvate. Ne miče se kost iz grla srpskih akademika i crkvenjaka, koji su planirali, spremali se protiv doma hrvatskoga. Ne miče se kost iz grla onih koji danas stoluju u svim hrvatskim institucijama proglašavajući obrambeni pozdrav Hrvata – „Za dom spremni“ – ustaškim, nepoželjnim, zabranjenim, kažnjivim…
„Mi smo svjesni da neke boli Vukovar i Dan sjećanja na nevine žrtve. Tko prešućuje žrtve, on ih ponovno ubija. Znam da zločince boli nečista savjest i vjernička moć praštanja hrvatskog čovjeka, koji živi po Kristovim riječima: ‘Bože, oprosti im, jer ne znaju što čine…’ Bol, sram, zločin i rat učinili su oni koji su htjeli pokoriti slobodu hrvatskog naroda… Krivci su oholi, pokvareni i nerazumni pojedinci koji nasilno žele otimati tuđe ne znajuć’ da ‘tko se mača lača, od njega će i poginuti’…“
Zadatak Ivice Račana i drugova…
Zavedene budale, pokvareni primitivci, genetski ljudski škart, planski razjaren od četničkih intelektualaca i svetosavaca odlučili su još jednom ratovati za Veliku Srbiju. Prave se junacima, ali nisu oni zaboravili da su sve ratove i bitke gubili, pa su bez obzira na JNA (zahrđalog oružja i zadriglih generala) odlučili ovaj put krenuti na sigurno, tim prije što su im hrvatski jude – Za rat protiv Hrvatske spremni! – odlučili pomoći. Po zadatku Ivice Račana, drugovi su krenuli na teren i temeljito odradili: pokupili svo oružje „teritorijalne obrane“ i „društvene samozaštite“, angažirali sitne doušnike, pa ispraznili i tajne privatne rezerve. To je za spremnog agresora dobra vijest, ali u strahu su velike oči i napete uši, pa su se junačine dosjetili da bi domoljubna i bogata hrvatska dijaspora mogla naoružati genocidne ustaše, koji iz nepoznatih razloga, čistog inata, ne žele Veliku Srbiju.
I tako je drug Buda dobio šansu da i dalje lagodno živi i razmeće se diplomatskim salonima. Nije puno pametan, a nije ni lep, ali je uporan, tvrd na svoju karijeru Ministra spoljnjih poslova Jugoslavije. Lepršao je on sa Titom u Pokretu nesvrstanih, provjerila ga je i prihvatila svjetska pravoslavna vertikala, a sa zapadnjacima ima iskustvo sa Skadarlije – ako ima mesa, vina i žena, sve će da bude kako Srbi žele. I tako drug, ministar jugosloven, neopterećen ljudskim, narodnim i božjim pravilima, ode ravno u UN, pa pravo na Generalnu skupštinu i predloži svijetu, (koji želi spriječiti rat neinteresantan za globalne ratne planove), ispali prijedlog (brzinom koju su mu u rodnom Preku na otoku Ugljanu sumještani napunili kuću sadržajem crnih jama): ako nema oružja, nema rata, valja hitno uvesti embargo na uvoz oružja i rata neće biti. Golema oružana moć JNA i tako neće ratovati, nego će samo imati vojne vježbe sa živim metama, ali to se ne računa i nije važno obaziranja… Što je bilo – uzeto je. Što se moglo nabaviti – zabranjeno je i banda je ponosno krenula – kokarda kreće – po svoje. Oduševljen narod ispratio ih je laticama i rižom, kao za svatove… (General JNA Aleksandar Vasiljević 2004. g. u Haagu – svjedočenje protiv Miloševića: “Slobodane, bre, sve smo ti 90-ih pripremili u Hrvatskoj. I banke i firme i medije, a sve si, bre, upropastio.“)
„Istina je i ovo, da su se naši mrtvi borili protiv dugogodišnjeg zla koje ste imali u vašim redovima. Neki žele nasilno progutati tu čistu dušu hrvatskom domoljublju. Žele iščupati hrvatsko srce braniteljima koje kuca za moju staru Domovinu. Ja, kao gradišćanski Hrvat, ne dam nikome Hrvatsku – a ne dajte ju ni vi!“
…nastavili kukurikavci…
Operacija „Oluja“ uspješno je završena 7. kolovoza 1995. u 18 sati. Zapanjujuća pobjeda HV-a, rezultat je vjerskog i obiteljskog odgoja; snage i hrabrosti ratnika; mudrosti i inteligencije, strategije i taktike; organizacija, operacija, impresivne veličine i složenosti, visokog tempa i dubokog prodora u neprijateljsku obranu. A što se tiče neprijatelja, dovoljno je reći da rat nije moguće dobiti samo vojskom, a Jugoslaviji je preostala jedino vojska. S obzirom na uspješnost vođa koji su ju vodili, neprijatelj je bio suvišan! Međutim, u Hrvatskoj, začahureni, posljednji komunistički flek u Europi, opet je okrenuo sve po zlu. Jugotalog koji se prevalio u hrvatsku državu s maskom pomirenja, razmilio se mržnjom ljudi koji preziru, čupaju i izdaju svoje gene.
Jalova greška prirode i čovječanstva. Nisu ratari, jer su izabrali kruh bez motike, a nisu ni ratnici jer samo huškaju iz zaklona… Što nisu stigli obaviti račanovci, nastavili su kukurikavci. O tome se pišu i pisat će se cijeli tomovi svjedoka i svjedočanstava, ali evo jednog karakterističnog detalja. Vesna Pusić, kao ministrica inozemnih poslova Republike Hrvatske, uzela je za uzore svoje pretke – ubojicu nevinih Hrvata na Trgu bana Jelačića, Grgu Anđelinovića, koji se u Beogradu hvalio kako nikada nije bio tako ponosan kao na svoje okrvavljene ruke, i oca Eugena Pusića, koji je Paveliću polagao zakletvu za suca u vrijeme „fašističke NDH“, a onda se preselio u Socijalističku RH kao antifašist. Odmah je krenula na posao. Banula je u HNB i od Rohatinskog zatražila(!) da za novog pregovarača sa Slovencima u sporu sa Ljubljanskom bankom, imenuje Žarka Rožića (i u tome je uspjela), iako je opomenuta da dotični nema veze s bankarstvom, jer je u HNB-u radio na kadrovsko-pravnim poslovima. Slovenci su svojim kolegama u Hrvatskoj javljali da svaki sastanak sa Pusić-Rožić, završe šampanjcem zbog lakog uspjeha, jer otpora i zahtjeva nije ni bilo. Zašto i odakle Rožić, stari, prokušani, ucijenjeni kadar? Račana je pismeno obavijestio da je zadatak na cijelom području Sesveta i Dubrave, gdje je bio zadužen, uspješno obavljen, svo oružje je sakupljeno i predano na srpsku adresu kako je i dogovoreno…
Ista, u mnogo primjeraka klonirana bagra i dalje se smuca i ratuje po Hrvatskoj. Posebno su teško primili imenovanje za ministra obrane RH, general bojnika, Damira Krstičevića, koji je sa završene Vojne akademije JNA u Beogradu, svo znanje prenio u Hrvatsku 25. srpnja 1991. godine. Prekaljeni ratnik i veliki junak, cijenjeni zapovjednik brigada u operacijama Maslenica, Zima 94, Ljeto 95, a kao zapovjednik 4. Gardijske brigade i legenda Oluje, uspeo se pod hrvatski barjak na Kninskoj tvrđavi.
Utovljeni civilni sektor i medijski ološ
Nije svejedno, naprotiv, biti general, i to najmlađi, pobjedničke vojske. Neprijatelju primamljiva meta – 2000-te ga je ondašnji Predsjednik RH, Stjepan Mesić, prisilno umirovio sa grupom 12-orice glavnih hrvatskih ratnih zapovjednika. Današnji mesićevci ne znaju kako i je li uputno javno mu pokazati svoje negodovanje, ali obzir popušta, crvena su krpa nove kasarne na strateškim područjima obrane, a sve su stege pukle kada se usudio najaviti stvaranje zrakoplovstva Hrvatske vojske… (Ironiziranjem bi mogli pretpostaviti da su, možda, Izraelci i Amerikanci dobrovoljno odlučili odustati od dogovorene isporuke aviona, kako ne bi utovljeni civilni sektor i medijski ološ dobili slom živaca).
Ustale su antife protiv aviona, a kada je posao odgođen, onda su se ispucavali izrugujući se nesposobnosti pregovaranja, izmišljajući propuste kojih nije bilo i, tobože, brinući za ljagu Hrvatske u svijetu. Za razumjeti ih je, jer su Krstičevićevi avioni već u ideji prava provokacija i prkošenje veselju za svaki avion koji car Putin pošalje Srpskom vučjem čoporu. Da su se malo smirili i razmislili (nemaju s čim), mogli su izbjeći grohotno izrugivanje naroda i dalje raditi na srpsko-hrvatskom dogovoru o provođenju Memoranduma II. (koji su opet napisali Srbi od znanosti i vjere), kako ono što je propušteno osvojiti ratom, osvojiti u miru, pa svi lepo na Jadransko more, i to ne kao turisti, nego kao – vlasnici. Jednostavno, projekt Brioni (hrvatski Brijuni) pod šifrom, ni manje ni više, nego Teatar Ulysses proširiti cijelom hrvatskom obalom. Do toga će oni uskoro doći, ali još u žaru otpora smislili su podvalu, dok je tema vruća.
Glupi i zli, jadni ostaci stranke u Hrvatskoj, koja je svojedobno znala uspješno oteti Hrvatima oružje, spali su na plitku ironiju, provociranje general bojnika s igračkama aviona (kad je već nesposoban nabaviti prave…). Predstava u Saboru je osmišljena do detalja. Na lijevoj strani sabornice uspjeli su popuniti većinu sjedalica, uredili brade, friško obojili izraste na kosi, obukli jedno od brojnih odijela i kravata, koje im i nakon godina provedenih u Hrvatskom saboru, nekako nezgrapno ne pristaju. Tajna je u tome da elegancija proizlazi iz gospodstva… S vrha galerije silazi napuhani, nervozno nasmijani lik, nešto govori što bi trebalo pojačati njegovu važnu ulogu, a otpad od nekadašnje velike stranke napeto gleda kako će uzrujati, izbaciti iz takta junaka Oluje.
Stepenicama treba sići, proći uskim prolazom do mjesta gdje sjedi Krstičević, a „medijski svjedoci“ su na mjestu koje inače nije logično.
‘Vi više niste ratnik, nego civil…’!?
Kamere na stativima, kabeli priključeni, novinari za mikrofonom, a objektivi drže lice generala, da se zabilježi njegova reakcija. To se i dogodilo, ali Oni (mi ili oni), vidjeli su da se zbunio, uzrujao i da mu nije pravo. MI, vidjeli smo u tih nekoliko minuta, kakav je napor bio ratni pothvat Oluja, i kako se snažno i duboko stvara otpor ponovnog uništavanju Hrvatske. JA SAM RATNIK! Primjedbu osobe, kojoj su rekli da je novinarka i poučili ju da može izvaliti što god hoće: „Vi više niste ratnik, nego civil…“, valjalo je čuti, razumjeti, i zapamtiti!… Teška tjeskoba, jasno, potencirana nedavnim ratnim strahotama, a to je da bi rata opet moglo biti, nije otklonjena, ali barem smo čuli zašto ga nećemo izgubiti. Ratnik će opet pobijediti, jer je naše oružje nepobijedivo, a biskup Egidije Živković govorio je o tome na pravom mjestu i u pravo vrijeme.
„…Iseljavanjem, neki vode podmukli rat protiv Domovine. Ali znajte, vratit’ će se Ivan jednoga dana i on će pitati: ‘Čija je ovo livada? Čija je ovo trava?’ Pitat će: ‘Čiji je ovo Vukovar? Čija je ovo Slavonija i Dalmacija? Čija je ovo Hrvatska?’ Moja i naša… draga braćo i sestre, ne bojte se nikada i nikoga! Znajte da je Krist uvijek sa nama – neka tako bude! Amen!“
Najbolje je razdoblje u kojemu Stalna mijena donese kišu žitnim poljima kad je zrnu pšenice vrijeme klijanja, a Kolo sreće ratnika pretvori u ratara i on oženi djevojku rumenu i plavu.
Najgore je razdoblje kada i Mijene i Kola, zajedno i istodobno, navuku ratne oblake. Ako obrambenih aviona još ne bude – uvijek je negdje spreman – Rudolf Perišin…