Vrijeme je da se Upravi Zagrebačkog holdinga konačno zaprijeti jasnim i nedvosmislenim industrijskim akcijama, to jest štrajkom, ukoliko predstojeći kolektivni pregovori uđu u slijepu ulicu. Trodnevni štrajk s neodvoženjem gradskog smeća, bio bi iznimno težak test za zagrebačkog gradonačelnika, Bandića, koji, u konačnici, odlučuje o svim mogućim ustupcima sindikatima...
Umjesto da se nakon izdvajanja ZET-a iz poslovnog sustava ZG Holdinga, početkom 2018. godine, sindikalna scena, koja se napokon riješila preteškog “balasta”, ogromnoga Zetovskog duga, reorganizira i rekuperira od dugogodišnjeg nametanja sindikalaca iz tog krajnje problematičnog sindikalnog miljea, pa da prodiše i zauzme nove kvalitetne pregovaračke pozicije prema poslodavcu, ništa se značajno nije dogodilo.
Umjesto nastojanja da radnicima konačno omogućimo bilo kakvu nadogradnju materijalnih prava i implementiramo ih kroz potpisivanje zadovoljavajućeg kolektivnog ugovora, sve se iznova svelo na sporadično i jalovo sindikalno sastančenje s nedefiniranim i krajnje nejasnim i podijeljenim sindikalnim ciljevima. Neki sindikalni lideri proživljavaju unutarnje sukobe i previranja i nikako da raščiste sami sa sobom, je li konačno došlo vrijeme za definitivni “remont” dosadašnjeg sindikalnog pregovaračkog odbora za kolektivno pregovaranje!
A kad je tome tako, radnici se mogu oprostiti od nade da će im takvi sindikalni lideri donijeti sindikalne “darove” koje od njih već dugo uzaludno očekuju. Unazad mjesec dana, sindikalna je scena u Holdingu naposljetku pokušala konstituirati Radničko vijeće koje, zamislite, u tom velikom poslovnom sustavu nije konstituirano još od dana njegova osnivanja 2005. godine! (2007. je promijenilo naziv u Zagrebački holding). Iz tog razloga, cijelo proteklo desetljeće radnici Holdinga nemaju svoga predstavnika u Nadzornom odboru poslodavca, a to rječito govori o organiziranosti i (ne)uspješnosti sindikalne scene i ljudi koji ju godinama vode.
I sindikalni lideri htjeli umočiti prste u ‘med’
Pokušaj potpisivanja zajedničkog sporazuma o konstituiranju Radničkog vijeća neslavno je propao, jer se dvadesetak sindikata nije usuglasilo oko dokumenta koji je trebalo potpisati, pa su u konačnici dva sindikata opstruirala cijeli taj postupak. Jedan od njih je i Novi sindikat koji je, iz samo čelniku tog sindikata znanih razloga, odbio potpisati taj dokument. Previše je, na ovom području djelovanja, sindikalnih taština, previše samodopadnih pojedinaca koji izigravaju sindikalne veličine i previše kojekakvih osobnih sindikalnih ambicija i kojekakvih međusobnih liderskih animoziteta da bi se takva sindikalna scena ujedinila pod zajedničkim nazivnikom za dobrobit svih radnika Zagrebačkog holdinga.
Prema još uvijek važećem kolektivnom ugovoru, nekolicina sindikalnih lidera ima zajamčen profesionalni status ukoliko imaju najmanje 500 sindikalnih članova, što u prijevodu znači da se bave isključivo sindikalnim radom, a poslodavac im je dužan isplaćivati plaću s njihova prethodnog radnog mjesta uvećanu za oko 25 posto. Opće je poznata činjenica da je u Zagrebačkom električnom tramvaju, sindikalna scena tijekom godina metastazirala, pa je tamo registrirano oko osam ili devet sindikata! Naravno, mnogi su njihovi sindikalni lideri htjeli umočiti prste u “med” i uživati brojne sindikalne benefite koje im je omogućio dugogodišnji kolektivni ugovor.
U pregovaračkom timu sindikata za kolektivno pregovaranje ugnijezdila su se 2012. godine čak 4 sindikalista iz Zagrebačkog električnog tramvaja i jedan im pridruženi član izvan tog sustava, kojem je jedan vodeći sindikalist iz ZET-a 2013. godine osnovao sindikat izvan svoga matičnog sustava u ZET-u. Dakle, u svakom su momentu ti sindikalni lideri kontrolirali najmanje 5 glasova, od ukupno njih 9, koje su u pregovaračkom odboru nadzirali i usmjeravali sindikalnu pregovaračku situaciju u Holdingu. Bučno su i krajnje agresivno nastupali prema preostalim članovima pregovaračkog odbora i sindikalistima koji nisu ušli u taj odbor i radili isključivo ono što je njima konveniralo.
Neki od tih lidera povremeno su bili na dispoziciji gradonačelniku Bandiću koji bi im se potom oduživao zapošljavanjem njima bližnjih u sustav ZET-a. A ljude je danas doslovno jednostavno i lako kupiti ukoliko im zaposlite bilo sina, kćer, supružnika ili nekog od bliske rodbine na sigurno i dobro plaćeno radno mjesto u Holdingu, ili u neko od izdvojenih mu društava. Sada neki sindikalisti, koji su ostali u Holdingu, lamentiraju je li oportuno ulaziti u nove kolektivne pregovore i trajno imaju latentnu bojazan da bi u takvim pregovorima mogli izgubiti neke benefite koje trenutačno imaju. Iz tog razloga, zamislite, zagovaraju stari sastav sindikalnog pregovaračkog odbora (?!) u kojem je petero “igrača” iz Zetovskog miljea, a to je zaista izvan zdrave pameti!
Pa što, nakon izdvajanja ZET-a iz sustava Zagrebačkog holdinga, njihovi sindikalni lideri imaju pregovarati za radnike koji su ostali u sustavu Zagrebačkog holdinga?! ZET-u preostaje samo sklapanje izdvojenog kolektivnoga ugovora kao što su to učinila sva do sada izdvojena trgovačka društva, tako da je posve nejasno s kakvim objašnjenjima i s kakvim razlozima se zagovara status quo po pitanju sindikalnog pregovaračkog odbora i stalno prolongiranje neminovnih kolektivnih pregovora.
Ustrajno pregovarati sve dok se ne izbori željeno!
A ovaj, još uvijek vrijedeći kolektivni ugovor, traje uz protek vremena i uz brojne izmijenjene okolnosti, već više od šesnaest godina. I o tome bi sindikalisti trebali voditi računa i ne oslanjati se isključivo na plan A, bez primisli na plan B ili neku treću odgovarajuću varijantu djelovanja prema poslodavcu. Danas ni brakovi nisu vječni, pa ni kolektivni ugovor ne može u neizmijenjenom obliku trajati vječno…
Istodobno, po takvom krajnje nakaradnom stavu, Mirjana Kaltak, predsjednica sindikata koji djeluje u zagrebačkoj Čistoći, ostala bi do daljnjeg izvan sastava sindikalnog pregovaračkog odbora, iako u Holdingu ima najveći sindikat s više od 1000 članova! Da apsurd bude veći, u tom pregovaračkom odboru ostala bi dvojica pregovarača iz ZET-a koji imaju mini-sindikate s tek nešto više od 300 članova i jedan koji ima sindikat s tek četrdesetak članova. Trebaju li tome ikakva daljnja pojašnjenja?!
Sindikalni pregovarački odbor neodgodivo treba redizajnirati i osvježiti novim licima, sukladno novonastaloj situaciji i brojnosti sindikalnog članstva sindikata koji trenutačno egzistiraju u Holdingu! Nikakvi imaginarni i neutemeljeni sindikalni strahovi ne mogu biti prepreka da se obavi taj neophodni postupak! Čega bi se to trebali bojati sindikati u postupku novih kolektivnih pregovora? Osnovica plaće nije se radnicima u Holdingu mijenjala (povisila) zamalo devet godina, a to je sramotno i krajnje neprihvatljivo. Pitaju li se sindikalni lideri ima li u toj činjenici i njihove osobne krivnje?
Treba prema Upravi Holdinga i zagrebačkom gradonačelniku, konačno zauzeti čvrsti rezolutni stav i ustrajno pregovarati sve dok se ne izbori željeno. Ionako se za svo vrijeme trajanja kolektivnih pregovora, na radnike u cijelosti primjenjuju odredbe sadašnjeg kolektivnog ugovora, do potpisivanja novog kolektivnog ugovora. Smatram da nema nikakvih objektivnih razloga da se ne sklopi novi kolektivni ugovor, jer ti će pregovori potrajati barem 4-5 mjeseci, a isti ionako neće započeti prije početka mjeseca rujna, dakle, prije završetka glavnine godišnjih odmora.
Sindikalna scena u Holdingu nikad nje bila, to treba otvoreno i jasno reći, jedinstvena, a sada kada je dozrelo vrijeme da se nadograde neka prava radnika, uvijek se nalaze svakojaki razlozi da se to – odgađa u nedogled. Čega se to sindikati trebaju bojati u novim kolektivnim pregovorima? Sada već daleke 2004. godine, poslodavac se po naputku gradonačelnika Bandića, tijekom kolektivnih pregovora, postavio iznimno kruto prema zahtjevima sindikalnog pregovaračkoga odbora, no kada su sindikati pokazali zube i pokrenuli štrajk, prvenstveno u Čistoći s obustavom odvoza gradskog smeća, Bandić je brzo shvatio da će se javno mnijenje brzo okrenuti na njegovu štetu, pa je popustio i obostrano zadovoljavajući dogovor je brzo postignut.
Milan Bandić ima nepogrešivi instinkt za političko preživljavanje, pa kada situacija uzavrije i počne se danima provlačiti kroz tiskovne i elektroničke medije, pragmatično sagleda situaciju i uvijek bude spreman na ustupke prihvatljive sindikatima. Kada je u veljači 2002. godine sklopljen Temeljni kolektivni ugovor za trgovačka društva u vlasništvu Grada Zagreba (kasnije preimenovan u Kolektivni ugovor za Zagrebački holding d.o.o.), nitko od sadašnjih sindikalnih lidera koji djeluju u Zagrebačkom holdingu, nije sudjelovao u kolektivnim pregovorima, tako da i ne poznaju strast i beskompromisnost s kojom se tada s poslodavcem pregovaralo za nadogradnju prava radnika. Tada se beskompromisno borilo za radnike i nije se ni pedlja povlačilo pred autoritetom i krutošću zagrebačkog gradonačelnika. Neki od novih sindikalnih lidera stalno nešto beskrajno taktiziraju i prolongiraju očekivane sindikalne akcije.
Oduzeto ZET-ovo radničko odmaralište…
Zanimljiva je i situacija vezana uz nedavno oduzimanje radničkog odmarališta kojeg je ZET izgubio nakon statusnih promjena i izdvajanja iz sustava Holdinga. Prvotno su neki od njihovih sindikalnih lidera bučno najavljivali žestoku borbu za vraćanje tog odmarališta u sustav ZET-a, čija poslovodna struktura nema ni mrvicu hrabrosti da se suprotstavi takvom oduzimanju bivšeg radničkog odmarališta na krasnoj poziciji u Velom Lošinju, jer “kukuriknu” li, trenutačno će otprhnuti sa svojih lukrativnih poslovnih pozicija. Jer, Bandiću se ne suprotstavlja, to je svima njima jasno, a nema ni trunke sumnje tko iz sjene donosi sve glavne poslovne odluke u Holdingu i izdvojenim mu društvima.
Sindikalni je, pak, korpus u ZET-u podijeljen u najmanje dva suprotstavljena tabora koji ne djeluju suradno, već svatko vodi svoju “politiku”. Neki lideri jedva da međusobno komuniciraju i uzajamno se ne podnose i vode neke svoje bitke kroz interna sindikalna glasila. Istodobno, neki njihovi manji sindikati pišu “ljubavna pisma” adresirana na upravu Holdinga i denunciraju suspektno djelovanje i aktivnosti nekih velikih ZET-ovih sindikata. I takvo stanje traje dugi niz godina.
Zaključno, priča o radničkom odmaralištu stavljena je trenutačno ad acta, nitko je više medijski ne apostrofira. Sada te sindikate čeka dugogodišnja sudska trakavica koja bi trebala donijeti sudski pravorijek po tom pitanju. Takvi sindikalni lideri nikako da shvate da se s Bandićem ne bori isključivo sudskim putem, jer hrvatsko sudstvo je takvo kakvo jest, jedno od najlošijih u EU-u, nije ni blizu pravosudnom standardu nekih naprednijih zemalja iz te Unije. Jedna Čistoća, organiziranjem zakonitog dvodnevnog ili trodnevnog štrajka, mogla bi u slučaju nepovoljnog po sindikate razvitka kolektivnih pregovora, vječnom zagrebačkom gradonačelniku nanijeti neusporedivo više političke štete, no nekakvi jalovi sudski postupci koji se, svjedočimo tome u Hrvatskoj, mogu rastegnuti godinama.
Nazvao bih te sindikalne industrijske akcije sindikalnom instant kaznom po skraćenom postupku, a dugotrajne sudske postupke – sindikalnom kamilicom, koje se Bandić malo, ili nimalo ne plaši. Raskid kolektivnog ugovora koji su sindikati uspješno osporili sudskim putem, samo je iznimka zbog toga što je prvostupanjsko postupanje bilo u nadležnosti Županijskog suda u Zagrebu, a ne preopterećenog Općinskog (radnog) suda, a u žalbenom je postupku odlučivao prilično brzi i po meni, respektabilno stručno strukturirani, Vrhovni sud. Industrijske, pak, akcije, ili tek samo njihova ozbiljna najava upravi i gradonačelniku, mogu polučiti brze i očekivane rezultate!
Zanimljivo je da su tom prigodom, kod podnašanje tužbi, neki sindikati promašili stvarnu nadležnost suda u tom sudskom postupku (čl. 204 Zakona o radu, s pozivom na čl. 219 st. 1.) i svoje tužbe “adresirali” na nenadležni Općinski sud u Zagrebu, umjesto na Županijski sud, kao da se radi o klasičnom radnom sporu! A te su sindikate, zanimljivo, zastupali odvjetnički uredi koji očigledno nisu posve upućeni u neke odredbe Zakona o radu. Jer da jesu, ne bi im se to dogodilo!
Nezadovoljni i sindikalisti u SSSH-u
I sindikalisti iz SSSH-a, krajnje su nezadovoljni ovakvim krajnje neprihvatljivim sindikalnim stavom da pregovarački odbor u Holdingu do daljnjeg treba ostati nepromijenjen, jer oni u istom, u raznim podružnicama, participiraju s više od 700 sindikalnih članova i trebali bi sačinjavati najužu jezgru od 4 do 5 sindikata s najvećim brojem sindikalnog članstva u Holdingu, koji će u predstojećim pregovorima odlučivati o svim sindikalnim krucijalnim pregovaračkim pitanjima!
Ovako vrijeme neumitno prolazi; nastupilo je i vrijeme godišnjih odmora, a nikakvih sindikalnih konkretnih pomaka i akcija za dobrobit radnika Zagrebačkog holdinga – nema na vidiku.
Za nadati se je i da će strpljivost sindikalistice, Mirjane Kaltak, iz Sindikata Čistoća Zagreb, prema ambivalentnim sindikalistima koji neprekidno “vrte svoju priču” u namjeri da sačuvaju neke svoje pozicije i interese, presahnuti i da će neodgodivo zahtijevati preslagivanje sindikalnog pregovaračkog odbora i svoj konačni ulazak u njega. Jer, veliki dio dosadašnjeg pregovaračkog tima koji više nema nikakve poveznice s Holdingom, nema nikakav legitimitet da i nadalje participira u sindikalnom pregovaračkom odboru za kolektivno pregovaranje u Zagrebačkom holdingu!
Daljnjim održavanjem statusa quo po pitanju pregovaračkog odbora, doslovno pojedini sindikalni lideri siluju zdrav razum i zdravorazumsko prosuđivanje!