Budućnost Hrvatske je Puerto Rico

0
505
Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

Putin, naravno, sasvim sigurno nije netko kome je svejedno za miljardu eura, ne radi novca, nego radi toga je si velesile ne mogu dozvoliti da ih omanje zemljice rade budalama, naročito ne na taj način

Mala zemlja za veliku i brzu zaradu

Stvari oko Agrokora postaju sve zanimljivije, a činjenice sve više govore u prilog toga da optužbe blogera Ivice na račun vlade nisu bez osnove. Ulovio je još ranije Ramljaka u laži da se nije sastajao još u ožujku s predstavnicima Knightheada, a sad su isplivali dokumenti iz kojih se vidi da to nije, kako tvrdi Plenković, nešto nebitno.
Bivši političar i poduzetnik Goranko Fižulić je bio prvi koji je upozorio, u travnju, da je “ugledni američki fond” za kojeg su režimski mediji pisali da će “spasiti Agrokor i uložiti ogroman novac” zapravo mala nakupina lešinara koje vodi zloglasni Ara D. Cohen, koji ulažu samo u propale države u kojima mogu korumpirati vlade da im pogoduju: tako oni kupuju obveznice propalih tvrtki i država za mali dijelić cijene, potom se, služeći se metodama poput korumpiranja državnih dužnosnika, podmićivanja, zastrašivanja, ucjenjivanja ili jednostavno sudskih smicalica, naplaćuju u cijelosti tamo gdje drugi ne mogu ni djelomično.
A sad je iskopao kako u svom podnesku Trgovačkom sudu iz kolovoza Sberbank tvrdi da je Agrokor pod izvanrednom upravom kupio vlastite obveznice za 100 milijuna eura po nominalnoj vrijednosti od Knightheada, iako je tržišna vrijednost tih obveznica – ne veća od 30 milijuna eura, a po toj cijeni – ili manjoj – ih je kupio i Knighthead, u vrijeme kad su ih se svi htjeli riješiti. Posao koji nosi veliki rizik, ali i veliku potencijalnu zaradu?
Ne, rizik za Knighthead je bio nikakav, jer je očito cijela prevarantska shema bila dogovorena unaprijed s Ramljakom. Uostalom, tko je mogao povjerovati da taj fond posuđuje pola milijarde eura po 4% kamata?! Pa oni tako ne posluju! Oni ne ulažu gdje ne mogu uzeti dvostruko, barem, i to u kratkom roku!
Zašto je dakle Ramljak uzeo skoro pola milijarde eura kredita u lipnju, kad je bilo dovoljno i pola toga? Odgovor je jednostavan: 56 posto od kredita kojeg im je dao Knighthead – 269 milijuna eura – upotrijebili su u Agrokoru da bi otkupili obveznice od onih koji su sudjelovali u roll up modelu. A to je u biti jedino Knighthead, jer su Rusi odbili sudjelovati u toj šaradi očito smišljenoj da se pogoduje lešinarskom fondu a njih izbaci iz igre.
Dakle, Knighthead je kupio Agrokrove obveznice, i prodao ih natrag Agrokoru za 4-5 puta veću cijenu. Agrokor ih je platio novcem koji je posudio od Knightheada, i iako je preko pola kredita praktički isti dan vraćeno Knightheadu – to je, izgleda, bio samo pokazni novac – i dalje je dužan okurglo pola milijarde Knightheadu. Plus kamata. Lešinari su, dakle, zaradili možda čak i dvjesto milijuna dolara samo do sad, na preprodaji duga Agrokora Agrokoru. A za nagradu dobili apsolutni prioritet pri naplati budućih dugova, većinu u vijeću vjerovnika, i hipoteku na sve što Agrokor ima a već prije nije bilo pod hipotekom.
Koju korist imaju lešinari od svega, prilično je jasno. Koju korist ima Hrvatska od svega toga, posve je nejasno, ali je jasno da bi mogla imati ogromne štete. Koju korist imaju Ramljak i ekipa, skupa s Plenkovićem, može se pretpostaviti. A što se budućnosti Hrvatske tiče, dovoljno je baciti oko na to kako izgledaju druge države u kojima su “lešinarski fondovi” preuzeli kontrolu. Poput Puerto Rica, Ukajine, Argentine.

Loading...

A ako i dalje mislite da to nije realno, razmislite o ovom: RH ne može smijeniti niti Ramljaka s čela Agrokora bez da to odobri Knighthead fond. Ako do sad niste znali značenje riječi “marioneta” ili “banana država”, sad znate. Spram ove briselsko – uguzničke ekipe, i Milanović je ponekad djelovao skoro kao državnik.

Kako su Ramljak i Plenković spasili Agrokor

Ako još uvijek vjerujete u priče tipa “Mi nećemo platiti ni kunu Agrokorovog duga”, “Spašavali smo radna mjesta”, “Lex Agrokor je bio najbolje rješenje”, “Sve će biti riješeno time što ćemo Todorića poslati u zatvor”, “Sberbanka nam ne može ništa jer ima samo 18% glasova u vjerovničkom vijeću”, onda ste naivni poput francuske sobarice.

Možda ste povjerovali i kad se pisalo kako ruske banke podržavaju Lex Agrokor, iako je bilo od početka jasno da je sračunat da ih se izbaci iz igre i da ih se ostavi bez preko milijardu eura koje su uložili u kompaniju? Ili ste možda povjerovali kako će Konzum poslovati pozitivno kad ga preuzme državni povjerenik? Ili ste čak povjerovali da Ramljak ima šansi spasiti koncern?
Nova otkrića oko Agrokora, kao i intervju koji je dala američka veleposlanica na odlasku, potvrđuju: čitava stvar je namještaljka, politički dirigirana iz veleposlanstva u Buzinu, sračunata na to da se spriječi Ruse da preuzmu maloprodaju i proizvodnju hrane u ovom dijelu Europe, ali takva za koju će ceh platiti – Hrvatska.

Naime, dokumenti pokazuju da će se o svemu, tužbi Rusa protiv Hrvatske i Lex Agrokoru među ostalim, odlučivati u Londonu. Optimisti misle da će nam zapad vratiti uslugu jer smo, eto, odagnali zle Ruse od najvećeg maloprodajnog lanca u Srednjoj Europi. Ja ne bih bio toliki optimist.

Budimo racionalni, gdje je Amerikancima i Englezima interes da priznaju jedan nakaradan zakon koji ruši sve postulate slobodnog tržišta i kapitalizma, za koje se oni zalažu? Te zemlje su najveći svjetski ulagači, ali i najveće meke za ulaganja: Oni sigurno ne žele da se stvori opasan presedan kojim država može dekretom zabraniti vjerovnicima da se naplate od dužnika, i onda još taj dug prenijeti nekom drugom i isplatiti tog nekog drugog, a stvarnog ulagača ostaviti bez ičega. Je li im u interesu da podrže Lex Agrokor, time ispadnu licemjeri i osramote se, da podrže zakon koji se može bilo gdje i kad koristiti protiv njih? Ili da Hrvatska plati odštetu Rusima, a oni operu ruke i zauzmu se za poštivanje slobodnog tržišta? Jer, stvar s Agrokorom je ionako gotova, cilj je postignut, pa zašto onda Hrvatska ne bi na kraju platila račun? Uostalom, naša vlada je sve potpisala, zar ne, a ne ona u Londonu ili Washingtonu.

Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL

Dakle, šteta od Lexa je za sad: uništeno i ono malo preostalog povjerenja ulagača u Hrvatsku kao državu koja štiti njihova ulaganja, i vjerojatan bijeg većine njih osim mafijaša.

Izgledno plaćanje odštete Rusima, uz kamate.

Likvidacija najveće korporacije u državi, jedine koja je bila skoro dovoljno velika da donekle može konkurirati Schwartz grupi, koju vodi puno veći lupež od Todorića i koja će praktički imati monopol u Hrvatskoj ubuduće.
No, narod se i dalje zabavlja igricama “Gdje je Todorić” i “Hoće li mu biti presuđeno”, te pričama o zlatnim pipama i ogradama dvoraca. A još prije puno godina sam napisao da Hrvati priželjkuju da Todoriću crkne krava, ne razmišljajući da bi mogli ostati bez mlijeka ako se to desi. Bojim se da bi šteta od pada Agrokora u konačnici mogla biti puno veća nego što se itko usuđuje i sanjati. Todorić iza rešetaka bi tada bio slaba utjeha.

Što je Grefu kila zlata

Predsjednica je bila u Rusiji, u pokušaju kontrole štete prouzročene Lex Agrokorom. Pa smo tako saznali zašto je stvarno s njom putovao Dinko Cvitan, državni odvjetnik. Prošlog tjedna sam naveo kako je malo čudno da državni odvjetnik ide na takvo putovanje kao pratnja državnog poglavara, i, najblaže rečeno, izrazio sumnju u službeno obrazloženje kako putuje radi potpisivanja programa suradnje između DORH-a i Generalnog tužiteljstva Ruske Federacije za iduće dvije godine, jer to može potpisati i otpravnik poslova veleposlanstva. Odnosno, da taj put ima neke veze s pokušajem uhićenja Todorića i pokušajem da se uvjeri Ruse da ih je pokrao (samo) Todorić, a ne Republika Hrvatska preko Lex Agrokora.

Putinov glasnogovornik Peskov je minirao pokušaje da Cvitanova uloga protekne u tajnosti, rekavši da su predsjednik Sberbanke Gref i Dinko Cvitan bili na sastanku predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i Vladimira Putina prošle srijede u Sočiju. “Hrvatska je predsjednica naglasila važnost zadržavanja pogodne investicijske klime za strane tvrtke, a u ovom slučaju za stvaranje ugodnih uvjeta poslovanja za Sberbank i VTB”, rekao je Peskov i dodao da je na sastanku bio i glavni hrvatski državni tužitelj koji je izvijestio da se u Agrokoru provode istražne radnje te da postoje sumnje u nezakonitosti. Izjavu o “ugodnim uvjetima poslovanja” nije moguće protumačiti drukčije nego kao teški cinizam.

Mali problem u tome je što Rusi nisu naročito glupi, a i znaju da baš i nemaju pravne osnove tužiti Todorića za gubitke Sberbanke, to je poslovni rizik. Zakoni poput Lex Agrokora pak nisu poslovni rizik, nego sumrak prava, i države koje takve prevarantske zakone donose je i te kako moguće tužiti. Predsjednica je pak, smatram naivno i nepotrebno, pokušala uvjeriti Putina da Agrokor nije nacionaliziran, što Ruse niti ne zanima, jer ionako nije vlasnik tvrtke taj koji je dužan dug namiriti.

Ali najviše od svega u toj priči iritira oduševljenje medija, onih koji bi kakti trebali biti ozbiljni, Putinovom izjavom na tom “tajnom” sastanku, Putinovom navodnom opaskom Grefu: Putin je upitao Grefa koliko iznosi dug Agrokora prema ruskim bankama i dobio odgovor da je riječ o 1,1 milijardi eura. “A koliko godišnje zarađuje Sberbank?”, pitao je, kažu mediji, Putin Grefa, koji mu je odgovorio da je riječ o 12 do 13 milijardi eura. “Koja škrtica, a problem mu je jedna milijarda”. Nakon toga se obratio hrvatskom i ruskom izaslanstvu: “Pa u čemu je problem, riješite to odmah”.

Putin, naravno, sasvim sigurno nije netko kome je svejedno za miljardu eura, ne radi novca, nego radi toga je si velesile ne mogu dozvoliti da ih omanje zemljice rade budalama, naročito ne na taj način. Ovaj mali igrokaz Grefa i Putina je, više nego očito, psihološka taktika pritiska koja se koristi kod pregovaranja i isljeđivanja, poznata kao “dobar policajac, loš policajac” – ili, u ovom slučaju, “dobar Rus Putin, loš Rus Gref”. Oba nastupaju istodobno, i dok “zli” Gref zauzima agesivan stav i govori kako će Rusija u svakom slučaju naplatiti od RH dug Agrokora u cijelosti, ili bar koliko god bude mogla, svim sredstvima, dok “dobri policajac Putin” nastupa spram žrtve prijateljski, s podrškom i razumijevanjem, braneći žrtvu od “lošeg policajca” Grefa i govoreći mu da pusti žrtvu na miru i poštedi je. Putin, kao što je poznato, dolazi iz KGB-a i ima tu taktiku u malom prstu. Razumiju li režimski mediji u Hrvatskoj, pa nas svejedno po običaju prave budalama pišući o velikoj gesti Putina, ili su stvarno autentični idioti, nije mi poznato.

Principi su principi, a novci su ipak novci

Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Hit tjedna u medijima je tekst naslovljen ‘Nigdje nije savršeno, ali osjećam da mi je Irska majka, a Hrvatska samo zla maćeha’. Ništa novog, svakog tjedna imamo jednu takvu ispovjed, je li autentična ili napisana u redakciji nije ni bitno.

U poplavi kiča i patetike u svrhu promoviranja malodušnosti i defetizma na temu “Zašto mrzim Hrvatsku”, “Zašto mi je bolje u Irskoj”, “Zašto mi je domovina maćeha a tuđina dobra majka” (bar dok nema krize, onda stranci prvi dobiju šup kartu s posla i iz stana!), i u konačnici “Zašto nosim cigle na baušteli u Minkenu i sve što zaradim dam za stanarinu a odbio sam raditi isto to u Hrvatskoj za pristojan novac, jer me je sram reć frendovima da radim fizički posao” pojavio se zanimljiv članak o vrijednosti pojedinih putovnica. Rang listu izrađuje godišnje američka savjetnička tvrtka Arton Capital, a temelji se na tome u koliko zemalja možete putovati bez vize.
Na toj listi Hrvatska je, zavisi kako brojite, 14., odnosno 39., zavisi brjite li sve zemlje s istim bodovima kao jedno mjesto ili ne. Svakako u gornjem dijelu ljestvice od dvjestotinjak država, uz baltičke države, Brazil, Cipar, istočnoeropske članice EU. Kosovo je negdje u rangu Eritreje i Etiopije, a Srbija u rangu Guatemale i Tonge. Doduše i Rusija je tu negdje. Irska je jasno pri vrhu.

Nije da je taj popis više od kurioziteta, ali moram primijetiti da je najvrijednija putovnica na planeti ona Singapura, dakle fašističke diktature u kojoj je dobrovoljni homoseksualni odnos kažnjiv s dvije godine zatvora, posjedovanje grama kokaina smrću, a grama trave s oko15 godina zatvora. U kojoj napredovanje u poslu striktno ovisi o rasnoj pripadnosti, odnosno gdje Malajci i Indijci nemaju nikakvih šansi napredovati iznad razine nižeg managementa. U kojoj ista stranka vlada oko pola stoljeća, a oporbi šalju batinaše ako se drznu dobiti preko 10% na izborima. I koja je jedna od samo dvije – tri preostale države u kojima je mrski liberalni kapitalizam ostao neokrznut zahtjevima za bilo kakvim socijalnim pravima. I općenito bilo kakvim i čijim pravima. I u koju Hrvati rado emigriraju, a lijevi mediji je negdje između zgražanja nad Markićkom i tekstova na temu “U Jugi je bilo bolje” prezentiraju kao uzor uspješne i uređene pravne države lišene korupcije (također kažnjive smrću za bilo koji iznos mita ili otuđenja državnog novca). Što ona svakako jest, samo je to ipak malo licemjerno od dotičnih medija.

Hrvati rado emigriraju, pored Singapura, u Irsku. Znate, ono, ne mogu više podnijeti ovu katolibansku državu “gdje Željka Markić” i “branitelji” i ovo i ono. Pa onda pišu pisma o političkim ljepotama Irske, gdje je pobačaj zakonski strogo zabranjen, čak i u slučaju silovanja. I gdje crkva drži sve škole i određuje prilično toga u nastavi. Pa možet čitati pisma gdje se hvali irski sustav osnovnih škola kao genijalan spram hrvatskog, samo vam zaborave napomenuti da su tamo, recimo, školske uniforme obavezne, i plaćaju ih roditelji.

Kao i knjige, koje su u Zagrebu besplatne. I gdje je vjeronauk, kao i u Hrvatskoj, opcionalan ali skoro svi ga pohađaju. Nije da je to s uniformama nešto loše, ali bojim se da bi većina hrvatskih ljevičara rekla “selim u Irsku” da sutra netko ovdje uvede školske uniforme.

Nemojte me krivo shvatiti, nije da ja imam nešto protiv Irske i Singapura, to su divne zemlje, a Hrvatska svakako ima svojih problema (iako, istini za volju, usrana klima poput one u Irskoj nije jedan od njih). Samo mi malkice ide na jetra to isprazno moraliziranje. Recite, kvragu, nije stvar principa nego tamo ima više love! A zašto? Jer nema niti je ikad bilo socijalizma. Među ostalim razlozima. A smeta me, dodatno, i to što nikad niti jedan član Radničke Fronte ili novinar nije odselio tamo. Kad već kažu kako je tako lijepo u tim zemljama.

Domoljublje i defetizam

Hrvatskom se širi bauk vojnih poziva. Klerofašistička, militaristička, katolibanska država opet nešto mulja, valjda opet protiv nekakve nejači. Radi se u biti tek o redovnom popunjavanju šest pješačkih pukovnija, ali dovoljno da postane tema brojnih novinskih napisa na temu “Zašto ne bih nikad ponovo branio Hrvatsku”, “Zašto mrzim Hrvatsku”, “Kako izbjeći vojnu pričuvu” i “Gdje je najbolje pobjeći iz Hrvatske”.

Photo: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Hrvati imaju visoka očekivanja od države, ali ne i duh nacionalne solidarnosti. To je uostalom i motor korupcije, svugdje u svijetu: odsustvo solidarnosti sa sunarodnjacima, sebičnost. Ona se ponekad manifestira kroz korupciju, ponekad, kod “urbanijih” likova, kroz komplekse i anti-nacionalni stav.

No, ne treba čuditi što su Hrvati razočarani stanjem u državi, ali trebamo li biti razočarani činjenicom da za svoje probleme nemamo koga kriviti osim sebe samih? Ne, naravno. Da su nas devedesetih vodili ovakvi ljudi kakvi nas sad vode, i da smo imali medije kakve danas imamo, stvarno je pitanje tko bi se uopće odazvao kad su tenkovi JNA krenuli na Hrvatsku. Pali bi za tri dana. Neki će reći “pa, ne bi bila neka šteta”. Ne, njih svakako ne bi bila šteta.

Kako minirati državnički posjet

Tko vodi hrvatsku vanjsku politiku, Banski dvori ili Pantovčak? Vlada ili Predsjednica? Ili možda ipak Buzin? Dok je ona pakirala kofere za Rusiju, HRT je prikazao dokumentarac koji Putina prikazuje otprilike onako kako je nacistička propaganda prikazivala Churchilla. No, najbolje je uslijedilo odmah po povratku:

“Hrvatska je među osam država članica Europske unije koja je potpisala pismo visokoj predstavnici EU za vanjsku politiku i sigurnost Federici Mogherini kojim traže da Europska služba za vanjsko djelovanje (EEAS) značajno proširi svoje djelovanje u suzbijanju ruske propagande”, objavljeno je nakon povratka Predsjednice iz Rusije.

Je li to reakcija Buzina na riječi Kolinde Grabar-Kitarović da želi da Hrvatska bude most između Rusije i EU? Ili Plenković mazohistički uživa u tome da se uvlači u stražnjicu onima u Bruxellesu? Ili jednostavno shizofrenija na državnoj razini?

Kako god, kad pročitate naslov u mainstream medijima, odnosno režimskom tisku, koji kaže ‘Suočeni smo s velikom i vrlo sofisticiranom kampanjom dezinformiranja’ prvo pomislite da se radi o nekoj vrsti samokritike. A kad u tekstu pročitate da je osnovana i agencija na razini EU, StratCom, koja bi se trebala boriti protiv zle ruske propagande, nemoguće je da vam ne padne na pamet Orwelovo “Ministrastvo istine”. Europučani i eurosocijalisti ionako i jedni i drugi sve više liče na Ingsoc.

No kad još onda negdje na istoj stranici pročitate izjavu Plenkovića “Što se tiče DORH-a, istina je sljedeća. Moja Vlada i bilo tko iz Vlade ne utječe ni na rad policije, ni na rad DORH-a, a kamoli tek na rad sudstva”, ne možete nego zaključiti da je trenutna vlada RH ta koja dezinformira, u suradnji s EU, CNN-om, i sličnima. Ali Putin uvijek dobro dođe kao ‘uobičajeni sumljivac’.

Spomenimo i da Ruse čudi ponašanje Hrvatske, te spekuliraju da je to tempirano kako bi se miniralo pokušaje Kolinde Grabar-Kitarović da prekine hladni rat s Rusijom koji traje od 2000., iako nas je Rusija priznala i prije SAD, a i naoružavala nas kad nam je zapad izglasao sankcije.

Nas koji živimo ovdje više ništa ne čudi.

Junckerov Plenković

Poplava seks skandala koji tresu Bruxelles – u kom stari prdonje političari zapošljavaju četrdesetak godina mlađe asistentice kako bi ih mogli pipati i koješta drugo – je, ipak, dala nadu da u Europarlamentu još uvijek ima onih koji više vole žene nego dječake. Možda ne puno, ali ima.

No tu nadu je uništio Juncker, kad je lagano zašlatao Plenkovića s leđa i poslao mu pusu. Slatko. “On se inače voli grliti i ljubiti stalno tako da je to simpatično s njegove strane”, prokomentirao je Plenković događaj koji je ostao zabilježen kamerama.

Kasnije je još rekao, “Čovjek me povukao za sako. Da demistificiramo to. Već sam rekao dakle, Jean-Claude Juncker je doajen europskih institucija, jedini koji pameti ugovor iz Maastrichta i tada kao predsjednik luksemburške vlade, žovijalan je, simpatičan i to je neki njegov način da malo svud tu ozračje gdje stalno rješavate probleme učini relaksiranijim.”

Neke je stvar malo podsjetila na poznato ličko rukovanje, neke na seksualno napastovanje, a meni jednostavno izgleda da Plenkovića u Bruxellesu ne samo da ne doživljavaju previše ozbiljno, nego ga neki očito smatraju i svojom curom. No dobro, šalu na stranu, ali zašto se svi mediji, kad Kolinda Grabar-Kitarović ode negdje iskontolirati štetu koju napravi Plenković, bave njenim cipelama, govorom tijela, odjećom, kilama, frizurom, gestama, i iz toga izvlaće dalekosežne zaključke. Pokušavam si zamisliti koliko bi zlobe i potcjenjivačkih, seksističkih komentara bilo da je Juncker, inače doduše poznat kao seljačina bez odgoja, nešto tako napravio njoj. Od strane onih koji se, inače, kakti zgražaju nad seksizmom.