Dok nam je nesebično pokazivao slike koje je danonoćno radio u vrijeme hrvatskih slavlja nakon nogometnih pobjeda u serijama u Rusiji, pričao nam je kako su to tako rijetki trenuci u kojima je teško suspregnuti suze: 'Tako su rijetki trenuci kada Hrvatska slavi, kada neznani grli neznanog. A zar ta ljubav i nije smisao života i nepresušna inspiracija za umjetnika? Moj narod slavi, ja sam s njime, nešto ljepše za čovjeka koji voli svoju domovinu uistinu ne postoji!'
Pojava hrvatskog umjetnika, slikara Charlesa Billicha, može se gledati samo kroz
globalne naočale, ni slučajno kroz naše male, uskogrudne, sebične i politički podijeljene dioptrije. Čovjek koji stvara djela što postižu enormne cijene, dobiva nagrade gdjegod se pojavi, umjetnik kojeg poštuju na svim kontinentima i artist za kojeg se tuku da bude
službeni umjetnik velikih svjetskih događanja – kad dođe u svoju Hrvatsku osjeća se poput mornara nakon dugog izbivanja. Plovidbe koja umara…
“Da, tako se osjećam svaki put kad se vratim doma, a mi vam pod – doma – podrazumijevamo našu Hrvatsku”. A on tu istu, svoju Hrvatsku, “jednu i jedinu”, neumorno promovira gdjegod se pojavi. Na stotine izložbi diljem svijeta protkane su njegovim istupima gdje on ne promovira sebe, nego svoju domovinu.
Sretali smo ga često proteklih dana, svako malo… Odlazio je na dočeke naših nogometnih reprezentativaca koji su svijetu predstavili Hrvatsku, ma baš kao i on, u najljepšem izdanju. Uvijek razdragan, dotjeran, sa širokim osmijehom, ali i s priborom za crtanje i slikanje, jednostavno je “uživao u druženju sa svojim narodom”. Tih, nenametljiv, a opet sa sjajnim umijećem komuniciranja s javnošću i ljudima, Charles Billich je na druženjima i dočecima s hrvatskim reprezentativcima izgledao sretno, djelovao je nadahnuto i pričao ushićeno.
Bogato stvaralaštvo prepoznato u svijetu
Ne morate se pitati, Charles Billich dobro zna kako iskoristiti trenutke svog uzbuđenja i nadahnuća, ta on ne kasni ni trenutak kada ga se muze dokopaju… Njegova najsvježija djela plod su boravka među ljudima na dočecima i inspirirana veličanstvenim planetarnim uspjehom naših nogometaša.
Dok nam je nesebično pokazivao slike koje je danonoćno radio u vrijeme hrvatskih slavlja nakon pobjeda u serijama u Rusiji, pričao nam je kako su to tako rijetki trenuci da je teško suspregnuti suze: “Tako su rijetki trenuci kada Hrvatska slavi, kada neznani grli neznanog. A zar ta ljubav i nije smisao života i nepresušna inspiracija za umjetnika? Moj narod slavi, ja sam s njime, nešto ljepše za čovjeka koji voli svoju domovinu uistinu ne postoji”.
Njegovo bogato stvaralaštvo niklo je u složnoj obitelji. Supruga Charlesa Billicha je Christa Billich, s kojom je u braku već 35 godina. Rođena je i odrasla u njemačkom Munchenu, a upoznali su se u Australiji. Christa je, naime, ušla u galeriju i kupila Charlesovu sliku, ulje na platnu. Onda ju je on vidio… Danas mu pomaže u radu, vodi njegovu galeriju u Sydneyju više od tri desetljeća, a uz njenu pomoć otvorena je i stalna postava izložbe Billichevih radova u Kini.
Stvaralašto Charlesa Billicha je raznovrsno i bogato, njegovi motivi nisu uvijek isti; toliko ih je da je po toj širokoj sklonosti i umjetnički prepoznatljiv u svijetu. Motivi njegovih slika su vrlo raznoliki – od portreta, prikaza sportskih događanja, baleta, arhitekture, kazališta, religijskih motiva, do domoljubnih činova… A on će vam na sve to skromno reći: “Život je moj motiv! I Hrvatska, dakako!”
A njegov život je bio sve, samo ne laka priča. Pobjegavši iz Jugoslavije još 1956. godine, našao se u Melbourneu gdje je i završio umjetničku akademiju. Nakon što su njegovi radovi počeli dostizati astronomske cijene i pohvale kritičara, jednostavno je postao omiljen
umjetnik za velike svjetske događaje, poput olimpijskih igara, kontinentalnih prvenstava, a angažiran je bio čak i za obilježavanje stogodišnjice dodjele Nobelove nagrade. Bio je službeni umjetnik olimpijskih ekipa SAD-a i Australije, na Olimpijskim igrama u Atlanti
1996., u Sydneyju 2000., u Ateni 2004. i u Pekingu 2008. godine.
No, njegov širok opus, fakat ima globalnu težinu: Charles Billich je imao izložbe slika u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku 2004. i 2006. godine, u Pekingu u sklopu Olimpijskih igara 2008. godine i u mnogim drugim gradovima širom svijeta, poput Tokija, Rima, Hong Konga, Londona, Moskve, Melbournea, Sydneyja… Slike su mu izložene u
Vatikanu, sjedištu Crvenog križa u Ženevi, Olimpijskom muzeju u Lausannei, a nedavno je u svoju glavnu dvoranu njegovu sliku postavio i japanski parlament.
Popis impresivnih nastupa i izložbi Charlesa Billicha tu ne završava, naprotiv tek počinje. Njegova djela su u kraljevskoj rezidenciji Tajlanda, u uredima princa od Monaca, u Muzeju moderne umjetnosti u SAD-u, kao i u američkom Kongresu. Brojne gradske vijećnice širom svijeta imaju njegove slike na zidovima, pa i vijećnice naše Rijeke i
našeg Šibenika.
Ovjekovječeno najveće hrvastsko slavlje!
No, u svojoj raznovrsnosti, Hrvatska, njena klutura, povijest, znanstvenici, sportaši, svećenici, obični ljudi, daju mu naročitu motivaciju. Radio je tako na posebnim slikama posvećenim hrvatskim znanstvenicima, poput Ruđera Boškovića, Slavoljuba Penkale, Nikole Tesle, Fausta Vrančiča… Slikao je i blaženog Alojzija Stepinca, papu Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.
Osjećajući puls i bilo naroda kojem pripada i zemlje koju je morao napustiti, osjetio je potrebu da bude tu, za vrijeme nogometne svjetske smotre ovoga ljeta u Rusiji. No, najslađe za njegove muze uslijedilo je nakon Prvenstva… Dočeci! Ti događaji razdraganog i konačno opuštenog naroda, sretnog, ne samo zvog svog opstanka, već i zbog svog uzleta, inspirirali su Charlesa Billicha da ih ne propusti. Već da ide od Zagreba, preko Varaždina u Livno, da u mahnitom radu odmah slika sve što vidi.
“To vam je ta umjetnička groznica”, rekao nam je u Livnu dok je s priborom za slikanje trčao na pozornicu za izbornikom Dalićem, sve kako mu ne bi promakao koji detalj za njegovo novo umjetničko djelo posvećeno Hrvatskoj, našem sportu i narodu.
Što mi uopće tu imamo nešto pričati i zaključivati, pa istinskom umjetniku i je mjesto uz njegov narod. Charles to osjeća od svog prvog umjetničkog pokreta rukom.
Hvala, gospodine Billichu, što ste ovjekovječili trenutke najvećeg hrvatskog slavlja ikada…!