Prema podacima Eurostata Hrvatska je tako među tri najlošije zemlje proteklog desetljeća u cijeloj Uniji, što ni ne čudi zna li se da je imala šest uzastopnih godina pada BDP-a, a nesretni je niz počeo 2009. i nastavio se do kraja 2014. Ipak, živimo u zemlji u kojoj su glavne teme ratovi, istospolne veze ili konvencije, a nikad gospodarstvo, pred izbore se obriše prašina sa šarenih prezentacija o povratku industrije, informatizaciji, tisućama novih radnih mjesta, decentralizaciji, reformi državne i lokalne uprave, boljem životu građana i slično. Kad izbori prođu, sve te priče budu zaboravljene. Do nekih novih izbora. U međuvremenu će lica hrvatskih građana jedino ozariti pokoji trijumf naših nogometaša, tenisača dok će političari iskoristiti prigodu zgrabiti koji jeftini politički poen slikajući se na tribinama ili Vip ložama dok Modrić, Rebić ili Rakitić pune mreže, jučer Argenitini, a sutra tko zna kome.
I dok su svjetski mediji izvještavali o briljantnoj igri naših nogometaša na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, pogotovo nakon što su Modrić, Rakitić i Rebić demontirali Argentinu, uskoro nas je sustigla još jedna veličanstvena sportska vijest. U teniskoj nedjelji za anale, Borna Ćorić i Marin Čilić su u razmaku od tri sata postali osvajači dva najveća travnata turnira u predigri za Wimbledon, oba iz kategorije ATP 500. Prvo je Ćorić u Halleu srušio velikog i nepobjedivog Rogera Federera, a potom je Čilić u Queen’su dobio dramu protiv Novaka Đokovića. I kao što su mediji dobro primjetili postoje dani u kojima su Lionel Messi i Roger Federer samo obični smrtnici. A postoje i tjedni u kojima se poklopi da oba vladara privremeno siđu s trona, a glavni krivci za to su Hrvati. Istodobno dok naši nogometaši i tenisači pronose slavu Hrvatske diljem svijeta o toj istoj Lijepoj našoj ovih dana se piše kao o zemlji koja je po gospodarskom rastu na europskom začelju: u proteklom desetljeću samo su dvije članice Europske unije slabije od Hrvatske. Prema podacima Eurostata Hrvatska je tako među tri najlošije zemlje proteklog desetljeća u cijeloj Uniji, što ni ne čudi zna li se da je imala šest uzastopnih godina pada BDP-a, a nesretni je niz počeo 2009. i nastavio se do kraja 2014. Takav niz posrtanja imala je i Grčka, s tim da je njezino šestogodišnje padanje počelo godinu ranije, a onda je opet i u 2015. imala pad gospodarstva, pa je tako lošija od Hrvatske sa sedam godina pada u proteklom desetljeću. I ostale članice Unije bilježile su poneki minus u proteklom desetljeću, jedino je Poljska uspjela kroz krizu proći neokrznuta, bez ijedne godine pada BDP-a. Ako se zapitate kao što su se i mediji zapitali čija je ovo odgovornost da je Hrvatska po gospodarskom rastu na europskom začelju svačiji odgovor će biti identičan.
Koliko smo Vlada imali u zadnjih 10 ili 15, 25 godina, tko je kormilario zemljom, sve ovo su njihovi rezultati. U zemlji u kojoj su glavne teme ratovi, tko se za što borio i koliko (ni)je dobio za tu borbu, istospolne veze ili konvencije, a nikad gospodarstvo, pred izbore se obriše prašina sa šarenih prezentacija o povratku industrije, informatizaciji, tisućama novih radnih mjesta, decentralizaciji, reformi državne i lokalne uprave, boljem životu građana i slično. Kad izbori prođu, sve te priče budu zaboravljene. Do nekih novih izbora, konstatiraju mediji. U međuvremenu će lica hrvatskih građana jedino ozariti pokoji trijumf naših nogometaša, tenisača dok će političari iskoristiti prigodu zgrabiti koji jeftini politički poen slikajući se na tribinama ili Vip ložama dok Modrić, Rebić ili Rakitić pune mreže, jučer Argentini, a sutra tko zna kome.
