Hrvatski građani imaju na raspolaganju Državno odvjetništvo, koje bi trebalo biti njihov servis u zaštiti njihovih prava i interesa, međutim to je postala institucija koja ni po čemu ne opravdava razlog svojeg postojanja. Prema dostupnim podacima, Državno odvjetništvo zapošljava više od 1600 državnih odvjetnika, čiji su samo mjesečni troškovi za plaće i doprinose veći od 30 milijuna kuna, odnosno oko 330 milijuna kuna godišnje! To je, bačen novac, rekao je u uvodnom izlaganju moderator Okruglog stola Darko Petričić
Danas, 70 godina od potpisivanja Konvencije, odnosno Deklaracije o ljudskim pravima, može se konstatirati da su ljudska prava u Hrvatskoj, onako kako ih definira Konvencija, samo mrtvo slovo na papiru, jer se njezine odredbe ne primjenjuju u praksi, kao što je to i slučaj u drugim „Kradistan” državama u svijetu. Ljudska prava uglavnom postoje samo u de jure formi, ali ih nema u implemenetniranih u de facto primjeni.
Krupni kapital, stečen na ilegalan način, koji je u posjedu kompanija, banaka i pojedinaca kao i utjecajni lobiji, definiraju i određuju granicu ljudskih prava u Hrvatskoj. Zakone u brojnim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj, donose parlamenti koji su pod kontrolom krupnog kapitala i interesnih lobija, pa su takvi zakoni uvijek usmjereni protiv pojedinaca i građana, a u korist prikrivenih kontrolora političara na vlasti.
Zbog toga, Vlada i državne institucije kao i ukupno pravosuđe, umjesto da štite ljudska prava i temeljne slobode – postaju najveći kršitelji ljudskih prava. Najbolji dokaz za ovu tvrdnju je Ovršni zakon koji je trenutno na snazi i u primjeni u Hrvatskoj, kojim se derogira vlasništvo pojedinaca i grubo krši Opća deklaracija o ljudskim pravima i slobodama usvojena već daleke 1948. godine.
Pravosuđe – potrošač novca poreznih obveznika
Hrvatski građani imaju na raspolaganju Državno odvjetništvo, koje bi trebalo biti njihov servis u zaštiti njihovih prava i interesa, međutim to je postala institucija koja ni po čemu ne opravdava razlog svojeg postojanja. Prema dostupnim podacima, Državno odvjetništvo zapošljava više od 1600 državnih odvjetnika, čiji su samo mjesečni troškovi za plaće i doprinose veći od 30 milijuna kuna, odnosno oko 330 milijuna kuna godišnje! To je, bačen novac, rekao je u uvodnom izlaganju moderator ovog skupa, Darko Petričić.
Zbog općeg nezadovoljstva u radu hrvatskog pravosuđa, prije 4 godine održan je sličan okrugli stoj na kojem su nabrojane anomalije u radu sudova, s kojima su upoznati svi saborski zastupnici. Nakon toga došlo je do dvije značajne promjene u odnosu prema sucima. Prva promjena odnosila se na znatno povećanje plaća sudaca, što je odobrio ministar Dražen Bošnjaković. Druga promjena vezana je uz presudu Suda za ljudska prava u Strasbourgu, koji je dopustio prozivanje sudaca u slučaju nepravilnosti u njihovom radu.
Danas se ljudska prava svode na prava marginalnih seksualnih skupina i migranata, koji dominiraju medijskim prostorom, dok se osnovna ljudska prava, kao što su prava na vlasništvo, osobnu sigurnost i dom, koja se danas najviše krše, više, gotovo i ne spominju…
Stanje u hrvatskom pravosuđu karakteriziraju kronični problemi, bez ikakvih značajnijih promjena, neopravdano dugački sudski postupci, diskriminacija nepoćudnih stranaka, neodgovornost sudaca za pogrešne sudske presude i nemogućnost pokretanja tužbi protiv sudaca, nemogućnost smjene korumpiranih sudaca, teško dobivanje sporova protiv poslovnih banaka, namjerno neobjavljivanje presuda, sprega sudova i kriminalaca u zemljišno-knjižnim odjelima, samovoljno vođenje rasprava, selektivno neprovođenje sudskih presuda…
To su samo neke od anomalija hrvatskog pravosuđa, koje se nisu mijenjale – desetljećima.
Izlaganja sudionika
Antun Bačoka, predsjednik Udruge „Korektiv”, kritizirao je rad sudova i sudaca koji ne zaslužuju prolaznu ocjenu. Sud javnosti je najbolji zaštitnik ljudskih prava, jer se njega najviše boje korumpirani suci i ostale umrežene strukture, u koje se ubrajaju političari, suci, državni odvjetnici, sudski vještaci i ostali. U svom izlaganju citirao je izjavu bivšeg glavnog državnog inspektora koji je svojedobno izjavio kako se u ovoj zemlji najbolje živi od – nedostatka dokaza.
Kao primjer nefunkcioniranja pravosuđa, naveden je slučaj, slovenske državljanke, Verice Čolig, kojoj se krše zakonska nasljedna prava u Hrvatskoj. Taj spor traje više od nerazumnih, 10 godina, bez i jedne sudske presude. Svakih 5 godina se mijenjaju suci i sve se vraća na početak zbog namjere otimanja vrijednih zemljišta kod zagrebačkog rotora.
Okrugli stolovi, kritiziranje i propitivanje rada sudaca i sudova putem javnosti i udruga, za sada su najefikasnija sredstva protiv samovoljnih sudaca i sudova.
Neujednačena sudska praksa i presude
Tonči Majica, bivši sudac koji je svojedobno donio presudu protiv INE, nakon čega je započeo njegov progon, također je bio sudionik na ovoj raspravi. Državu je usporedio s tronošcem koji se oslanja na tri noge – zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Pravosuđe je najslabija noga. Sustav i zakonodavna vlast krivi su za lošu prezentaciju i doživljaj pravosuđa u javnosti.
Majica je podsjetio da su u socijalizmu sudovi funkcionirali tako da je prvostupanjskim sudovima sudilo vijeće od trojice sudaca. Danas sudi pojedinac, čime se kod stranaka izaziva nesigurnost, pri čemu do izražaja dolazi samovolja suca. Često se događa da se na raspravi govori o jednom, a u zapisnik se izdiktira nešto sasvim drugo i u drukčijem kontekstu. Kada odvjetnik protestira, sudac može staviti u zapisnik da odvjetnik ometa raspravu i prijavljuje ga Komori. Kod sudskog vijeća, takva praksa je nemoguća, zbog međusobne kontrole.
Postojao je i institut – zahtjev za zaštitu zakonitosti, što je u prijevodu bilo ujednačavanje sudske prakse. Tako bi bilo nemoguće da sudovi na različitim mjestima, npr. Županijski sud u Splitu ili Zagrebu, donose različite presude o istim pravnim pitanjima. Danas, više nema zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Županijski sudovi, ohrabreni činjenicom da nema zaštite zakonitosti, odnosno ujednačene sudske prakse, donose dijametralno suprotne presude o istim pravnim predmetima, bez ikakvih posljedica…
Građanima u stvarnosti sudovi nisu dostupni, ako nemaju novca. Isto tako, građanin ne može podnijeti reviziju Vrhovnom sudu jer nema pravosudni ispit. Na taj način mu je uskraćen pristup pravosuđu. Tako nije bilo u socijalizmu. To je korak natrag, tvrdi Majica.
Izbor sudaca složen je tako da samo suci unutar sustava mogu napredovati, dok odvjetnici koji žele postati suci imaju ograničene mogućnosti. Nadalje, do 2018. godine zabilježeno je 900 blokiranih odvjetnika koji nisu u mogućnosti podmirivati svoje obveze, jer stranke više nemaju novca, dok bogate klijente preuzimanju poznatiji odvjetnici…
Većina građana ne sudjeluje u sudskim raspravama nego iz medija otkrivaju skandale na sudovima. Pa tako postoje presude pod nazivima: „rukovanje”, „sinkopa”, „ugledna obitelj”, itd. Osim ogorčenja, kod građana takve presude izazivaju osobnu nesigurnost, zamišljajući što bi bilo kada bi se takvi slučajevi dogodili njima, zaključio je umirovljeni sudac, Tonči Majica.
Građani ne vjeruju sudovima i političarima
Nada Landeka, novinarka i jedna od osnivačica Udruge za pomoć i zaštitu žrtvama pravosuđa, rekla je: “U Hrvatskoj se osim ljudskih prava najviše krši i pravo na pristup pravosuđu i pravo na pošteno suđenje. Sudstvo i vlast postupaju prema srednjovjekovnoj izreci francuskog kralja Luja XIV. – „Država, to sam ja!’ Kao što je Luj XIV. bio ne samo kralj Francuske, već i kralj apsolutizma, tako je i u Hrvatskoj uveden politički apsolutizam, po kojem parlamentarna većina može što hoće, dok ostali narod, ne samo da ne uživa pravo na pošteno suđenje i na pravnu i pravednu državu, već su im ukinuti i pravo na riječ, pa i pravo na komentiranje (ponovo je uveden verbalni delikt kroz kazneno djelo klevete), dok su im vlasništvo i imovina potpuno nezaštićeni, nikad ne znajući kada će koji predator s dobrim političkim i pravosudnim vezama posegnuti za nečim što je privatno vlasništvo.
Građani Republike Hrvatske ne vjeruju u pošteno suđenje, niti u nezavisnost sudaca. Povjerenje građana u pravosudni sustav nije se promijenilo niti ulaskom u EU. Tek neznatan dio građana RH danas vjeruje da sudovi rade zakonito, dok je Vlada RH na dnu rang ljestvice povjerenja, gdje dijeli mjesto s Državnim odvjetništvom. To pokazuje istraživanje koje je provela GRECO (Grupa država za borbu protiv korupcije). Prema izvješću Đure Sesse, predsjednika Vrhovnog suda RH, posljednjeg dana 2017. godine na hrvatskim sudovima bilo je 11.971 starih predmeta, onih koji se vode dulje od 10 godina…
Pravna istraživanju GRECA ukazuju na to da čak 73% zaposlenih u pravosuđu vide najveći problem upravo u utjecaju politike na sudove i policiju, kao i u korumpiranosti državnih odvjetnika.
Pažljivom dugogodišnjom analizom, mogu reći da su glavni problem u pravosuđu, a čime se neposredno povrjeđuju i ljudska prava: utjecaj politike na pravosuđe, dugotrajnost sudskih postupaka, naročito ovršnih, u kojima kamata često premašuje glavnicu, visoki sudski i odvjetnički troškovi, korupcija i nepotizam u sudovima, nestručnost i neprofesionalnost sudaca, državnih odvjetnika, nedostatak adekvatne kontrole rada sudaca, državnih odvjetnika, neujednačenost sudske prakse, prevelike ovlasti stečajnim upraviteljima i nepovjerenje građana u zemljišne i druge javne knjige, kao i nesigurnost i nepovjerenje građana u pravnu državu.
Izmjenama Ustava iz 2010. godine uvedeno je načelo nezastarijevanja kažnjivih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela vezanih uz pretvorbu i privatizaciju, a počinjenih za vrijeme Domovinskog rata. Za navedene promjene glasale su gotovo sve političke stranke u Saboru, obzirom da bi u suprotnom sva kaznena djela počinjena pretvorbom i privatizacijom, otišla u zastaru. Nažalost, unatoč izmjenama Ustava i donošenjem Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela i procesa pretvorbe i privatizacije, ima vrlo mali broj procesuiranih. Procjenjuje se da je Hrvatskoj ratnim profiterstvom i pretvorbom i privatizacijom počinjena izravna i neizravna šteta od tadašnjih 50 milijardi njemačkih maraka, revizijom nad 1556 subjekata utvrđeno je da je 370.000 ljudi izgubilo posao, „zagubljeno” je 2,8 milijuna četvornih metara zemljišta i 90.000 m2 u objektima…
Evropska mreža sudbenih vijeća provela je ispitivanje koje pokazuje da osim nešto nižih ocjena vlastitog rada, veći postotak hrvatskih sudaca žali se da su u posljednje dvije godine bili pod neprimjerenim pritiskom da odluče na određeni način u predmetu ili dijelu predmeta. Da im se to dogodilo, tvrdi 12%, no 82% hrvatskih sudaca tvrdi da takve pritiske – nije doživjelo”.
Landeka je mišljenja da se Ministarstvu pravosuđa predloži uvesti snimanje sudskih rasprava, što bi donekle ulilo povjerenje i sigurnost građanima…
Čak 8 milijuna ovrha
Danijel Galović iz Slobodne Hrvatske, smatra da je značajnija točka 21. Opće deklaracije o ljudskim pravima koja govori o pravnoj i socijalnoj sigurnosti, od samog prava na dom. Mišljenja je da u ovrhama, što je jedna od tema kojom se bavi njegova stranka, treba razlikovati blokirane i ovršene, jer je svatko od nas imao prilike biti ovršen, od parkinga do komunalne naknade ili nečeg trećeg, dok je blokada drugi pojam. Danas je broj blokiranih, zahvaljujući vladinim izmišljotinama, pao ispod 300.000, ali će se uskoro sve vratiti na staro, dok je broj ovršenih dosegao do kraja 2018. godine, 8,6 milijuna ovrha! Dakle, 8 milijuna ovrha nad 4 milijuna hrvatskih građana!?
Istaknuo je kako hrvatska Vlada djeluje po sistemu – „zaduži, raskući, iseli”. Hrvatska ima FINU koja „ubija” podjednako vjerovnike i dužnike. Naime, najveću korist od ovrha ima upravo FINA. Jadranka Kosor je 2010. godine bila suočena s nedostatkom novca u državnom proračunu, pa su ju savjetovaali njeni savjetnici — tako je kao predsjednica Vlade predložila Ovršni zakon kojim su sve ovlasti predane Financijskoj agenciji. U tom „projektu”, kasnije sudjeluju vjerovnici, umjesto sudova – javni bilježnici i FINA. Kamate su najmanji problem. Najveći problem su vampiri koji posišu krv vjerovnika i dužnika. Do sada je naknada FINA-e iznosila oko 260 kuna, a prema novom zakonu, ta naknada može doseći i iznos od 10.000 kuna…
Jednom prilikom, u emisiji Nu2, pokojni odvjetnik Marijan Hanžeković izjavio je kako je on izmislio ovršni biznis i zaposlio ljude. „Ja sam dobar”, tvrdio je, „a zli su oni koji ne plaćaju”. Time je dokazao da su. zapravo on i odvjetnički lobij, isposlovali Ovršni zakon koji se do sada 23 puta promijenio.
Dok se to pitanje ne riješi, i dok se cijeli Ovršni zakon ne stavi izvan snage, a pravni stručnjaci ne napišu novi koji će zaštititi prava građana, ne može se govoriti o ljudskim pravima koja jamči Ustav RH. Zbog toga su premijeru Vlade RH poslali zahtjev za razrješenje ministra pravosuđa Bošnjakovića koji u godinu i 9 mjeseci nije učinio ništa po pitanju novog Ovršnog zakona. Na kraju je priznao da se taj zakone ne može promijeniti do 2020. godine, iako je 900 odvjetnika u blokadi, dok privilegij vođenja ovršnih postupaka ima samo njih 50, koji od toga dobro žive…
Sve se rješava kroz porijeko imovine
Član riječkog Pokreta otpora, Radovan Smokvina, podsjetio je na kršenje ljudskih prava u Strasbourgu, odbacivanjem tužbi kao nedopuštene, pa je onda logično da se krše ljudska prava i na hrvatskim sudovima. Posebno se osvrnuo na skupi pravosudni aparat, s prevelikim brojem sudskih djelatnika čije plaće i edukacija zahtijevaju ogromna sredstva koja se izdvajaju iz proračuna. Da bi se bilo što riješilo u Hrvatskoj, potrebno je samo 77 ruku u Saboru. Pravosuđe je samo jedna stranka u postupku.
U Hrvatskoj nema pravne sigurnosti i teško je vjerovati da će je ikada i biti s ovakvim sustavom. Sustav je posložen tako da služi isključivo političarima, odnosno vlasti. Osnovni problem je, može li se vjerovati sustavu, a ne samo sucima. Dodaje, da se u Švicarskoj, odakle dolazi, ne može posjedovati imovina za koju se ne može dokazati porijeklo novca kojim je ta imovina stečena.
„Najveći problem u Hrvatskoj je prijevara na izborima. Svi izbori od ’90-ih godina do danas su nelegalni i nelegitimni i oni su prijevara. Sve je podešeno i programirano tako da HDZ i SDP ostanu vječno na vlasti”, tvrdi Smokvina.
Predsjednik Udruge dioničara Geotehnike, Dragomir Milovanović, upoznao je prisutne sa svojim iskustvom s USKOK-om. Taj slučaj pokazuje i opisuje kako funkcioniraju pravosuđe, politika i državne institucije. Kad je prijavio protuzakonite poslove Uprave Geotehnike, Državnom odvjetništvu, vezano uz nezakonitu naplatu poslova, kasnije više nije mogao o tom predmetu dobiti nikakve informacije, jer je slučaj proglašen – državnom tajnom. Kako bi riješio problem, tadašnji glavni državni odvjetnik, Mladen Bajić pitao je za savjet premijera Ivu Sanadera, koji nije odobrio pokretanje nikakvog postupka, čime su oštećeni zaposlenici i dioničari Geotehnike.
„Pokrenuli smo 2012. godine kaznene prijave za ratno profiterstvo protiv Franje Lukovića, Petra Đukana i Franje Filipovića, ali se do danas ništa po tom predmetu nije napravilo. Iz USKOK-a odgovaraju da istraga još traje”, kaže Milovanović.
Sudionicima okruglog stola obratila se Silvija Luks, bivša novinarka i pravnica. Istaknula je da se veliki problem u novinarstvu pojavljuje kod pisanja o anomalijama u pravosuđu, jer su novinari i redakcije u strahu zbog sudskih sankcija. Ne slaže se da je problem s pravosuđem, problem u sustavu.
„Ovdje ne postoji nikakav sustav, ovdje vlada kontrolirani kaos, a u kaosu se ne može identificirati krivac”, kategorična je Luks.
„Događaji u Francuskoj pokazuju da ne postoje više ljevica i desnica, stari i mladi. Dogodio se bunt naroda protiv korporacijskog imperijalizma. Pozitivno je u Francuskoj to što tamo, ipak, postoji neki sustav kojeg u Hrvatskoj nema. U Hrvatskoj se treba dogoditi spontani bunt kao u Francuskoj, koji će osvijestiti vladajuću kastu o interesima hrvatskih građana. U Hrvatskoj ne postoji pravosudni sustav, postoji pravosudni kaos”, tvrdi Silvija Luks.
Na kraju, prisutnima se obratio Vilim Cvitaš, koji kaže da njegov slučaj traje, bez rješenja, više od 77 godina, te je tako – apsolutni rekorder i najveća žrtva pravosuđa u Hrvatskoj…
S obzirom na inertnost i nekooperativnost Vlade u reformiranju i uvođenja reda u pravosuđe, zaključeno je da treba prestati s pasivnim otporom i pukim kritiziranjem rada Vlade, pravosuđa i državnih institucija i započeti s aktivnim otporom i javnim iskazivanjem nezadovoljstva što bi moglo donijeti rezultate bez obzira na cijenu takvih akcija…
