Nismo svi isti
U Supetru na Braču su mulci iz Torcide u kasnim večernjim satima namlatili nekoliko sezonskih radnika, među ostalim curu iz Varaždina i par Vukovaraca srpske nacionalnosti. Gradonačelnica, Ivana Maletić, SDP-ovka, opravdanosup je reagirala oštro: “Oštro osuđujem napad koji se dogodio u našem Gradu gdje su stradala četiri mladića i jedna djevojka, od kojih je i jedan naš Supetranin”, rekla je. “Svaki čin nasilja, ikada, igdje i prema bilo kome je jednostavno neprihvatljiv, a pogotovo da se ovako nešto desi jer netko pripada drugoj nacionalnosti ili priča nekim drugim jezikom. Grad Supetar je oduvijek bio i bit će tolerantan i otvoren Grad za sve koji žele doći i posjetiti naš Grad, raditi i živjeti. Ono što me tješi je da nitko od napadača nije bio iz Supetra. Ipak, ostaje gorak trag jer se ovaj napad desio u našem Gradu.
Također, kako su napadači bili sudionici ili posjetitelji Torcida kupa (iako se napad nije dogodio za vrijeme turnira) odlučila sam povući odluku o donaciji ovom događaju jer Grad Supetar ne može poticati sportska događanja čiji sudionici ili posjetitelji iskazuju mržnju. Također, Grad Supetar će uskratiti daljnje korištenje svih sportskih terena u vlasništvu Grada za održavanje ovoga kupa. Našem Supetranu i svima ostalima koji su pogođeni ovim napadom želim što brzi oporavak i apeliram na institucije da najstrože kazne počinitelje bez imalo milosti” — stoji u priopćenju supetarske gradonačelnice. No, kad je pred ravno dvije godine u tom istom Supetru, od te iste Torcide, napadnuta Janica Kostelić — doduše ne fizički, nego verbalno, ali na dosta zastrašujuć način, od strane nekoliko desetaka torcidaša koji su joj dva sata na trajektu i u pristaništu dovikivali vrlo vulgarne uvrede — njena reakcija je bila prilično blaga. Nije bilo poziva na kažnjavanje bez milosti:
“Ja tu dajem punu podršku i Hajduku i Torcidi, koji su uvijek pokretači promjena i ukazuju na probleme. Međutim, mislim da je vrijeđanje Janice Kostelić neprimjereno, a još više usred turističke sezone, kada je grad pun gostiju. Oni su u čudu u subotu navečer gledali kako interventni policajci paradiraju po mjestu. Ovo nije slika Supetra koja bi trebali ići u javnost”, rekla je tada Maletić — na izravan upit novinara, jer se inače nije oglašavala o tome.
Maletić je, očito, bila zabrinuta za image Supetra, za “sliku koja ide u javnost”, ne za Janicu Kostelić, niti mogućnost da verbalno nasilje preraste u fizičko: u osnovi je podržala Torcidu, samo ih je malo pecnula po prstima i praktički im poručila da ne treba baš tako grubo i javno napadati Janicu, pogotovo ne sred sezone kad gosti gledaju. Nego bolje to kad ne ide slika u javnost, ako već ne može i bez toga.
Kako SDP osuđuje nasilje? Selektivno.
Ostali SDP-ovci su bili još izravniji. Oni nisu osudili incident na rivi, ni dvosatno maltretiranje naše najbolje sportašice, kao što nisu osudili ni napad koji se, također na Braču dogodio 2017.,, kad je bez izravnog povoda, šaku u glavu od 22-godišnjeg mulca dobio Zdravko Mamić. Ne, nego su osudili uhićenja izgrednika, Torcidaša!
Bojan „ja.ne.mrzim” Glavašević je napisao kako se radi o hapšenjima za „za lèse-majesté (uvredu veličanstva) Snježne kraljice”, te rekao kako je političare — Janica je tada bila državni tajnik za sport — u redu vrijeđati. Iako Janica nije kukala zbog tih uvreda, dok su on i Fred skoro dvije godine svakodnevno kukali (i uglavnom lagali) da ih prosvjednici branitelji grubo vrijeđaju (čudno da kamere koje su stalno bile tamo to nikad nisu snimile). „Dužnosnici nisu svete krave. I ne smiju biti. Hapsiti 12 ljudi zbog uvrede? Za stranku koja komunizam smatra gorim zlom od fašizma, španjolske gripe i udara asteroida u Zemlju, postupci HDZ-a prilično liče na staljinizam”, napisao je plači-nešto Bojan. Samo je zaboravio primijetiti da su uvrede upućene Janici bile vrlo primitivne i seksističke i da se radilo o zastrašivanju i iživljavanju. Da se radilo o SDP-ovki, nema sumnje da bi reagirali drukčije.
Glavašević nije jedini. “Predragu Matiću su upućivane i teže uvrede pa se nikog nije hapsilo zbog toga”, napisao je Arsen Bauk, valjda vjerujući na riječ Fredu, a nasilje je relativizirao i Peđa Grbin: “Očito je da je bilo dovoljno 48 sati od izbora novog ministra da milicijski mentalitet ponovno zavlada u MUP-u”, napisao je. Zanimljivo je da se svi ti ljudi, inače, glasno zalažu za kažnjavanje govora mržnje, osim kad je napadnut netko tko nije „njihov”, onda je to „ponovo uvođenje verbalnog delikta” i „cenzura”, pa čak i – „staljinizam”.
Logično je stoga zapitati se – bi li antifa-gradonačelnica bila ovako oštra da Torcida nije tražila “Srbe”? Jer, po dosad viđenom, ispada da je problem kad pretuku nekog – jer je iz Beograda, ili domaći Srbin iz Vukovara – ali nije neki problem kad pretuku nekog tko je iz Zagreba ili iz HDZ-a (koliko god ga ne volim), ispada da je problem kad pretuku nekog tko govori ekavicom, a ne i nekog tko kajka?
Fenomenalno je kako je ljevica kod nas senzibilizirana na nasilje – ali u pravilu samo kad su žrtve Srbi, homoseksualci i slični. Boli li splitskog dečka manje kad ga prebiju u Zagrebu, Boysi, jer „govori tovarskim jezikom?” U civiliziranoj bi državi svi ljudi trebali biti ravnopravni i ne bi smjelo biti ravnopravijih i zaštićenijih. A ovdje političari koriste navijačku subkulturu za svoje ciljeve, a kad dirnu u neku „svetu kravu”, onda peru ruke i zgražaju se. Pa tako i gradonačelnica, koja je rekla da podržava Torcidu i nakon što su ovi napali Janicu, samo ne i postupak, sad više ne podržava Torcidu. Znači, nasilnici moraju napasti Srbina da bi se reagiralo.
Slučaj vukovarskog profesora
Obratno je u slučaju vukovarskog profesora. Vukovarski profesor informatike, Marko Šolić, na svom je Facebooku podijelio status prilikom odlaska na terensku nastavu u Vukovar, a potom zaradio opomenu pred otkaz, navodno ne zbog objavljenog komentara, već zato jer se pisanjem bavio dok se trebao baviti učenicima. No, ono što je sporno nije vrijeme pisanja, već tekst. U drugoj zemlji bi povijesni revizionizam te vrste i prikazivanje rata za neovisnost kao zločinačkog (za većinu nacija Europe je to bio Drugi svjetski, za nas je to bio Domovinski) bilo za zatvor, no ovo je Hrvatska pa svašta prolazi. I ne, to “vraćanje verbalnog delikta”, kako neki mediji pišu, jer su upravo oni sami vratili verbalni delikt napadima na “ZDS” i cenzuriranjem “govora mržnje”.
Naime vrlo je problematično kad nastavnik u srednjoj školi spima i spama po „Fejsu” repertoar specijalnog rata, profesor kojem, možda, povijest nije bitna niti bliska, no profesori u srednjim školama — bili oni vjeroučitelji, informatičari, matematičari ili povjesničari — imaju zadatak odgajati djecu u duhu poštovanja naroda iz kojeg su potekli i zemlje u kojoj žive. Kao što banke ili osiguravajuća društva očekuju da budete lojalni njima, ako vas plaćaju, a ne konkurenciji, tako države imaju pravo i moralnu obavezu od svojih, državnih službenika tražiti apsolutnu lojalnost državi. Ne onoj susjednoj, ne bivšoj, nego onoj koja ih plaća. On, međutim, jednostavno prenosi stari narativ Ferala i četničke antifašističke propagande: Balvan revolucija je izbila jer je Tuđman srpskoj nejači uskratio prava i izbacio ih iz ustava, četnika i Arkanovaca nije bilo nego su ono na balvanima i barikadama bili antifašisti i goloruk narod s haubicama i kalašnjikovima, Reihl Kir je ubijen jer je jedini on mogao spriječiti rat, jer su mu Srbi vjerovali, dovoljno bi bilo da je rekao “Braćo Srbi nemojte ići u rat za koji ste pet godina pripremani, psihološki i oružjem, od memoranduma, jer nije lijepo” i oni bi poslušali. Ali ga je dao ubiti zli Tuđman (ili Šušak) jer je baš htio da bude rata, i to takvog u kom mu nitko ozbiljan nije davao jedan posto šansi za pozitivan ishod po njega. Vukovar je pao jer je izdan. I tako dalje…
Balvan revolucija je izbila zbog posve iste socijalne patologije i masovne histerije koju smo vidjeli u Berlinu tridesetih. Albanci su odigrali ulogu Židova, “neprijatelja među nama” na kojeg su projicirani svi problemi. Hrvati su, naravno, dežurni neprijatelj, ionako.
Zločini u Lori? Uče li Amerikanci djecu da je Hirošima bila zločin, ili da je to bio Dresden? Samo uz napomenu da je sve to bila posljedica ratnih zbivanja, neugodna, ali ipak, posljedica za koju je odgovoran onaj tko je odgovoran i za pokretanje rata.
Reihl Kir? Srbi su mu vjerovali toliko da su pobili cijelu patrolu njegovih policajaca u Borovom Selu. Mile Dedaković? Postoji snimka sastanka u Uredu Predsjednika Republike Hrvatske održanog 20. studenoga 1991. u Zagrebu na dan konačnog poraza hrvatskih snaga u Vukovaru, na kojoj Tuđman kaže: „Dedaković nam šeće po Hrvatskoj. Armija nam baca letke u njegovu zaštitu, a mi, čini se, ne znamo niti gdje je”.
Pad Vukovara? Izdan je? A možda je pao zato jer ga je napadalo više ljudi nego što je Hrvatska uopće tada mogla staviti pod oružje. Možda zato jer je mogla braniti Vukovar jedino tako da ostavi nebranjene Osijek i Vinkovce, a i tada ga ne bi obranila. Možda zato jer je on inače na neobranjivoj lokaciji, usred ravnice. U svakom slučaju o tome se ne može pitati one koji su pobjegli i ostavili svoje vojnike. Bilo bi lijepo da nam profesor objasni kako bi to on obranio Vukovar u danoj situaciji, vojno-taktičkim rječnikom, uz zemljovid.
A djecu treba učiti, naravno, onom čemu djecu uče u svim državama svijeta koje su ikad ratovale za svoju neovisnost i slobodu a protiv imperijalno nastrojenih susjeda. A to nije da su “svi jednako krivi”, već to da priče o izdaji Vukovara, “dogovorenom ratu” i slične, spadaju u repertoar specijalnog rata protiv Hrvatske i nastavak su agresije drugim sredstvima. Neki na njih nasjedaju.
No, glavni argument pobornika priče da se radi o kažnjavanju za „verbalni delikt” je taj, da je profesor član Mense. Znate što? I Šešelj je. Pa ga to ne kvalificira za nastavnika u hrvatskoj školi.
Morski psi
Sezona je kiselih krastavaca u novinama, pa njim dominiraju teme poput toga koje je vrste morski pas snimljen kod Makarske. I onaj u Korčulanskom kanalu. Svi portali se iščuđavaju da su u moru morski psi. A da – gdje bi trebali biti, u konobi? Uz to objavljena je i priča Slovenca ronioca kojeg je pred dosta godina skoro pojeo morski pas u Jadranu, ali on i dalje hrabro roni. S prilično neugodnim fotografijma rana od ugriza morskog psa. Dobro, razumijem želju novina za čitanošću. Ali je nemoguće ne primijetiti, svake godine pred početak turističke sezone glavne teme su:
- Morski psi u Jadranu
- Morski psi ljudožderi u Jadranu
- Ugostitelji na Jadranu koji pljačkaju turiste na Jadranu, uključujući šeika koji je došao s jahtom od 200 metara, častio pro… „hostese” u noćnom klubu najskupljim šampanjcem, pa zinuo kad je treabalo iskeširati 50 tisuća eura
- Vepar Špiro
- Silovatelji i razbojnici na Marjanu
Uglavnom, Špire ove godine više nema, pa domaćim turizmom dominiraju morski psi. Meni se ipak čini da su za turistički biznis pogubniji morski psi u medijima, nego oni u moru.
Ratni zločinac Milorad
U spomenutom je pismu spomenuto i kako se „uči da je Jovica Stanimirović – ratni zločinac”. Nije baš da se to uči u hrvatskim školama, čisto zato jer Stanimiroviću to nikad nije dokazano, no njegova uloga u ratu je vrlo upitna. Svakako, druge zemlje nikad ne uzimaju u parlament ljude za koje se makar sumnja da su se borili na protivničkoj strani: Britanija, recimo, ne želi natrag svoje vlastite državljane koji su se borili na strani ISIL-a u Siriji, a Njemačka ih želi, ali samo ako su spremni odmah otići u zatvor. Mi smo, kao i inače, vježbali toleranciju i proglasili amnestiju, no ona se često zlorabila, kako se ne bi sudilo ni za stvari koje nisu njome bile obuhvaćene.
Stanimirović je bio gradonačelnik okupiranog Vukovara, što je dovoljo da ga diskvalificira za bilo kakvo bavljenje politikom u Hrvatskoj nakon rata (a kad jednom Srbija postane normalna, što se očito neće dogoditi skoro, i u Srbiji). Je li vam zamisliva situacija da je u Saboru SRH sjedio netko tko je bio gradonačelnik kakvog većeg hrvatskog grada u NDH? Ne?
No, Pupovac ne misli tako. On isto ne mrzi, kao ni Bojan. On samo potiče druge da ga mrze, pa ih optužuje da ga mrze. Njegov je „attention whoring” dosegao nove visine ovotjednim lamentiranjem u Saboru: „Sve što sam završio od škola, završio sam u Hrvatskoj i ni u jednoj od tih škola nije me nitko učio da ikoga mrzim. Nisam čuo ni jednu lekciju da bi i jedna etnička grupa trebala biti predmet mržnje. Ni tada, ni danas ne živim s trunkom mržnje, ali živim u zemlji mržnje i nasilja, motiviranog etničkom mržnjom” poručio je Pupovac.
„Da jedan od zastupnika držeći predavanja govori da je Vojislav Stanimirović ratni zločinac. Ako je on, onda i od danas to smatrajte i mene. Pozivam DORH da me čuje – ja sam ratni zločinac koji se bori protiv mržnje već 20 godina”, rekao je Pupovac.
„I onda se čudimo što su mladi i obezglavljeni istim porukama mržnje, što ta djeca posežu za nasiljem i krivimo njih, ali nisu krivi oni, krivi su oni što su na mjestu predsjednika Republike, čuju da se viče ubij ubij Srbina i kažu – nismo čuli. ili oni koji kažu da je je pjevanje ‘Za dom spremni’ stanovitog pjevača, domoljublje. A njegov menadžer me naziva četnikom. Ne, nisam četnik, nego sam ratni zločinac koji se godinama bori za mir i toleranciju, a protiv nasilja’, rekao je.
Dobro, nije da je gluhoća strana i Miloradu, jer je često nazočio skupovima u Srbiji gdje su razni Vulini i Vučići lajali protiv Hrvata, a da nije reagirao, nije se digao i otišao na blaćenje Hrvatske i Hrvata što je kao zastupnik u Saboru RH trebao uraditi. On ne mrzi, samo je gluh kad njegovi mrze nas. Kao i baba iz „Alo Alo”, on jako dobro vidi i čuje, ali je gluh kad god mu to odgovara biti.
No, najzanimljivija je njegova opaska o Stanimiroviću. Dakle, drug Milorad uz uobičajenu dozu patetike traži da ga od sad smatramo – ratnim zločincem. Ne vidim u čemu je problem? Ponekad se i s njim treba složiti. A na Hrvatskoj je politici da mu pokuša objasniti zašto su koljači s Ovčare zločinci i zašto nije lijepo klati ranjenike, liječnike i medicinske sestre, neovisno na Stanimirovićevoj opaski da su to ionako bili ustaše. I da to nema veze s tim tko koga mrzi, nego s pravilima ratovanja.
Miloradov pride
Pored mase političara, komunista, socijalista, ljevičara, gay prideu ovog vikenda je prisustvovao i gore spomenuti Milorad Pupovac. Nije da je on homoseksualac, nego podržava sve koji su u bilo kakvom konfliktu s Hrvatskom. Doduše, ekipa s pridea tvrdi da oni ne žele biti u sukobu s Hrvatskom, nego da samo žele biti prihvaćeni. No, uz parolu s prvog pridea „Zagreb to može progutati” i sve srpsko-partizansko-četničke debilne petokrakaške provokacije nakon toga, koje nemaju veze s homoseksualnošću. a imaju s politikom, to im je teško povjerovati. Tu je sličnost s Miloradovom ekipom: Osim što su vječno ugroženi, svoju ugroženost čuvaju, što bi rekao Tito, kao zjenicu oka. Ne dao Bog da jednog dana više ne budu ugroženi pa da moraju živjeti kao i svi drugi, po istim zakonima i pravilima i bez „Seta krava” („ugrožena manjina / osjetljiva društvena skupina”) naljepnice na čelu. Zato se uvijek trude biti ugroženi. Kad nisu dovoljno, potrude se oko toga. I prirodni su saveznici u ovom trenutku.
Paradoks je što Srbi u Srbiji homoseksualce baš i ne vole, ali ih vole u Hrvatskoj. Dobro, Vučić je za premijera postavio onog malog Brnabića. Em gay, em Hrvat, pa može s njim mahati pred EU-om i tvrditi da je napredan, tako mu se i stranka zove, a usto je ubio dvije muhe jednim udarcem.
Stvar je u tome da Pupovac na razne komemoracije NATO bombardiranja i slične nacionalističke skupove ide u Srbiju, dok u Hrvatskoj ide na Pride, u Jasenovac, te u Srb proslaviti ustanak četnika protiv civila. Kako bi bilo kad bi Pupovac u Srbiju išao na Pride, a u Hrvatskoj na komemoraciju, ako ne u Bleiburgu, a ono u Vukovaru, ali bez fige u džepu i palamuđenja o srpskim žrtvama u gradu u kom je vojska Srbije de facto počinila genocid? Jer, ovo što je izveo prošli put, meni je kao da Nijemac dođe na komemoraciju u varšavski geto, pa priča da se treba sjetiti i Nijemaca koji su stradali u ustanku zarobljenih Židova, pa i onih koji su pali sa stražarnice.
Talijanska iredenta
Zanimljivo je pratiti kako naša domaća ljevica koja prezire nacionalizam, a ni Hrvatska joj uvijek ne miriši, koja se generalno zalaže za ukidanje nacionalnih država, postaje veliki zaštitnik nacionalnih interesa i nacionalnog suvereniteta kad se oglasi nekakav talijanski političar s idejom da je Dalmacija talijanska. Kad Srbi – političari iz vrha njihove vlasti – pričaju o srpskoj Dalmaciji i Dubrovniku, to je onda, onako, nećemo sad o tome…
Pa je tako velika frka izbila oko toga što je jedan gradski vijećnik Trsta – dakle, manje – više nitko i ništa, čak nije ni član vladajuće Salvinijeve stranke, objavio pred desetak dana na svom Facebooku, kartu Italije kojoj je pripojena hrvatska obala. Kraj objave napisao je – “Naša Italija”.
Lorenzo Giorgi , inače zastupnik sve beznačajnije Berlusconijeve „Forza Italia”, prikaz talijanskog teritorija, s istarskom, dalmatinskom i slovenskom obalom, preuzeo je sa službene stranice Talijanskog pokreta iredentista na kojoj uz tu kartu stoji komentar: “Ništa se ne može smatrati gotovim dok se ne završi pravdom”.
Pohvalno je što je na to reagiralo Ministarstvo vanjskih poslova: “Ovakvi iredentistički ispadi jednog lokalnog političara, člana stranke ‘Forza Italia’, ne pridonose daljnjem jačanju dobrosusjedskih odnosa dviju država”, navodi se u priopćenju. „Svaki pokušaj povijesnog revizionizma i izražavanje teritorijalnih pretenzija, bez obzira s koje razine dolazili, najoštrije osuđujemo, te isto očekujemo od svih političkih opcija jedne države članice Europske unije”. No, meni više pada u oči reakcija medija. Što lijevija novina ili kolumnist, to je brže skočio za vrat Giorgiju. Kad Srbi svojataju Dalmaciju, onda je obratno, onda lijevi o tome šute, ili se raspišu o Aleksandri Zec i zločinima nakon Oluje. Valja se sjetiti Ferala: Relativizirali su hrvatsku legitimnu težnju za vlastitom nezavisnom državom, vodili specijalni rat, podvaljivali gdje su stigli — ali kad je u igru kao problem ušla Slovenija, pokrenuvši spor oko Svete Gere i Pirana, najednom im se vratio smisao za humor i krenuli su maksimalno sprdati Slovence, vrlo grubo. Od onda se može primijetiti obrazac: Borci protiv hrvatskog nacionalizma, kad god se radi o kakvom sukobu interesa ili sukobu kao takvom sa Srbijom, relativiziraju hrvatski interes i optužuju Hrvatsku za „nacionalizam”: Srbima treba dati sve što traže, ako ni zbog čega drugog, a ono zato jer su Srbi antifašisti, a Hrvati ustaše. A kad se radi o sukobu sa Zapadom ili EU-om, onda se pokušava što jače zavaditi Hrvatsku s tom EU i tim zapadom. Onda se i stvari poput bedastoće ovog vijećnika napuhuju do dimenzija koje, realno, nemaju.
Jer, valja znati: Iredentizam u Italiji postoji, otprilike kao i ustaštvo u Hrvatskoj, na jednoj više folklornoj razini. Italija ne predstavlja realnu prijetnju hrvatskom suverenitetu, između ostalog zato jer smo i mi i oni u NATO-u i u EU-u i jer je Italija jedna razmjerno ozbiljna država. Koja doduše ima svoje specifičnosti, kojom je destljećima vladao jedan redikul Berlusconi, ali ipak ozbiljna i odgovorna država u kojoj ekscesi te vrste ostaju ekscesi na marginama. Srbija je, ipak, nešto posve drugo i jedini razlog zašto trenutno ne pokušavaju vratiti „srpsku Dalmaciju” je taj, što im međunarodne okolnosti to ne dozvoljavaju, a i vojska im je nikakva i ne bi izdržala tri dana ni protiv ovakve kljaste Hrvatske vojske kakva je danas.