Država mi za nove avione ne mora platiti ni centa!

screenshot

‘Neka daju bankovnu garanciju, preuzmu avione, i ako im odgovaraju, neka ih zadrže i počnu otplaćivati kredit, na rok od 7 godina, uz godišnju kamatu od 1,2 posto! Cijena je 75,9 milijuna dolara za paket od 12 nadzvučnih aviona Mirage, uključujući i remont’, kaže Zubak

“Imam za hrvatsku vladu i Ministarstvo obrane ponudu koju ne mogu odbiti!”, kaže Zvonko Zubak, trgovac oružjem, čovjek koji je zemlju, u najtežim trenucima Domovinskog rata, dok je bila pod embargom, naoružao i opremio sa 54 letjelice.

Nadzvučni lovci-bombarderi MiG-21 donijeli su Hrvatskoj vojsci lokalnu zračnu premoć, 11 helikopterskih topovnjača Mi-24 Hind naoružani naprednim raketama “Faktorija”, strateški preokret na bojišnicama, a njegovi transportni avioni i helikopteri igrali su presudnu ulogu u logistici zaposjedanja visova Velebita, te u operaciji “Maslenica”, kad je zračni prijevoz gardijskih brigada spriječio slom hrvatske borbene linije. Sve te letjelice Zubak je isporučio bez pologa i jamstva, uz naplate za pola godine ili dulje, a ono što sad predlaže vrlo je slično …

Hrvatska nije u ratu, članica je NATO-a, novac je u kasi, a opet, plan kupnje borbenih aviona pretvorio se u debakl, koji ne možeš pripisati ničemu doli onome za što u hrvatskom jeziku uopće ne postoji riječ pa moraš koristiti srpsku, preuzetu iz turskog vokabulara: javašluk. Javašluk je puno više od običnog šlamperaja, to je nebriga spojena s dubokom nesposobnošću.

Od svih hrvatskih nesposobnosti uvijek najviše fascinira jedna – ako već ne znaš, i znaš da ne znaš, a znaš da postoje ljudi koji znaju, jer je svijet pun uspješnih i pametnih Hrvata koji su pobjegli od domaće gluposti što te unaprijed osuđuje na neuspjeh, zašto njih ne upitaš, pomoći će ti, a još ćeš sve zasluge moći pritom sebi pripisati!

Zvonko Zubak pruža hrvatskoj Vladi upravo takvu priliku. Kaže: “Do početka siječnja iduće godine, dakle za šest mjeseci, dopremit ću u Hrvatsku cijelu eskadrilu od dvanaest nadzvučnih aviona Mirage, a država mi za to ne mora platiti ni centa!”



Neka daju bankovnu garanciju, preuzmu avione, i ako im odgovaraju, neka ih zadrže i počnu otplaćivati kredit, na rok od 7 godina, uz godišnju kamatu od 1,2 posto! Cijena je 75,9 milijuna dolara za cijeli paket, uključujući i remont za još 2000 sati letenja (avioni lete oko 110-120 sati godišnje), dodaje pričuvne dijelove, opremu za održavanje i alate te obuku prvih pet pilota koji će svaki akumulirati po 35 sati naleta i zatim i sami postati instruktori – među dvanaest lovaca, dva su, naime, dvosjedi, namijenjeni obuci i trenaži.

Miragei dolijeću odmah nakon potpisivanja ugovora – prva dva ili četiri u roku od tri mjeseca, jer toliko vremena treba da se hrvatski inženjeri i tehničari u Brazilu pouče za održavanje, a zatim, skupa s brazilskim stručnjacima, u Zrakoplovno-tehničkom zavodu u Velikoj Gorici otvore pogon za tehničku podršku. Avioni su, naime, brazilski, povučeni iz upotrebe jer se brazilsko Ratno zrakoplovstvo prenaoružava s pedeset najmodernijih lovaca JAS39 Gripen E/F, od kojih svaki košta kao cijela ova Zubakova eskadrila.

Hrvatska ima priliku uzeti leasing – osamdeset milijuna kuna godišnje za iste, zapravo i bolje avione od onih za koje je pristala unaprijed isplatiti 3,3 milijarde kuna i potpuno ruinirati blagajnu ministra Zdravka Marića.

Neslavni “remont” u Ukrajini

Dok po MORH-u lete kao muhe bez glave, izgubili su iz vida da Hrvatsko ratno zrakoplovstvo zapravo više ne postoji – ono je u posljednjim, terminalnim fazama raspada. Napustili su ga gotovo svi inženjeri, pa licencije za održavanje dobivaju nekvalificirani ljudi bez odgovarajuće tehničke struke. Od svih MiG-ova, lete dva ili tri, a ti su letovi opasni za život – dobro je poznato kako je “remont” u Ukrajini ugovoren za prošle, Milanovićeve Vlade i njegova ministra obrane, alkarskog vojvode Kotromanovića, bio neopisiv skandal, jer je revizija provedena u zavodu koji uopće nema licenciju proizvođača za izvođenje takvih zahvata.

Svi dragocjeni “Hindovi” sjede na repu i ne lete, kao i dva odlična, neodržavana dvomotorna transportera Antonov 32 (koje je također pribavio Zubak). Održavanje transportnih helikoptera, perfektnih Mil Mi-17, kakvi se koriste u cijelom svijetu, u krizi je jer je zrakoplovstvo preuzelo donaciju američkih jednomotornih zezalica Bell OH-58 Kiowa, koji uopće ne mogu letjeti iznad mora, a i inače se ne zna čemu zapravo služe… Razapeti između različitih tipova i tehnologija zapadne i istočne provenijencije, naši se malobrojni stručnjaci lome, a kapaciteti se gube, jer taj pritisak ne bi mogle izdržati ni puno moćnije tehničke baze. Ideja da će sustav održavanja i pilotski sastav, već ozbiljno prorijeđen (spao je na tucet pilota s dovoljnom trenažom), dočekati neko nedogledno rješenje koje pokušavaju skuhati u MORH-u, iluzorna je. Ako Hrvatska želi zadržati ratno zrakoplovstvo, mora odmah dobaviti neke avione, a odmah znači u roku od godinu dana, s tim da se poslije mogu razigravati različiti scenariji za srednjoročno i dugoročno razdoblje…

Zašto je Zvonko Zubak odlučio počastiti Plenkovićevu Vladu ovako ženeroznom ponudom? Kod njega je uvijek isti motiv – na poslu koji se obavi pod transparentnim uvjetima, s jasnim cijenama za svaku stavku, može on lijepo zaraditi, a osim toga, otvoriti vrata za – sljedeću kombinaciju, koja uvijek proizađe iz prethodne, ako su kupac i prodavač podjednako zadovoljni… Ono što je dosad postigao u neobičnom poslu kojim se bavi, govori da zna što radi.

Od bauštele do trgovca oružjem

Trgovac oružjem – zvuči zloslutno. Sigurno nije biznis kao i svaki drugi. Kad ste to postali, kad ste od običnog biznismena, poslovnog čovjeka prešli u taj polulegendarni status?

Takva mi je biografija – nisam ništa planirao. Bio sam obični ekonomski emigrant iz Jugoslavije, radio na baušteli u Njemačkoj, a zatim i sam ušao u građevinu kao mali poduzetnik. Otvorio sam prijevozničku firmu – busovi za naša gastarbajtere koji su najčešće putovali vikendom. I onda, imao sam sreće da 1987. naiđem na Waltera Degena, koji je u Švicarskoj blizu njemačke granice imao tvornicu upaljača za eksplozivna sredstva. Puno je radio s Jugoslavijom, s “Pretisom” i bugojanskom tvornicom naoružanja, davao je licencije i izvozio gotove proizvode. Tu sam se uključio. Ali radio sam i na ostalim tržištima, poput Turske i Finske…

Vi ste porijeklom Posavljak iz mjesta pored Dervente. Rekao bih da su Posavljaci vještiji u biznisu i od Hercegovaca. Što vam se čini da ste usvojili samim odrastanjem u tom podneblju, odakle su mnogi naši “kapetani industrije”?

Ma ne znam, siguran sam da je ključno bilo to što samu Degenu imao sjajnog mentora. Imao je nevjerojatno razgranate međunarodne veze i specijalne odnose, pa sam shvatio kako se deal formira, a od njega sam naučio kako se pregovara. Što se tiče podrijetla i neke moje predispozicije, tu ne vidim ništa posebno. Odrastao sam kod djeda i bake koji su bili poljoprivrednici, njihovi su rodovi starinom iz Dalmacije i Imotskog, doseljeni u 18. stoljeću. Majka je bila domaćica, otac je radio u zadruzi, ali tu nije bilo neke sreće jer nismo bili politički podobni. Trojica smo braće s tri sestre, svi su u emigraciji. Ja sam završio srednju ekonomsku u Derventi, a onda se prijavio u jugoslavensku višu prometnu koja je radila u Njemačkoj, s našim profesorima i s njemačkim voznim parkom. Tako si ondje mogao steći višu kvalifikaciju. Ja sam poslije diplomirao prometni fakultet tu u Zagrebu. Mislim da je to prosječna emigrantska biografija iz osamdersetih godina…

Po čemu se trgovina oružjem razlikuje od obične trgovine strojevima, opremom ili sličnim stvarima?

Ono što je bitno – uvijek se radi s prvim ljudima u državi ili s firmama koje su uspostavljene na toj razini. Naravno, kako se mijenja politika, mijenjaju se i ti ljudi, ali u poslu opstaju, ne oni koji su postavljeni, nego oni koji se održe u sljedećoj i svakoj drugoj smjeni vlasti. Treba ti 20 ili 25 godina da se etabliraš, da te svi znaju i ti njih. Danas se više firmi i ljudi vrti na tom tržištu, ali opet svrši na isto. Treba trideset godina da se vidi tko zbilja valja, a za sebe mogu reći da sam uvijek realizirao sve što sam započeo, makar je bilo zastoja, i nikad nisam došao u opasnu zonu i na rub zakona – osim kad sam radio za svoju zemlju, nad kojom je bio proglašen embargo.

Zašto Hrvatska nije mogla dobiti oružje iz redovnih izvora? Pa branili smo se. To je bio obrambeni rat. JNA je na raspolaganju imala golemo naoružanje, a iz Hrvatske je odneseno i naoružanje Teritorijalne obrane.

Kad je Tuđman odabrao nezavisnost odmah, Hrvatskoj su sva vrata za dobavu bilo kakvog naoružanja i vojne opreme bila zatvorena. Naravno da smo pomoć tražili na Zapadu, recimo, uspostavili smo bliski kontakt s prvim savjetnikom predsjednika Busha starijeg, a on je imao volju i želju da pomogne, ali je na kraju morao priznati da nema šanse, jer je Srbija od Amerike i dijela europskih zapadnih zemalja dobila podršku da brzo riješi problem. Veliki nam je prijatelj bio Manfred Woerner, generalni tajnik NATO-a, ali i on je morao na kraju priznati da smo osuđeni da se oslonimo samo na sebe. Rekao je da smo, kao i oni, obilježeni svojom ulogom u Drugome svjetskom ratu, i da se taj zid ne može probiti. Tako da smo bili pod najstrožim embargom. Stizalo je ono što se moglo provući, čak su i uniforme plijenili na granici. Jedan naš čovjek svojedobno mi je u Australiji rekao kako su bili sretni ako bi se samo 30 posto onoga što su plaćali prebacilo u zemlju, makar sve ostalo bilo pokradeno i zaustavljeno, jer je i to učinak. Nešto se moglo dobiti u Sloveniji, koja se izvukla od rata simboličnim sukobom s malo žrtava, ali ondje smo plaćali otprilike četiri puta veću cijenu od redovne. U Austriji nas je podržavao Alois Mock, koji nije mogao ništa učiniti, a iz Mađarske smo dobili nešto “kalašnjikova” po 1200 dolara, dok sam ja dobavljao originalne ruske za manje od sto dolara.

No to je rusko oružje bilo teško unijeti u zemlju.

Prve “kalašnjikove” doteglio sam iz Bugarske, preko crnomorske luke Varna, njihovim brodom, samo što je Jugoslavenska ratna mornarica brod zaustavila i zarobila kod Dubrovnika. Otišao sam k Perkoviću, on je tada bio blizak Tuđmanov suradnik, ne sjećam se što mu je točno bila funkcija, i upitao ga što može učiniti. Bez obzira na sve, moram reći da je on to perfektno odradio svojim kanalima i brod smo u Kopru rastovarili na 52 šlepera, s obzirom na to da je bilo svakovrsnog oružja. Plaćeno je tek kad je teret stigao u Zagreb. I ne puno, oko četiri-pet milijuna njemačkih maraka.

Presudan trenutak

Čini se da je gotovo sve oružje koje smo dobili iz inozemstva ruskog porijekla,  možda je bilo i nešto kineskoga. Koliko poznajemo Rusiju, to se nije moglo dogoditi bez političke odluke sa samog vrha. Ovdje uvijek pričaju priče o švercu i potkupljenim generalima, ali sumnjam da je to moglo tako ići, s obzirom na da je bilo riječi o velikim i važnim isporukama vojne tehnike? Kako je išlo s nabavom letjelica iz Rusije?

Rusiju sam počeo otvarati preko kontakata koje sam stekao u Finskoj radeći za Degena. Došao sam do najbitnijih ljudi iz Jeljcinove okoline. Naravno, nisam smio ni spomenuti borbene zrakoplove, tražio sam helikoptere Mi-8 (eksportna oznaka Mi-117) za hitni medicinski prijevoz i tako, isprva samo dvije letjelice, a odobrili su mi jednu,  početkom 1992., s tim da se poslije toga sve razvija munjevito. Već u lipnju 1992. stižu na Pleso prvi MiG-21, a do početka 1993. svih jedanaest helikopterskih topovnjača Mil Mi-24. Prvi smo transport organizirali preletom preko Češke, pa nas je provalio Globus, i vidio sam da neće moći ići tako, pa smo unajmili jedan ukrajinski Antonov-125, najveći transportni avion, koji sam poslije i kupio. Onda bismo u njega sve utovarili, pa letjeli prema krajnjoj destinaciji po izvoznim papirima (to su bile treće zemlje, mi smo bili pod embargom). Kod Pule bismo zatražili tehničko slijetanje, pa se ondje rastovarili. Nije to išlo sasvim glatko jer je nad Mađarskom letio NATO-ov AWACS i sve promatrao, ali na kraju krajeva, i svevideće oko može tu i tamo zažmiriti, pa je transport krenuo zaozbiljno i, osim Antonova, imali smo na raspolaganju dva Iljušina Il-76. Letjelo se svaki dan. Stizali su borbeni avioni i helikopteri, s ruskim posadama, na Plesu smo otvorili školu – instruktažu za topovnjače s ruskim nastavnicima. Hrvatska nam je plaćala s velikom odgodom. Na magnetofonskoj snimci s Brijuna, kad se dogovarala “Oluja”, general Zagorec žali se kako je dugovanje prema nama doseglo golem iznos od 70 milijuna dolara, pa traži da se to riješi. Tema razgovora bilo je pitanje ima li dovoljno municije za napadna djelovanja, a naravno da je bilo kad smo im doturili toliko granata, bombi, vođenih raketa i svega ostaloga… Ukupno smo isporučili robe za 96 milijuna dolara. Radili smo bez profita u Hrvatskoj i moj se njemački partner povukao iz tog posla jer nije imao interesa. No, mi smo otvorili eksport ruskog naoružanja i zarađivali dobro u svim ostalim zemljama. Ne bi ni bilo u redu da sam se novčano okoristio u ratu za opstanak i samostalnost koji je vodio moj narod.

Što vam se čini, kakav je bio strateški učinak zrakoplovstva koje ste popunili svojim letjelicima – sve 54 kojima smo raspolagali, bile su vaše akvizicije, ne računajući poljoprivredne dvokrilce. 

Bio je presudan. Naravno, mi smo u ratu pobijedili zato što se narod bio spreman boriti. Drugo, iz skladišta JNA uzeli smo masovno naoružaanje. Ali, avijacija je, kad gledate svaku fazu, uvijek imala prekretničku ulogu. Evo, kod Maslenice, helikopterski transport gotovo svih gardijskih efektiva na ugroženi segment bojišta kod Zadra spasio nas je fatalnog poraza. Znači, onda smo mogli gotovo cijelu svoju operativnu vojsku, gardijske brigade, prebaciti s jednog kraja zemlje na drugi, a to je nemjerljivo. Drugo, kad su se na nebu pojavili naši MiG-ovi imali su silan učinak, i borbeni i propagandni, jer smo zagospodarili svojim nebom, mogli udariti na bilo koji cilj, a ljudi su to vidjeli i znali i srca su im bila puna. Na koncu, Mi-24 je donio preokret na bojištu – ne bismo mi obavili posao na Dinari u prilazu Kninu, kod Grahova ili u Slavoniji u doba “Bljeska”, da Hindovi nisu sve preorali. Ne bi to nikad mogao tenkom.

 

 Ja sam se uvijek spreman nagoditi – ta MORH ima tolike nekretnine na Jadranu…

Dolazimo do ključne točke – sprema se, dakle, “Oluja”, idete na akviziciju strategijskog protuzrakoplovnog sustava S-300, koji je tada bio superioran američkim sustavima, a nije ga bilo nigdje osim u Rusiji i njihovim savezničkim zemljama, dok smo mi i dalje bili pod embargom. Tko je zatražio da se pokuša obaviti ta nemoguća misija?

 

Pa državni vrh, naravno, razgovarao sam o tome s Gojkom Šuškom koji je 1994. doputovao na jednu konferenciju u Muenchen, a bili su tu i drugi. Bobetko je tražio neki moćni raketni sustav zemlja-zemlja koji bi bio u rezervi, ako Srbi u “Oluji” izvrše zračni udar na Zagreb, da se može upotrijebiti za odmazdu. Ja sam odmah rekao da je to krivo, da se mi smijemo jedino braniti, jer će nam se inače sva konstrukcija srušiti i više nam nitko ništa neće dati. Oni su se bojali 6 aviona MiG-29 koji su bili na Batajnici, u ispravnom stanju, a mogli su doletjeti do Zagreba za nekoliko minuta i svaki put baciti po tri tone ofenzivnog tereta. Puta šest i tako dalje… Morali bismo evakuirati milijunski glavni grad. Stoga smo se usmjerili na S-300, koji može zapečatiti zračni prostor. Isporuka je počela 1994. godine. Na vojnoj paradi na Jarunu, sustav je prikazan, samo rakete, ali mi smo raspolagali sa 6 lansirnih rampi koje su isporučene, od kojih su dvije najvažnije, jer služe za ciljanje. Istodobno, u Moskvi su Miloševićevu bratu Borislavu, koji je ondje bio predstavnik Srbije, rekli da je Hrvatskoj isporučeno 200 raketa S-300. To je bilo dovoljno za odvraćanje. Kad je “Oluja” počela, radar i komandna jedinica, po vrijednosti manje od jedne četvrtine sustava, bili su još na remontu u Rusiji. Ali, čim je akcija “Oluja” trijumfalno dovedena kraju, nestalo je interesa da se sustav kompletira – samo što to nama nitko nije rekao, naprotiv. Bit će da su Amerikanci inzistirali da se ne dovede u operativno stanje. Mi smo htjeli naplatiti novac, ili dobiti sustav natrag, što smo dvaput predlagali. U doba Račanove Vlade bilo je nekih pijanih ideja da Hrvatska, koja uopće nije vlasnik, sustav proda na crnom tržištu, a čim je došao Sanader, on je S-300 dao otpremiti u Ameriku. Njima je, naravno, bio veoma zanimljiv. Poslije toga mlađi Bush došao je u Zagreb, i promijenio se odnos prema Hrvatskoj. Ali, Amerikanci nisu kupili S-300, nisu ni mogli, jer nije imao legalan status, nego su ga “posudili”, što je jako lijepo, ali mi smo ostali bez para i bez sustava. Legalno je i dalje u vlasništvu hrvatske države, iako je vjerojatno rastavljen na molekule. Svi su ministri i rukovoditelji “Alana”, državne tvrtke za promet oružjem, dali bilježničku izjavu da je sustav doista uvezen, velikim dijelom kompletiran i da postoji financijska obaveza. No, iduća Vlada to nije bila spremna ispoštovati, pa je raskinula arbitražu u završnim trenucima i stvar prepustila sudu. Općinskom sudu u Zagrebu! Gdje predmet leži već 17 godina. Svi svjedoci su ispitani i svi su govorili nama u prilog, naime, kako jest, jer nemaju motiva da lažu, ali to je očito sve skupa opstrukcija, a suci koji su odigrali ključnu ulogu u toj stvari, poslije su unaprijeđeni na više sudove. Ne razumijem zašto se naše vlade tako ponašaju? Dobro, veliki je novac, valjda je nepopularno kod birača, sad kad je rat gotov, ali ja sam se uvijek bio spreman nagoditi – ta MORH ima tolike nekretnine na Jadranu i drugdje, daj, pa ćemo nešto graditi, razvijati… Najgore je to kad se prave ludi i proglašavaju me nekim egzotičnim trgovcem oružjem oni koji su ratovali i napredovali od poručnika do generala zahvaljujući oružju koje sam im ja stavio u ruke. Hvala bogu da imam dosta svog posla, pa me to toliko ne zaokuplja, iako me zna uzrujati

Prvi avioni za tri mjeseca

Reakcije MORH-a zapravo nije bilo na vašu ponudu za Mirage. Samo su priopćili da imaju na umu model dobave u direktnoj pogodbi s državom…

Što je smiješno, jer avione proizvode i posjeduju privatne firme. Nije li im deal s Barakom i propao jer su išli kod države, umjesto kod firme? Pa neće se prodajom polovnih aviona baviti država ili njezino ratno zrakoplovstvo, nisu kvalificirani, a nije ni primjereno. Da ovakve avione uzmete od Brazila, koštali bi više od 150 milijuna, a kad bi bili isporučeni? Država i trgovina, to baš ne ide skupa.

Avioni koje nudite – o kakvim je avionima riječ?

To su Mirage-2000C, nadzvučni lovci proizvedeni osamdesetih godina s analognom avionikom (klasični instrumentarij u pilotskoj kabini). Delta konfiguracija. Dvanaest komada isporučujemo za 75,9 milijuna dolara i to na otplatu od 7 godina, uz kamatu od 1,2 posto. Budući da vidim kako se u MORH-u prave ludi, ja sad idem u Brazil gdje ću sagraditi hangar, platititi te avione i prebaciti ih k sebi. Ako ih neće ova vlada, uzet će ih netko drugi, imam barem još dva izgledna klijenta. Tako ću i remont za produženje resursa na još 2000 sati moći odraditi polako, znači jeftinije. Moglo bi i brzo, pa bi prvi avioni bili isporučeni za tri mjeseca, a zatim do siječnja 2020. i sve ostali.

Kakav je Mirage u usporedbi s F-16, posebno F-16 Barak?

Mirage je lovac otprilike iste tehnološke generacije, četvrte, slične maksimalne brzine, ali optimiziran kao presretač, za misije air-policing, koje imamo kao NATO-obavezu. Jurišne misije, to je malo ludo – one se izvršavaju na pravcu glavnog napada oklopno-mehaniziranih postrojbi, a to mi se čini kao fantastičan scenarij. Eskadrila novih F-16 košta 1,2 milijarde dolara, a i Barak bi toliko koštao ako se uračuna eksploatacija po satu, koja je vrlo visoka, za 8 tisuća dolara veća nego kod Miragea. Pa onda opet matematika – 8 tisuća puta 110 sati godišnje puta 12 aviona, znači deset milijuna dolara godišnje bačeno u vjetar, za avion podudarnih performansi! Pritom je logistika i održavanje za F-16 za nas nedostižna misija, trebalo bi nam 4-5 godina da to tehničko usvojimo. A zašto? Za stari avion. Ovi moji Brazilci bili bi nam blagodet u Velikoj Gorici, i to je nešto što se ostvaruje odmah, a ne za dvije godine, kao što je bilo plaanirano za Barak.

Ali i Mirage je stari avion…

Jest, ali ako sjedniš s iskusnim čovjekom poput mene – a ja sam prodao 350 aviona raznim državama – možeš čuti puno dobrih ideja, pa se znaš orijentirati… Što će domisliti skupina od 18 ljudi u komisiji koju formira MORH? Pa oni nemaju nikakva iuskustva s tim stvarima, to su piloti i vojnici, koji sve razumiju, ali ne mogu izmisliti poslovnu soluciju. Dakle, Mirage 2000C jest stariji avion,  dovoljno jednostavan da brzo i bez velike traume prijeđemo na zapadnu tehniku koju iziskuje pozicioniranje u NATO-u. Ali, na njemu odmah školujemo pilote, a sad smo spali na tucet letača i pitanje je imaju li oni dovoljno sati naleta da zadrže licenciju. Istodobno, možemo školovati inženjere i tehničare za francusku opremu. A onda, za recimo četiri godine, nešto prije ili nešto kasnije, ja mogu od Francuza povoljno dobaviti Mirage 2000-5, koji je sasvim nova tehnologija, s digitalnim (“glass”, staklenim kokpitom). Proizvedeni su početkom dvijetisućitih, ali će u rashod jer stižu “Rafali”. Znači, uzmem natrag ove stare 2000C pod račun i prodam ih, te isporučim ove nove, i to ne odjednom, nego pomalo, u skladu s mogućnostima vojnog budžeta… I ove stare mogli bismo modernizirati na tehnologiju 2000-5, pa bi umjesto 79 koštali 139 milijuna dolara, znači oko 12 milijuna po avionu, ali to se ne isplati jer je krajnji vijek trajanja konstrukcije, zmaja, do 2034. godine. Kažem, sjedneš sa mnom pa možeš svašta čuti. Imam ja kod Brazilaca u otpisu i neke F-5 koji već imaju “stakleni” kokpit, ali to je koncepcijski zastario avion, koji su Amerikanci (“Northrop”) proizvodili za svoje saveznike kao kontru Migu-21. No, ludo su jeftini. I već ti daju mogućnost napredne obuke na digitalnoj avionici. I to je u skladu sa strategijom koja bi se orijentirala prema Mirageu, prema sjajnom 2000-5, i prema francuskoj tvornici Dassault te motorskoj tvrtki SNECMA, oko kojih će se u perspektivi okupiti europska industrija počne li se graditi neki zajednički lovački avion. Njemačko-englesko-španjolski Eurofighter bio je neuspjeh, jer u Europi je jedino francuska avioindustrija, dubinski povezana s američkom, sposobna za ozbiljne tehnološke inovacije. Kod njih je, uostalom, pokrenut “Airbus”, koji je zaista dostigao i prestigao “Boeing”. Amerikanci su naši najvažniji saveznici, ali mi nismo dorasli njihovoj tehnici, niti ćemo to biti još desetljećima.

 

 

 Isporučujemo im raketne sustave – od te vam se svote zavrti u glavi

Dobro, ali da ne ostanemo samo na avionima i na Hrvatskoj, kad to vama nije glavni posao… Što vam je sad glavno?

Ha, sve je glavno. Ali, evo, isporučujemo raketne sustave zemljama Arapskog zaljeva, to je golem posao, bolje da i ne govorim o brojkama, jer se zavrti u glavi. Doduše, nisam ja nikad sam u takvim poslovima, nego se formira skupina, ali iznosi su stvarno nevjerojatni… Takav je to posao. Naravno, nije pametno puno govoriti o onome što nije na papiru kao ponuda ili ugovoreno kao zaključena liferacija. Uopće, nitko ne govori puno o kupnji oružja, osim za vlastite potrebe.

 

 

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI