Država, to je HDZ, a HDZ, to je Plenković

0
653
HDZ

Nevjerojatno, ali istinito: HDZ ima Visoki sud časti!

Demokracija u HDZ-u napreduje, pa je tako demokratski i jednoglasno iz stranke izbačen Darko Milinović, šef ličkog HDZ-a koji je opstajao u eri Tuđmana, Sanadera, Jadranke Kosor i Tomislava Karamarka, ali nije preživio demokratsku vladavinu Andreja Plenkovića. Karijeru je počeo još krajem devedesetih, dvijetisućite ušao u vrh HDZ-a, i tamo ostao do danas – ili, točnije, do jučer.

Loading...

Je li njegov potez s dovođenjem četiri autobusa HDZ-ovaca iz Like u Zagreb, u središnjicu, kako bi tražili izbore u Lici primjeren, demokratski, i što sve ne? Vjerojatno ne, ako se gleda izdvojeno. Ako se pak zna da središnjica želi „demokratski“ smijeniti Milinovića, koji svakako ima svoju bazu u Lici, doduše vezanu više stranačkim interesima nego čime drugim, tako što već mjesecima odgađa unutarstranačke izbore u tom ogranku kako bi instalirala svog poslušnika lojalnog središnjici a ne bazi u Lici, onda je to ipak malo kompleksnija slika. Oko čega je sukob Milinovića i središnjice izbio nije neka tajna – Milinović je imao svoje, lokalne kadrove za vođenje NP Plitivice, Zagreb svoje i nije pristao na Milinovićeve. Radi se o podjeli plijena.

Sad, mogao bi netko pomisliti, Plenković umjesto starih, kompromitiranih i potrošenih kadrova želi nove i čistih ruku. No činjenica je da se za Milinovićem ne vuku nikakve konkretne afere, tužbe, istrage, niti bilo što slično. Osim priča o tome da je on lokalni šerif koji kontrolira HDZ u Lici, te toga da su njegovi kandidati za vodstvo NP Plitivice kompromitirani ljudi – odnosno, radi se o ženi iza koje se vuku određeni repovi. Za nekog tko je dvadeset godina u vrhu HDZ-a, Milinović je iznenađujuće čist od afera.

To se za njegovog protukandidata, javnosti malo poznatog, baš ne može reći – osim što je visoko pozicioniran u HNS-u, odnosno direktor, i što ga bivša supruga optužuje da mu je Zdravko Mamić financirao kampanju za gradonačelnika Novalje pred dvije godine (koju je izgubio), u Sabor je uskočio kao zamjena upravo za Milinovića, a kažnjen je i od strane povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa jer nije prijavio kredit od skromnih milijun i tristo tisuća kuna. Odakle nekom, makar i sa saborskom plaćom, novac za otlpatu takvog kredita kad se zna da nije naveo nikakvu drugu imovinu u imovinskoj kartici, i gdje je taj novac završio ako se u njoj ne spominju nikakve nekretnine ni njegove ni od supruge, ostaje enigma. Isto tako u kartici je zaboravio navesti da je direktor u HNS-u, predsjednik uprave Lučkog vijeća Novalje, i tako dalje.

S druge strane, što god tko mislio o Milinoviću – da je lički šerif, krkan, što god – ostaje činjenica da je on bio jedan od boljih ministra zdravstva, možda i najbolji kojeg smo imali (što doduše nije neki preveliki uspjeh kad se pogleda kakvi su bili ostali), da je bio cijenjen kao liječnik od pacijenata i u struci, i da je unatoč imageu ličke sirovine imao vrlo artikuliran i kulturan nastup u emisiji NU2, nasuprot ne previše prijateljski nastrojenog Stankovića, te pokazao zavidnu dozu tolerancije – i ne samo u emisiji.

Dakle, Milinović je kao veteran HDZ-a preživio nekoliko sebi nesklonih lidera – Karamarko ga nije baš volio, jer mu je bio žestok protukandidat na izborima za šefa stranke, time i neugodna konkurencija u stranci – ali „demokratu“ Plenkovića nije.

Fascinantno je pritom što, unatoč tome što je počistio HDZ od svih neistomišljenika, okružio se ljigavim poltronima i beskičmenjacima poput Jandrokovića i Kuščevića, unatoč sabotiranju referendumskog izjašnjavanja građana o bilo čemu i najavi restriktivnih zakona koji bi omogućili HDZ-u da dovijeka vlada Hrvatskom neometan od volje naroda, Plenković i dalje uživa nepodijeljenu podršku „mainstream“ medija, NGO-a, pa i lijeve javnosti koja ga doduše privatno mrzi jer je HDZ-ovac, ali javno podržava jer vide u njemu čovjeka koji je pacificirao HDZ i učinio ga bezopasnim za njih: Ovakav HDZ ionako uglavnom provodi politike koje bi i SDP provodio da je sposoban doći na vlast.

I, naravno, fascinantno je da organizacija kao što je HDZ ima Visoki sud časti.

Neki tamo premijer

Niti jedan od velikih medija nije se osvrnuo na izjavu Andreja Plenkovića koja bi u kakvoj drugoj zemlji bila prvorazredni skandal. U Hrvatskoj, to je nešto uobičajeno.

On je na 13. Dubrovnik forumu (što god to bilo) posvećenom „jačanju otpornosti na krize“ (što god to značilo) te „jačanju otpornosti na krizu u borbi protiv lažnih vijesti i manipulacije medijima“ (jačanju indoktrinacije i cenzure) ratove na tlu bivše SFRJ, uključujući Domovinski, nazvao “nekim sukobima koji su ovdje postojali prije 15-ak, 20 ili 25 godina“. To je ispalio pred premijerima Kosova i Makedonije, koji su bili prisutni na tom „zapadnobalkanskom“ forumu.

Nije niti čudno da Premijer Domovinski rat doživljava kao „neki tamo sukob od prije puno godina“ jer u njemu nije sudjelovao, gledao ga je kao mladić na televiziji iz sigurnosti glavnog grada Belgije. Zapravo, nije niti čudno da smo tu gdje jesmo obzirom da su nam svi premijeri nakon Tuđmanove ere bili iz istih jedinica – što briselske, što bečke, što londonske bojne. Dobro, jedan je došao i iz daleke Kanade da bi pozdravio ovdašnje građevine.

Svakako, političar u Europi se ne bi dobro proveo u javnosti i medijima da je kad rat u kom je većina europskih država – s izuzetkom onih koje su završile pod komunističkom čizmom – izvojevala slobodu, Drugi svjetski, nazvao „nekim tamo sukobom od prije pola stoljeća“, no ovo je Hrvatska i tu svaki revizionizam prolazi. Slučajna država, rekao bi bivši slučajni premijer iste.

Srećom, bar nije ispalio da su sukobi bili „atraktivni“, što je ispalio prošle godine za požare. U svakom slučaju, neprilično je da se neki tamo Premijer na takav povijesno revizionostički način osvrće na Domovinski rat. Od Klasića i sličnih smo saznali da je to bio „građanski rat“, a sad smo od Premijera osobno saznali da su to bili „tamo neki sukobi“. Na kraju će još netko izaći s teorijom zavjera nalik onoj o slijetanju na mjesec, da rata nije ni bilo, nego su ga na CNN-u snimili u studiju.

Hrvatske simpatije

Ništa manje vrijedni Plenković nije briljirao niti u intervjuu za njemački Die Welt, rekavši da Hrvatska ima velike simpatije za ulazak Srbije u EU. A da tko bi Srbima bio prijatelj da nema nas, jer u ostatku EU baš ne gledaju sa simpatijama na mogući ulazak Srbije u EU.

Na pitanje o tome kako Hrvatska gleda na nastojanja zemalja iz regije, s naglaskom na Crnu Goru i Srbiju, da se priključe Europskoj uniji Plenković ovako odgovara: “Hrvatska ima veliku simpatiju i solidarnost za naše susjede koji žele ući u Europsku uniju. Spremni smo im pomoći da ispune pristupne kriterije. To se ne odnosi samo na Crnu Goru, koja je najviše odmakla u tom procesu, i na Srbiju. EU je odlučio započeti pregovore i s Albanijom i Makedonijom. Slijede i Kosovo i Bosna i Hercegovina, čiji nam je europski put jako važan jer su Hrvati jedan od triju konstitutivnih naroda u toj zemlji.”

Ako je Plenković time htio zadobiti simpatije Nijemaca koji vole čuti političara s istoka Europe koji je „umjeren i racionalan“ po njihovim kriterijima (kriterijima apsolutnog nerazumijevanja događaja „na ovim prostorima“), s figom u džepu, onda se može reći da je uspio. Isto tako, može se reći da je uspio ako ima ambiciju, nakon pretvaranja Hrvatske u patetičnu, trećerazrednu karikaturalnu kopiju Njemačke, preuzeti neku od sinekura u EU, dok ista još postoji.

No bojim se da figu u džepu Plenković ima samo kad se obraća Hrvatima. U Bosni su Hrvati konstitutivan narod samo na papiru: U praksi, politički narativ u toj nazovidržavi kreiraju likovi poput Emira Suljagića i pijanog lažnog Hrvata Komšića, a to je isti onaj kakav je kreirao Milošević u Jugoslaviji, optužujući sve one koj nisu za „građansku Jugoslaviju bez nacionalizma“ i princip jedan čovjek jedan glas na cijelom teritoriju iste za nacionalizam.

Danas pak ti bošnjački nacional-šovinisti optužuju jednog Tonina Piculu za „retrogradni nacionalizam“ zbog izjave da nije u redu da pripadnici jednog naroda (Bošnjaka) biraju predstavnika drugog naroda (Hrvata) te čak traže od SDP-a Hrvatske da se ogradi od svog eurozastupnika.

A o simpatijama za ulazak ovakve Srbije u EU, Srbije koja ne zadovaljava minimum bilo kojih kriterija i koja je više nego neprijateljski raspoložena spram Hrvatske – a za razliku od nje ima saveznike u EU, valjda ne treba trošiti riječi. Bruxelles bi tada upravljao Zagrebom preko Beograda, a ne preko Plenkovića.

Konzultant Linić

Iako ne postoji niti jedna „cost benefit“ analiza na planeti koja bi opravdala gradnju teretnih brodova u hrvatskim brodogradilištima, iako ne postoji nitko na planeti tko se ozbiljno bavi gradnjom brodova – korejski škverovi, na primjer, ili njemački Blohm und Voss koji gradi kruzere i superjahte za šeike i Ruse – tko bi bio zaiteresiran preuzeti hrvatske škverove po bilo kojoj cijeni, neki i dalje misle da nam je ta industrija nužno potrebna.

Jest, kao rupa u čelu: tridesest i pet (s Uljanikom) milijardi bačenih u vjetar! Tim novcem moglo se podignuti stotine hotela koji bi lijepo zarađivali i plaćali porez, moglo se uložiti u gradnju jedrilica i jahti u privatnim škverovima koji bi preuzeli i dio zaposlenih, moglo se uložiti u proizvodnju sira, kulena, pršuta, softvera i računalnih igrica, bilo čega što je u Europi i Hrvatskoj moguće raditi uz dobit.

Jedan od onih koji to misle – i misle da bismo trebali novac od svojih mirovina spiskati u održavanje na životu škvera koji godišnje po svakom zaposlenom gubi preko 200.000 naših kuna – je Slavko Linić.

„Kroz restrukturiranje treba zainteresirati mirovinske fondove. Restrukturirala bi se proizvodnja koja bi dijelom išla u uslužne djelatnosti, a jačala bi i brodogradnja te bi se išlo u privatizaciju. Mirovinski fondovi su ključ za restrukturiranje, bilo bi to ulaganje hrvatskog novca u daljnje uslužne djelatnosti.

Vlada treba preuzeti inicijativu i okrenuti se jedinima koji imaju novca i mogu biti odgovorni u vođenju brodogradnje. Ne se oslanjati na one koji ne daju sredstava ,nego prema onima koji imaju novce, te novce polako gurnuti u industriju i kroz restrukturiranje održati tu industriju“, kaže Linić. Što je točno htio reći za „Novi dan“ ostaje malo nedorečeno, ali ispada da je on za to da se novac od naših ionako mizernih budućih mirovina ubaci u još jedan, tko zna koji, pokušaj spašavanja brodogradnje. Jer, po njemu, „na hrvatskoj Vladi je da ocijeni da se mora boriti za industriju jer bez nje nema ulaganja i gospodarskog rasta. To su izvozne grane. Ako vlada ne misli promijeniti politiku da rastereti rad putem doprinosa, neka zatvori brodogradilišta“, kaže Linić. „Govorim što bi trebala Vlada učiniti, a to je okretanje mirovinskim fonodvima… treba se okrenuti nekome tko ima novca za restrukturiranje.“

I turizam je izvozna grana, zar ne? Samo u turizmu nitko ne radi milijardu kuna gubitka godišnje poput Brodosplita pred nekoliko godina ili Uljanika sad, već se dobit mjeri milijardama. No umjesto da ulažemo novac u ono što ima izgleda, mi ćemo vjerojatno opet baciti novac u visoku peć zvanu škverovi, dok će Turci i Maroko ulagati u turizam i za deset godina nas ostaviti s činjenicom da nam je i turizam postao – neisplativ, jer nećemo moći konkurirati njihovoj ponudi i cijenama. Čega je i Linić, razvidno je iz intervjua, svjestan, no ipak kaže kako škverove treba spašavati, i to rezanjem bruto plaća (dakle, još manjim izdvajanjima za zdravstvo, školstvo, obranu)! Jer, kaže, prevelike su plaće! Ne, nisu, nego je učinkovitost premala, nekoliko puta manja nego u Koreji i Japanu gdje su plaće nekoliko puta veće!

Linić je inače jedan od rijetkih ekonomski pismenih političara u Hrvatskoj, i za njegov ovakav istup mogu postojati samo dva razloga. Prvo, posenilio je, i drugo, ima osobni interes. Jer, realno, škverovi ne služe ničem osim da si političari osiguraju izbornu bazu s jedne strane, s kojom onda ucjenjuju, i da imaju gdje krasti s druge strane. A onda se puk demagogijom o potrebi proizvodnje uvjerava da to tako treba i da moraju biti sretni što za očuvanje proizvodnje daju tisuće i tisuće svojih zarađenih kuna godišnje.

Dakle, treba konačno spriječiti političare da zbog kupovanja socijalnog mira bacaju naš novac u vreću bez dna. To bi bio dobar početak restrukturiranja ne samo Uljanika već cijele države.

Lijen, nekulturan, bahat i – nije više naš

Još se stolica Bojana Glavaševića nije pošteno ni ohladila nakon što je prošlog tjeda napustio propali SDP, a bivši stranački kolege su zaključili kako im baš i neće faliti jer je, kažu, bahat, lijen, i bez elementarne kulture. Istini za volju, to ga upravo i kvalificira za hrvatskog političara: po čemu se ostali razlikuju?

„Bojana Glavaševića je Milanović postavio 2012. za pomoćnika ministra branitelja, a član SDP-a je postao tek 2015. godine. Dakle, u to vrijeme Glavašević nije imao nikakve stranačke zasluge i članovi su već tad bili ljuti na tu odluku. Smatrali su, naime, da te pozicije moraju obnašati stručni ljudi, ali iz stranke. Bilo nam je suludo dovoditi “ljude s ulice” i puštati ih da govore u ime SDP-a. Bojan Glavašević se tek se uoči izbora 2016. formalno učlanio u stranku i evo, kao što vidite, već sad zna “što u sdpu ne valja i što bi trebalo mijenjati”, poručili su anonimni sugovornici iz SDP-a. “U gradskom SDP-u on nikada nije značio ništa i nije radio ništa. Nikada nije pomagao stranci, samo je od nje uzimao. Muđusobno komentiramo, čime je on uopće bio nezadovoljan? Bernardić je oduvijek znao da je Glavašević “dekretom” na visoku poziciju sa, naravno, velikom plaćom i znao je koliko su članovi ljuti na njega tako da ga zasigurno ne bi stavio na listu za Sabor. Bojan je, jasno, vidio da tu za njega više nema mjesta i demonstrativno je napustio SDP”.

Zašto je onda takvog tipa Milanović uopće postavio za pomoćnika ministra, kad je SDP bio pun istih takvih bahatih kretena, kao i ostale stranke? Odgovor je očit – radi prezimena. SDP je, kao stranka dezertera i pobegulja, očajnički trebao nekog s braniteljskim pedigreom, makar i lažnim, poput Matića, ili bar sina poginule legende Domovinskog rata, kako bi im dao kredibilitet ako ne kod branitelja, kojima je Bojan odmah bio jasan, a ono kod opće populacije. Ukratko, klasičan smokvin list.

No SDP-ovcima bahatost i nekultura malog Glavaševića nisu smetali kad je grubo vrijeđao branitelje i time doveo do braniteljskog prosvjeda. Ne, kad je blatio veterane, Hrvatsku i domovinski rat su ga preko svojih lista progurali u Sabor, a sada otkrivaju da je bahat, lijen i nekulturan! Sad još pokušajte, gospodo SDP-ovci, otkriti kakav je, recimo, Nenad Stazić, i još neki vaši u Saboru, pa se možda i maknete s političkog dna!

Zabranitelji i u Izraelu

Izraelski državni radio ispričao se zbog emitiranja Wagnerove glazbe na državnom radiju do kojeg je, kažu, došlo zabunom. Jasno je zašto u Izraelu ne vole Wagnera i zašto su njegova djela tamo nepoželjna: Hitler ga je volio. Tako je Wagner protjeran iz Izreala kao „nacist“, iako je umro dobrih pola stoljeća prije dolaska Hitlera na vlast.

I nikom ne pada na pamet da one koji ne žele njegovu glazbu u Izraelu zove zabraniteljima. Ne, on je za Izraelce jedan od simbola nacizma. Što bi tek bilo da je Wagner bio suvremenik Adolfa Hitlera, i da je dirigirao svoja djela po konc-logorima? Ili da je nastupao za djecu poginulih arapskih vojnika u arapsko – izraelskim ratovima, i to na teritoriju Izraela privremeno okupiranom od Arapa?

Židovi imaju razloga da ne vole Hitlera, Njemačku, i da ne vole one koji se mogu s njim povezati. Hrvati imaju razloga da ne vole Slobu, Srbiju, i one koji se mogu sa Slobom povezati. Neki narodi sebe cijene, i svoju žrtvu, neki ne. Neki svoje petokolonaše protjeruju i odbacuju, neki ih čuvaju kao zjenicu svog oka.

Neoliberalni kapital i druge priče

U SDP-u svakog dana u svakom pogledu sve više nazaduju i sramote se. Tako je predsjednik istarskog SDP-a Vili Bassanese ispalio da je razlog najveće gospodarske krize u povijesti Istarske županije, vezane za (nadajmo se) konačnu propast Uljanika koji nam svima odnosi novac, osim pogrešnog modela privatizacije i ne slučajne inertnosti te nekompetencije Uprave Uljanika, lokalno političko okruženje koje je u svom dijelu omogućilo da se kriza Uljanika dogodi.

„Ta ista lokalna politika je svojim činjenjem omogućila ulazak neoliberalnog kapitala u Istru, kojemu je jedini cilj ostvarivanje profita, a ne zaštita radnika ni opća dobrobit“, ispalio je vrli SDP-ovac!

To malo podsjeća na legendarni govor sindikalnog povjerenika Željka Klausa u „Petrokemiji“ koji je ispalio „Mi u Petrokemiji mrzimo svaki kapital”, i pokupio veliki pljesak okupljenih.

Jer, kad bismo se odmakli od tupave marksističke paradigme o zlom kapitalu i dobrim radnicima (koji žive od kapitala, da ne bude zabune, inače bi radili sami za sebe a ne za onog tko ima kapital!) možda bi shvatili da je zarada svačiji interes, i da bez profita nema ni plaća ni „opće dobrobiti“. Odakle bi se ona trebala financirati, iz zraka? Iz američkih kredita? Iz štampanja novca?

A uostalom, „Uljanik“ je ionako u vlasništvu dijelom radnika, dijelom države, dijelom mirovinskih fondova. I kakav je to kapital „neoliberalni“? Postoji valjda i „društveni“, kao u socijalizmu?

No takva promišljanja i ne čude u zemlji gdje se i samu ideju (Jakovčićevu) da se Uljanik iseli iz centra Pule, gdje ne samo da radi gubitke sebi nego i radi gubitak time što grad i država gube novac koji bi zaradili da se tamo sagrade mrski nam hoteli i turistički kapaciteti doživljava kao zavjeru protiv proizvodnje i radnika. Možda bismo trebali u Zagrebu na Trgu Bana Jelačiča, u prostorijama hotela Dubrovnik, otvoriti tvornicu akumulatora, recimo. Pa kad netko kaže da je treba prebaciti na Žitnjak gdje je tvornicama mjesto još otkad je izumljen javni prijevoz, napasti ga kao agenta neoliberalnog kapitala. A mogli bismo i na Stradunu umjesto kafića otvoriti auto limarske radnje, servise televizora, i slično. Ili na splitskoj rivi sagraditi kakav navoz za tankere.

Jer, nama je bitno jedino da neki mrski kapitalist, k tome još neoliberalni, ne zaradi na nama. To što ako nema zarade nema ni nova za porez državi, ni plaća, izgleda da u ovoj zemlji nikog nije previše briga. Ma, mi mrzimo svaki kapital i točka! Zato i nemamo ništa.