EKSKLUZIVNO ZA 7DNEVNO: ‘Uznemirujuća je poveznica između pravde koju tražimo i zločina koje činimo…’

0
399

'Ljudi vole govoriti kako se povijest ponavlja, ili da barem odzvanja. No, ja sam mnogo više zabrinut oko toga kako se povijest može naoružati: zabrinut sam zbog načina kako se povijest može koristiti za motiviranje i mobiliziranje ljudi da čine stvari za koje bi inače smatrali da su nehumane ili nemoralne. Sjećanja, povijest i ljudski žar za pravdom mogu biti korišteni da nas ujedine, kroz zajedničko razumijevanje čovječanstva, ili nas mogu podijeliti, tako da se počnemo okretati jedni od drugih. Ovo nije samo opasnost za Srbiju i Kosovo, to je posvemašnja opasnost'

Kanadskog odvjetnika Eliotta Behara, dugogodišnji je interes za ljudska prava, te kazneno pravo, lansirao 2008. godine u međunarodni pravni tim koji je istraživao etnička čišćenja na Balkanu: 2008., naime, Behar je počeo raditi kao tužitelj za ratne zločine na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY). On i njegov tim istraživali su masovne zločine na Kosovu, suočili su se s mnoštvom uznemirujućih detalja iz hrabrih svjedočanstava preživjelih koji su često riskirali živote da ispričaju svoje priče. Potresna svjedočanstva, Eliott Behar pretočio je u knjigu prepunu zastrašujućih prikaza klanja i infrastrukture nestanka: žrtve su prvo pokopane, kasnije iskopane, prevezene negdje drugdje, potom ponovno zakopavane ili spaljivane, sve kako bi se sakrili jasni dokazi zločina…

Prije nego se pridružio ICTY-ju, Behar je radio kao tužitelj u Torontu, gdje se bavio kompleksnim kaznenim suđenjima. Od 2013. radi za Apple i bavi se sprječavanjem cyber kriminala.

Loading...

Započnimo intervju Vašom knjigom: “Recite svijetu: Međunarodna pravda i tajna kampanja prikrivanja masovnih ubojstava na Kosovu”. U tri komponente, recite nam o čemu govori Vaša knjiga?

– Knjiga zapravo istražuje tri odvojene teme, koje se mnogo isprepliću. Prva je priča o ogromnoj akciji zataškavanja 1999., organizirana s najviše razine srpskog vodstva, a u koju su bili uključeni ljudi na terenu da bi se sakrila masovna ubojstva civila na Kosovu. Operacija, koja je pokrivala cijelo Kosovo, na terenu, odvijala se tako da su stotine tijela sakrivali u kamionima, te ih transportirali stotinama kilometara dalje, gdje su zapaljena ili zakopana. Operacija ovoga razmjera, s ovakvim užasnim posljedicama, podiže puno vrlo teških pitanja.
Druga je tema o suđenjima za Kosovo na ICTY-ju koja su se bavila istraživanjem i procesuiranjem zločina, ali i istraživala samu kampanju prikrivanja – govori se o široj refleksiji na ta suđenja kada se radi i o međunarodnim ratnim zločinima, zatim o tome što su se oni nadali time postići, i o realnosti, odnosno kako to izgleda izbliza. Sve što se govori o ICTY-ju kroz čitavo područje bivše Jugoslavije, mislim da je nesretna činjenica da tako malo ljudi zna i ima osjećaj za ono što se doista tamo svakodnevno događalo.

Treća – što postaje ključno pitanje kada provedete toliko vremena istražujući ovakvu vrstu nasilja – jest psihološka studija onih koji su počinili takve zločine, te ih kasnije opravdavaju. Ono što sam shvatio bilo je to da postoji snažna i uznemirujuća poveznica između pravde koju tražimo i zločina koje činimo. To je teška istina za suočavanje, I to je nešto što sam često puta jako želio istraživati.

Tko je financirao Vaše istraživanje?

– Nisam primio nikakav novac za svoje istraživanje, ovo je bio projekt kojega sam ja financirao. To su bile priče za koje sam smatrao da ih je važno iznijeti, te pitanja na koja se trebalo odgovoriti.

Vi ste temeljito ispitali navodne srpske zločine na Kosovu, jeste li učinili isto s nekim navodnim, a nekim dokazanim zločinima koje su Albanci počinili na Kosovu protiv srpskog naroda, srpske vojske i oficira?

– Ja sam, naravno, upoznat sa zločinima koje su kosovski Albanci počinili protiv srpskog naroda, te naporima za procesuiranje odgovornih, na ICTY-ju su postojali, a sada postoje i novi koji će biti procesuirani za takve zločine kroz odvojeni međunarodni tribunal. Kao što sam rekao, vrlo rano u svojoj knjizi: “Recite svijetu”, fokus nije bio na našim suđenjima i knjiga nije bila pokušaj da se ispričaju te priče. Netko drugi će bez ikakve sumnje napisati takvu knjigu.

Ipak, isto tako smatram da postoji stvarna opasnost u odabiru gledanja na politiku i nasilje kroz leće koje vide dvije suprotne etničke grupe – jer to navodi ljude na sagledavanje događaja kroz onu – “mi protiv njih”, i ohrabruje tu neprekidnu regresiju kroz logiku – “a pogledajte što su oni učinili nama”. Taj mehanizam, gdje ulazeći u poziciju žrtve, opravdavamo uzimanje pravde u svoje ruke, to postaje upravo moralno opravdanje koje omogućava još nasilja, i to je nešto čime se temeljito bavim u knjizi. Mislim kako je to nešto što moramo bolje razumjeti, a vrlo često nam je teško to sagledati.

Koje je Vaše mišljenje o ulozi Slobodana Miloševića u kosovskoj krizi 1999. godine?

– U knjizi ispitujem dolazak Miloševića na vlast, njegov uspon, jer mislim da je to zanimljivo – ne samo zbog toga što se dogodilo na Kosovu, već i radi onoga što se sve zbivalo kroz cijeli prostor bivše Jugoslavije i radi širenja politike podijeljenih identiteta koju vidimo i danas na globalnom planu. Milošević dolazi na vlast baš kao posljedica rezultata onoga što je postala uloga žrtve i nepravde na Kosovu 1987. godine. Njegov dobro poznati politički teatar na Kosovom polju, gdje je izjavio: “Niko ne sme da vas bije”, simultano je proizveo učinak da Srbi postaju žrtve nepravdi i tu je došlo do podjela po svim linijama, a prije svega onim etničkim. I bio je to taj osjećaj žrtve koji je tu došao kao opravdanje za nasilje, što je zakuhalo groznu iskru u međuetničkim nasiljima kroz cijelu regiju. Milošević je nastavljao isticati tu nepravdu i govoriti o prijetnjama koje dolaze srpskom narodu, a ta populistička drama ga je dovela na vlast.

Milošević će kasnije reći da su Albanci bili ti koji su željeli etnički čisto Kosovo. I tu je zapalio plamen nacionalizma, netolerancije, govoreći o albanskom ubijanju Srba, govoreći o oskvrnjenim grobovima, zapaljenim manastirima. Te optužbe kasnije postaju platforma na kojoj je srpsko vodstvo poduzelo akcije protiv etničkih Albanaca na Kosovu 1999. godine. Bila je to gotovo savršena inverzija između nepravdi koje je Milošević opisivao u kojima Srbi pate i nasilja koje su srpske snage počinile protiv Albanaca pod njegovim vodstvom. To nije bila slučajnost, radilo se točno o sadržajnom primjeru toga kako se nasilje opravdavalo i provodilo.

Radili ste u Haagu kao tužitelj baveći se ratnim zločinima za ICTY. Na pravnom primjeru Vojislava Šešelja vidjeli smo da je sud znao dovoditi lažne svjedoke koje je on razotkrio. Vaš komentar?

– Nisam siguran da razumijem što mislite pod pojmom „lažnih svjedoka“ u ovom slučaju. Mogu reći da je Šešeljevo suđenje bilo bez sumnje dug i frustrirajući proces, ne samo za ljude direktno uključene, već za sve one koji su bili duboko zainteresirani za ishod suđenja, a morali su slijediti u njegovom slučaju mnogo obrata i preokreta kroz tako dugo vrijeme. Ja nisam bio uključen u Šešeljev slučaj, ali znam da ljudi koji jesu, bili su tu i radili nevjerojatno teško i naporno na tom procesu, dobar dio svoga života su dali u to. Mislim da nije bilo jednostavno biti dio toga. Jedna od neizbježnih istina koje spoznate tijekom kaznenih suđenja, bez obzira bila ona lokalna kod lokalnih kriminalaca ili da se radi o međunarodnom procesuiranju ratnih zločina, jest ta, da je to jedan vrlo ljudski proces. Proces koji vode individualci koji imaju svoje uloge: tužitelji, obrana, suci. Mi vjerujemo takvom sustavu i ulogama tih „igrača“ da će ispuniti svoju ogromnu odgovornost. Suđenja za ratne zločine, u kojem su ulozi iznimno visoki, često imaju ozbiljne osobne i praktične posljedice, te vrlo često i značajne simboličke i povijesne implikacije. Jedna od stvari s kojom se teško uhvatiti u koštac, bez obzira jeste li individualac koji radi u sustavu, ili jedan od ljudi za koje ishod suđenja strašno ovisi, jest da taj vrlo ljudski sustav neće uvijek stvari učiniti ispravnima. I moguće je da neće uvijek dati očekivanja kakva smo od njega imali.

U političkom kontekstu, jesu li stvari mogle drukčije krenuti 2008., kada je Kosovo proglasilo nezavisnost?

– Stvari, naravno, uvijek mogu biti drukčije, ali povijest se odvija onako kako se odvija. Nisam u to vrijeme bio na Kosovu i gledao sam vijesti kao i svi ostali u svijetu. Priznajem da sam imao vrlo jasnu perspektivu, obzirom na posao kojim sam se bavio i obzirom na činjenicu da sam došao do konflikta i u ovu regiju kao stranac.

Po Vama, kakva je budućnost i za Srbiju i za Kosovo?

– To je teško pitanje i jedno od onih za koje nisam siguran može li itko na njega odgovoriti. Ono što zasigurno znam, jest da će budućnost Srbije i Kosova ovisiti o srpskom narodu i o narodu na Kosovu. Razumljivo je da ljudi još uvijek imaju jake emocije oko rata, oko vlastitih etničkih identiteta, oko svoje povijesti.

Ljudi vole govoriti kako se povijest ponavlja, ili da barem odzvanja. No, ja sam mnogo više zabrinut oko toga kako se povijest može naoružati: zabrinut sam zbog načina kako se to može koristiti za motiviranje i mobiliziranje ljudi da čine stvari za koje bi inače smatrali da su nehumane ili nemoralne. Sjećanja, povijest i ljudski žar za pravdom, mogu biti korišteni da nas ujedine, kroz zajedničko razumijevanje čovječanstva, ili nas mogu podijeliti, tako da se počnemo okretati jedni od drugih. Dakle, tu je uvijek ta opasnost. Ovo nije samo opasnost za Srbiju i Kosovo, to je posvemašnja opasnost.

Svejedno, imam osjećaj da ljudi i u Srbiji i na Kosovu žele nastaviti sa svojim životima. Oni znaju bolje od mnogih ljudi kako stvari mogu postati loše i koliko može biti opasno igrati se politike.

Molim Vas da pojasnite malo više to oko kampanje “zataškavanja” o kojoj govorite u knjizi, o skrivanju ubojstava na Kosovu. O čemu se radi?

– Knjiga govori o toj ogromnoj operaciji zataškavanja, upućenoj od najviših razina srpskog vodstva, kako bi se sakrili dokazi o masovnim ubojstvima na Kosovu, tajno prenoseći tijela ubijenih civila u kamionima i tada o sistematskom sakrivanju tijela stotinama kilometara daleko. Zataškavanje je organizirano i implementirano dok su CNN i BBC i ostatak globalnih medija pokušavali razumjeti što se, zapravo, događalo na Kosovu.

To je bila ogromna akcija, ne samo grozna u moralnom pogledu, nego i u svojoj veličini i kompleksnosti i radu koji je tu bio uložen. To je bio fokus našeg suđenja na ICTY-ju, a postojanje i dometi operacije dokazani su kroz zaista fascinantne izvore, uključujući očevice s nevjerojatnim pričama o preživljavanjima, forenzičkim dokazima na onome što je pronađeno, te od svjedoka iznutra koji su bili uključeni u ubijanje i organiziranje prikrivanja. Većina ljudi u regiji i dalje ne zna ništa o količini i dometima ove operacije i nehumanosti koja se dogodila. I, naravno, većina svijeta nema pojma da se išta od toga ikada dogodilo… Kako se približavamo 20. godišnjici tih događaja – slijedeće godine, nadam se da će ljudi to uzeti u obzir i naučiti nešto o tome.