Teško je reći, ali je surova istina - danas otok Krapanj grca u smeću, otpadu i izmetu i hitno mu treba pametna strategija higijene, točnije samoodrživosti. Jer, taj otočić nedaleko Šibenika može izgubiti svoju veliku turističku perspektivu činjenicom da mu je uskraćena realistična komunalna skrb, za što odgovornost snose i šibensko Gradsko vijeće i gradonačelnik, ali i stanovnici Krapnja, koji se više i ne snalaze u ovoj priči
Tužno je vidjeti kada se zapusti nešto veličanstveno, a ovo je priča o otoku Krapnju, otoku spektakularne ljepote koji se, očito, ne snalazi u novim, turističkim okolnostima. Narušavajući svoju divnu scenografiju i svakodnevnog i turističkog života, ispada kao da otok Krapanj jede sam sebe. Poput onih rijetkih zmija što ih proučavaju znanstvenici. “Zmija koja proždire same sebe, na to mi nalikuje Krapanj”, rekao nam je jedan strani turist dok smo hodali unaokolo otoka i fotografirali ono što prije toga nismo mogli ni zamisliti…
Zapravo, stvarni život je toliko puta čudniji i nevjerojatniji od svih izmišljenih priča. Teško je reći, ali je surova istina, danas otok Krapanj grca u smeću, otpadu i izmetu i hitno mu treba pametna strategija higijene, točnije samoodrživosti. Jer, ta otočić nedaleko Šibenika, može izgubiti svoju veliku turističku perspektivu činjenicom da mu je uskraćena realistična komunalna skrb, za što odgovornost snose i šibensko Gradsko vijeće i gradončelnik, ali i stanovnici Krapnja koji se više ni ne snalaze u ovoj priči…
Neobjašnjivo i neizdrživo!
Naime, već površnom šetnjom kroz i unaokolo otoka, ostajete šokirani golemim količinama odbačenog sitnog i krupnog otpada. Neselektivno nabacan po šumama, plažama, mulovima i ulicama, daje apokaliptičnu sliku, no da je riječ o slici još bi to bilo i dobro. Nesnosan smrad davno odbačenog otpada ušao je već u pore zidina starih i lijepih ulica, pa šetajući takvim ambijentom, jednostavno vidite potrebnu hitnu obnovu dosadašnjeg režima zbrinjavanja otpada i smeća na otoku. Jer, sadašnje stanje, ne samo da je neobjašnjivo, nego i neizdrživo. Uostalom, tu fotografije govore više od riječi…
Ajmo ovako, dok stižete gradskim brodom, redovnom linijom na otok Krapanj, na pola kanala ste opčinjeni ljepotom mjesta koje je prije 70 godina imalo knjižnicu, poštu, dućane i dvije i pol tisuće stanovnika. Danas nema ništa, a zimi jedva da obitava i stotinjak stanovnika.
I dok brod pristaje, opčinjenost ljepotom zamijenjuje – šok. Središte mjesta natrpano je otpadom, mahom krupnim, a odmah do pristaništa broda, leže potopljeni čamci već godinama na dnu mora, obloženi algama i morskom travom. K tome i smrdi, jer kanalizacije otok nema, pa većina kuća imaju direktan odvod otpada u more. Istodobno nedostaje i neophodnih septičkih jama. I tako, dok silazite s broda, oko vam zapinje za more i neposredno gledate otjecanje tekućeg otpada iz obližnjih kuća u more…
Ma, da je takav slučaj samo kod pristaništa gradske pruge u centru Krapnja, još bi bilo i lako. No, svako malo u naseljenom dijelu. inače divnog Krapnja. kroz cijevi iz kuća direktno na improvizirane plažice curi otpad u pličinu. A djeca se tamo kupaju!
Na Krapnju se možete slobodno okupati i pokraj odbačenih štdnjaka, frižidera, telvizora, radnih stolova raspadnutih od truleži. To je danas posve normalno na otoku koji svoju perspektivu, ipak, vidi u turizmu. Najljepši dio plaže urešen je zahrđalom čeličnom armaturom zaostalom od neke davne gradnje, a ako se morska struja poigra, evo natrag na obali i otpada koje mještani pod okriljem noći bacaju u more, uvjereni da ih nitko nije vidio…
Ima i od svega toga – gore. Jedan divni zaljev otoka ukrašen je odbačenim brodovima koji su plovili prije nekih tridesetak godina, a njima „upravlja“, na sredini vale odbačeni kamion, “tamić”, zelene boje, kao da nas podsjeća na neka druga vremena.
Nedostaju nam riječi za opisati viđeno, pa tu za osjećaje više pomažu fotografije, zato vam ih serviramo u izobilju… A kada taj krupni otpad zaraste u visoku travu dobijete dojam stoljetne, a ne višegodišnje zapuštenosti.
Kretanjem prema samostanu uz ushit hoda kroz krasnu šumu, ubrzo vas otrijezni otpad bačen na sve strane. A baš su mještani prije nekoliko dana, samodoprinosom i vlastitim radom, očistili goleme količine otpada kod ulaza na groblje, no čistina na kojoj je bio otpad, već je zasuta novim smećem. Uvijek je to tako, u cijelom svijetu – jedni čiste a drugi onečišćuju. Vječna je to borba…
Otpad kod „smaragdne šume“, kako je to još davno prvi pisao na hrvatskom jeziku, Andrija Kačić-Miošić, nosi i novu opasnost. Osim što zakrčuje i ono malo puteva kroz šumu, predstavlja i veliku opasnost u protupožarnoj preventivnoj zaštiti. Jer, svako odbačeno staklo u kombinaciji sa sunčevim zrakama, može postati plamičak i uzrokovati vatrenu stihiju. Misli li tko o tome na otoku dok neodgovorno odbacuje otpad?
No, tu nije kraj silnim problemima otoka čije se stanovništo poveća deset ili dvadeset put tijekom turističke sezone. Nedostatak komunalne brige i aktivnosti očituje se, zamislite vi samo to(!), u problemima sa psima i psećim izmetom… Naime, brojni turisti dolaze na odmor sa svojim ljubimcima i u tome ništa nije čudno. No, malo je onih koji se pritom odgovorno ponašanju, dakle da tijekom šetnji sa svojim ljubimcima pokupe i zbrinu pseći izmet. Takvih je samo na prste jedne ruke.
Tako se na samo nekoliko stotina metara dugoj šetnici pojave na stotine psećih izmeta, što i ne mora čuditi. Jer, ako na otoku istodobno boravi dvjestotinjak pasa, koji dnevno tri puta imaju potrebu – lako je izračunati sve ostalo. Tu ni aktivisti za zaštitu životinja ne mogu nikome prigovoriti, tu stoje samo prigovori vlasnicima životinja koji im dopuštaju da čine to što čine…
Što čeka šibenski gradonačelnik?
Otok Krapanj dio je grada Šibenika, poput četvrti kakvih svugdje ima u svijetu. Zanemarivajući svoju četvrt i Grad Šibenik snosi golemu odgovornost za dio grada za kojeg odgovara, da se razumijemo. Dužnost je Grada Šibenika prema stanovnicima Krapnja, ali i prema našoj i svojoj kulturnoj baštini, da pravodobnim reakcijama i radom pošto-poto spriječi devastaciju i uništavanje Krapnja. Jer, u suprotnom će Krapanj, uistinu, pojesti samog sebe, poput one zmije s početka ove grube priče…
Dakako, za to sve šibenske gradske vlasti imaju svoje zakonske mehanizme, ali od odgovornosti ne bi trebalo amnestirati ni neodgovorne žitelje Krapnja, pa ni bahate turiste koji ne mare za čistoću otoka. Rješenje ove neugodne situacije, neće proći bez kazni za one koji uništavaju otok. A još lani smo pisali da je “otok Krapanj, zaboravljeni biser u ladici stola šibenskog gradonačelnika, Željka Burića”.
Ne možemo sada nego zaključiti, da je šibenski gradonačelnik odbacio i cijeli stol u kojem se nalazio „biser Krapnja“. Neka ga pod hitno pronađe, jer Krapanj će pojesti samoga sebe i mnogi će onda prst odgovoronosti uperiti baš prema – gradonačelniku!
I slobodni smo mu dati prvi zadatak. Prije nekoliko dana nevrijeme je poharalo otok, snažna pijavica s orkanskim vjetrom iščupala je dvadesetak stogodišnjih golemih stabala s korijenjem. Danas ta stabla. poput razbacanih gorostasnih šibica. leže diljem otoka. Zar će tamo ostati zauvijek? Kao i onaj otpad, brodovi i tamić?
Što Šibenik čeka? Dajte, ljudi…
